Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
14. studenoga 2018.
Vreme sporta i razonode

Knjiga Čedomira Višnjića: Nepodnošljiva gorčina nacionalnog (ne)postojanja

Tragedija hrvatskih Srba bila je upravo u tomu što su bili prvi koji su »potrošili« Titovu ideju, a zadnji ju napustili – Čedomir Višnjić / Foto NL arhiva
Tragedija hrvatskih Srba bila je upravo u tomu što su bili prvi koji su »potrošili« Titovu ideju, a zadnji ju napustili – Čedomir Višnjić / Foto NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 12. travanj 2018. u 8:20 2018-04-12T08:20:16+02:00

Svekoliku kronologiju političkog života u Hrvatskoj Višnjić je maestralno orkestrirao nizom zanimljivih i dojmljivih slika iz različitih sfera, od književnosti i kulture, preko sporta i razonode, do crkve i crkvenog života, jasno nam stavljajući do znanja da nije želio napisati samo živo historiografsko štivo, već ga i oplemeniti vlastitim emocijama i utoliko ova knjiga ima poseban značaj u pokušaju istinskog razumijevanja dezintegracijskih procesa bivše zemlje i tragedije jednog naroda koji je u takvom rasporedu snaga zapravo već unaprijed bio predodređen za žrtvu i/ili međunacionalno podkusurivanje

Najnovijom knjigom »Vreme sporta i razonode; Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951. – 1971.« Čedomir Višnjić je završio svoju uistinu respektabilnu, ali i sjajno i inspirativno napisanu trilogiju o hrvatskim Srbima. U prve dvije knjige: »Kordunaški proces; fragmenti historije nestajanja« i »Partizansko ljetovanje; Hrvati i Srbi 1945. – 1950.« sugestivno je progovorio o strahu i ugroženosti Srba tijekom Pavelićeve krvave vladavine, koja će, iako kratkotrajna, snažno obilježiti hrvatsku povijest 20. st.; odnosno pokušao je objasniti kako je i zašto svršetkom rata, nakon veličanstvenog sudjelovanja na strani pobjedničkog antifašističkog fronta, u vrijeme prijelomnog sukoba između Tita i Staljina, došlo do sudbonosnog nesporazuma i obračuna s vodećim srpskim, partizanskim kadrom u Hrvatskoj.

Većina njih je zahvaljujući Vladimiru Bakariću, doživotnom i neprikosnovenom gubernatoru komunističke Hrvatske, svršila u golootočkim kazamatima, a u ovoj ironično naslovljenoj završnici trilogije »Vreme sporta i razonode« (svojevremeno izuzetno popularne i slušane beogradske radioemisije) Višnjić je pokušao identificirati uzroke tragičnog »hrvatsko-srpskog rasplitanja«. Odnosno odgovoriti na pitanje kako i zašto je došlo do propasti hrvatskih Srba, »koja još uvijek traje«, a čije začetke upravo treba (is)tražiti u tom kratkotrajnom, naizgled ekonomski i društveno prosperitetnom dobu.

Ono što se neposredno nakon rata začelo (umnogočemu oslanjajući se o staro) 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća jasno se oblikovalo, da bi uoči, tijekom i nakon raspada Jugoslavije doživjelo svoje dramatično finale. Probijajući se kroz labirinte obimne historiografske literature, memoarske građe, novinskih članaka, a prije svega arhivske građe i dokumentacije (iz fonda KPH-SKJ, Bakarićevog osobnog arhiva, a posebice »papira« Komisije za vjerska pitanja i SKD-a »Prosvjete«, koja je uostalom i jedna od tematski stožernih cjelina ove knjige) Višnjić je upućeno, inteligentno, ali nadasve pošteno i kritički objektivno uočavao i prepoznavao »znakove (toga) vremena«, kako bi došao do cjelovite slike o stradalništvu hrvatskih Srba, ne libeći se pritomu otvoreno progovoriti i uprijeti prstom u krivce za takvo stanje.

