Doći u atelje Murtića značilo je biti privilegiran jer je predstavljao širu sliku autoportreta. Rad, opuštanje, samokritičnost. Dileme su stalno prisutne. Slikarsko odmjeravanje rada u nastanku postoji samo u ateljeu. Atelje je početnica za čestitog i željnog znanja kritičara.

Ovako pripovijeda Marina Baričević, nekadašnja likovna kritičarka Novog lista, u ponajboljem tekstu njene knjige »Lica bez sjene – umjetnički ateljei«, objavljene u izdanju nakladnika In.Tri. Tekst je to o posjetama dvama zagrebačkim ateljeima Ede Murtića, koji objedinjuje sve ponuđeno u preostalim tekstovima o umjetnicima i njihovim ateljeima.

S jedne strane tu je informiranost i zapitanost autorice koja je uvijek otvorena novim saznanjima, a s druge tu je i dojmom i emocijom nabijeni tekst kao izraz jednog posebnog, senzibilnog autorskog subjekta.

Nikako objekta, jer Marina Baričević nije tek puka zapisničarka; ona je često predmetom direktnoga poziva, ravnopravna sugovornica, aktivni subjekt u kreiranju značenja, autorica koja ovom knjigom obilježava 50 godina druženja s umjetnicima.

Croquisi

U knjizi su 23 teksta, opremljena fotografijama umjetnika u njihovim prostorima, često u dijalogu »nekad« i »sad«. Iz naslova tekstova čitamo njihovu osnovnu »temu«: Vanja Radauš, Valerije Michieli, Josip Vaništa, Kamilo Tompa, Pavao Perić, Umjetnička kolonija u Voćarskoj, Milena Lah, Rudolf Sablić, Zlatko Prica, Edo Murtić, Stella Sopal, Nives Kavurić-Kurtović, Nataša Cetinić, Vasko Lipovac, Vojo Radoičić, Ratko Janjić Jobo, Ivica Antolčić, Ivan Švertasek, Tomislav Ostoja, Josip Diminić, Zlatko Čular, Ljerka Njerš, Nikola Reiser.

Iz recenzije Dijane Sokolić čitamo: »Ako bismo tekstove Marine Baričević u ovoj knjizi preveli u likovni govor – bili bi to croquisi. Croquis je u nekoliko linija u stanju dati ono bitno, uhvatiti srž, a u njemu se najbolje vidi ruka autora. Marina Baričević vješto, u nekoliko poteza, crta portrete umjetnika, a iz tih croquisa u stanju smo vidjeti širu sliku. Tople su to slike, intimne i ljudske.

Kao što se slikar ne može sakriti iza svog djela jer mu je rukopis uvijek prepoznatljiv, tako iz ovih tekstova čitamo i autoričin odnos prema pojedinom umjetniku. Bliskost, suzdržanost, divljenje, prijateljstvo… sve je sadržano u tih par redaka. Nakon čitanja ostaje nam sjeta što tih ljudi više nema, žaljenje što ih sami nismo upoznali, zadovoljstvo što smo na tren zavirili u njihov život i želja da ovakvih priča Marine Baričević bude još.«

Dvadesetak monografija

Marina Baričević rođena je na Silvestrovo 1941. godine u Zagrebu. Objavila je preko dvadesetak monografija o likovnoj umjetnosti kao i tekstualnom obradila pet grafičkih mapa. Potpisana je i kao scenaristica ili suradnica na TV filmovima o umjetnicima. Autorica je brojnih samostalnih i zajedničkih izložbi u Hrvatskoj, bivšoj državi i u svijetu.

Bila je urednica i komentatorica radijske emisije »Govorimo o likovnoj kulturi«, ravnateljica Fundacije Ivana Meštrovića (1991. – 1994.), vanjska suradnica Novog lista i Feral Tribunea. Urednica je specijalnog priloga o tržištu umjetnina ART, bila je predsjednica Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Suradnica Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« na Likovnoj enciklopediji…

Godine 1990. izabrana je za redovitu članicu Međunarodne akademije za keramiku u Ženevi. Dobitnica je Nagrade ULUPUH-a za životno djelo. Uz kritike i prikaze objavila je i malu autobiografiju, prozno djelo »Priče iz kredenca« u izdanju nakladnika In.Tri.