Prema tumačenju Mihaele Gašpar, odnosno urara Josipa Majdaka, glavnog lika njenog novog romana, nemirnica je onaj djelić satnog mehanizma koji kružno gibanje prenosi u pravocrtno, s jedne osovine na drugu. Po riječima Dragana Juraka, autora pogovora ovom odličnom romanu, ta riječ ne postoji u rječniku Leksikografskog zavoda, kao ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, što bi pak značilo da je autorica stvorila novu riječ. No bitnije je da je Mihaela Gašpar svojom »Nemirnicom« stvorila još jedan izniman roman koji se idealno uklapa u njen sjajni mračni svijet, nazovimo tako niz njenih romana kroz koje prikazima sumraka ljudske psihe i karaktera gradi tamnu kulu mučnih obiteljskih odnosa. Činila je to iznimno dojmljivo u romanima »O čajnicima i ženama« (2016.) i »Spori odron« (2017.), a nastavlja to i u »Nemirnici«.

Privid normalnosti

Središnji lik njenog novog romana je urar Josip Majdak kojeg upoznajemo pri kraju njegova životna puta, točnije u trenutku kad je čest gost bolnice jer je njegovo srce preslabo i sve što može je živjeti od dana do dana nadajući se pojavi donatorskog srca. U trenucima te svakodnevne neizvjesnosti Majdak se kroz prisjećanja vraća u prošlost i oživljava razna razdoblja svog života, od djetinjstva na rubu jednog provincijskog gradića, preko života u gradskoj sredini pa do smrti supruge Vesne i čekanja donatorskog srca ili smrti u društvu kćeri Dunje. Djetinjstvo uz samohranu majku i starijeg brata koji pogine u šesnaestoj godini nije bilo lako, a uspješno šegrtovanje za urara donijelo je potom posao, otvaranje radnje te ipak stabilnost i mir, potom i brak s Vesnom, rođenje kćeri Dunje te, uz rijetke iznimke vezane uz tinejdžerski bunt kćeri, uglavnom miran, tih i sređen život. Barem to tako izgleda izvana…

Iznutra pak, u svojoj srži, priča je potpuno drugačija jer je Josip Majdak krajnje egoistična i uskogrudna osoba, čovjek bez emocija prema bilo kome ili bilo čemu, individualac koji svoju okolinu i najbliže ni slučajno ne može učiniti boljim ili sretnijima, jer za to jednostavno nije sposoban. No istodobno je svjestan opasnosti iskazivanja takvog pristupa životu pa brižljivo skriva tu svoju mračnu stranu uspijevajući kod svih, pa i najbližih, stvoriti privid normalnosti. Ipak, on sam itekako dobro zna da nije onakav kakav bi normalan čovjek trebao biti, pa se stoga i ne nada pojavi donatorskog srca jer u dubini svoje duše zna da – nije zaslužio dalje živjeti.

Bolesni egoizam

Mihaela Gašpar njegovu nam mučnu priču prenosi kroz brojne epizode iz njegove prošlosti, pri čemu do temeljne spoznaje o Majdakovom bolesnom egoizmu i svojevrsnoj psihičkoj i emocionalnoj izvitoperenosti svjedočimo ponajprije kroz nekoliko šokantnih epizoda koje su u liniji pripovijedanja tako dobro pozicionirane da čitatelja – nakon što se već pomalo navikne na Majdakovu običnost i uljujka u ritam svakodnevice nebitnog urara – prodrmaju svojom brutalnošću i neočekivanom količnom mirnog i tihog, ali krajnje smrtonosnog nasilja koje najčešće i završava na taj najgori mogući način, dakle – smrću! Te su stranice pasivnog nasilja nedvojbeno najdojmljiviji dio romana, pri čemu vrhunac predstavljaju scene trovanja psa Gare, bacanja bebe Dunje čiji plač otac nije mogao podnijeti te smrti Majdakove supruge Vesne, mada su i sve druge tim situacijama slične epizode literarno i emocionalno iznimno snažne te na najbolji mogući način svjedoče o nedvojbenom spisateljskom talentu Mihaele Gašpar.

Potvrđuje to ona i u drugim elementima ove priče pa su tako, usprkos krajnjoj koncentriranosti na lik urara Majdaka, vrlo dobro oživljeni i ostvareni likovi Vesne, Dunje i Majdakove majke, epizodno su vrlo uspješno zaživjeli likovi Majdakova prijatelja Vjenceslava i urarskog naučnika Zvonka, a najuspješniji je lik Sofije za kojeg čitatelju nije jasno – a to je i cilj – radi li se o stvarnoj osobi, ili o u Majdakovoj svijesti stvorenom liku dobre i nježne osobe kakva je možda Majdak i želio biti, ali nije za tu dobrotu imao snage.

Snažne dionice

Gašparova piše u prvom licu muškog roda, što također za autoricu nije tako jednostavno, kao što jednostavne nikad nisu ni introspektivne ispovijedi prepune sakrivenih emocija, a baš to temelj je ovog romana. Kroz najčešće kratke ili vrlo kratke epizode iz različitih razdoblja Majdakova života priča teče najčešće distancirano i objektivno, ali se na trenutke – pogotovo kad je riječ o djetinjstvu ili likovima majke i Sofije – javljaju lirski iznimno snažne dionice koje, na jedan način, svjedoče kako je možda i sve u Majdakovom životu moglo biti drugačije – samo da je znao iskreno progovoriti s najbližima o svemu što ga muči.

No to nije bilo moguće, a autorica nam ne nudi direktan odgovor zašto. Jesu li za Majdakovu smrtonosno opasnu egoističnost krivi teški uvjeti djetinjstva, ili je u pitanju nedostatak emocionalnosti kao oblik bolesti, čak je i manje bitno. Bitno je to da je on, nažalost, tom stranom svoje ličnosti pridonio stvaranju još jedne disfunkcionalne obitelji, još jednog malog nukleusa društva u kojem stanuju patnja, bol, mržnja i bezosjećajnost. A ono što je u tome najbolnije, na jedan način i najstrašnije, svakako je činjenica da Josip Majdak izgleda tako normalno, obično i svakodnevno. To bi pak trebalo značiti da su mnogi oko nas slični Josipu Majdaku. Porazno, ali, nažalost, istinito.