A njih ima dosta, ali Višnjić ih, želeći biti pošten prema sebi i »svom« narodu, traži u vlastitim redovima. Prije svega, među onima koji nisu znali ili se iz oportunizma nisu željeli miješati u vlastite poslove ili nisu imali hrabrosti suprotstaviti se i nositi se s trendovima i procesima koji(ma) su nedvojbeno radili u korist vlastite štete. Ovo je, kako kaže Višnjić, »svojevrsna politikološka povijest jednog vremena«, ali ujedno i velika »književna« (hi)storija koja iskreno i emotivno svjedoči o često zaumnim razlozima nestajanja Srba u Hrvatskoj. A da bi se tomu suprotstavili, kako gorko-duhovito kaže Višnjić, »često nam je nedostajalo pameti, a kada smo je i imali nismo se znali na pravi način postaviti«.

Pošteno i kritički objektivno

U uvodnim stranicama Višnjić parafrazira i kaže: »Povijest viktorijanaca nikada neće biti napisana, jer isuviše toga znamo o njoj«, implicirajući time da i o vlastitoj povijesti previše znamo a da bismo išta stvarno znali. Srećom, autor je smogao snage demantirati citirani stav; usprkos obilju građe i »javno dostupnih općih mjesta« napisao je netipičnu povijesnu, ali i svojevrsnu književnu studiju na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i književni sladokusci, odnosno »pravi« pisci, jer iskri lepezom suštinskih pitanja naše novodobne povijesti, a sve ispisano jasnom i stilski domišljenom rečenicom. Ne samo hrvatsko-srpskih odnosa, već i odnosa među samim Srbima, prema Srbima u Srbiji (posebice tamošnjim, književnim i medijskim žrecima), prema jugoslavenskom zajedništvu, ali i rastućem nacionalizmu, sukobu klasnog i nacionalnog, te uzrocima i oblicima rasta nacionalizma kao i načinima međusobnih obračuna.

Dakle, niti jedna historija hrvatskih Srba se ne da ispisati bez povijesti Hrvata i Hrvatske, a posebice ne bez jugoslavenskog konteksta u širokom luku, od politike, preko kulture do ekonomije. Ili kako kaže autor na početku svoje obimne (gotovo 500 stranica teksta) studije: »Ugao gledanja je imanentan, jugoslavenski; mjesto radnje Hrvatska, a periodizacija je i po različitim kriterijima i parametrima mogla biti i drukčija, ali lako je vidljivo da se ona ovdje primarno odnosi na politički život... Politička povijest jednog dijela srpskog naroda... pretvorila se u niz incidenata u kojima je samo jedan lik bio stalan, Vladimir Bakarić.

I da je bar bila riječ o nekakvom izrazitom, klasičnom negativcu! O Srbima iz Hrvatske nije znao u pozitivnom smislu gotovo ništa i bio je uvjeren da je to dovoljno... najbolji među njima (Srbima) pokušali su iznova pregledati i pročitati vlastitu povijest, ali bilo je očito da nisu u dovoljnoj mjeri vladali njome. Prije će je potrošiti nego upoznati.« Dok je hrvatski slučaj bio drukčiji: »Sve što je maknuto sa scene 1971., uz stradanje dijela ljudi, samo je konzervirano i ostavljeno za sljedeći pokušaj.«

Svekoliku kronologiju političkog života u Hrvatskoj Višnjić je maestralno orkestrirao nizom zanimljivih i dojmljivih slika iz različitih sfera, od književnosti i kulture, preko sporta i razonode, do crkve i crkvenog života, jasno nam stavljajući do znanja da nije želio napisati samo živo historiografsko štivo, već ga i oplemeniti vlastitim emocijama i utoliko ova knjiga ima poseban značaj u pokušaju istinskog razumijevanja dezintegracijskih procesa bivše zemlje i tragedije jednog naroda koji je u takvom rasporedu snaga zapravo već unaprijed bio predodređen za žrtvu i(li) međunacionalno podkusurivanje. Hrvatski Srbi svoju poziciju nisu znali kapitalizirati, ili kako naglašava Višnjić: ekonomska moć im je bila izrazito slaba i nerazvijena, a usprkos tomu više su vodili računa o spomeničkoj baštini, negoli o životu i budućnosti.

Bakarićeva majstorska igra

Nesumnjivo, Vladimir Bakarić je neka vrsta glavnog junaka »Vremena sporta i razonode«; on je, kako kaže Višnjić, jedna od najmarkantnijih ličnosti Titove Jugoslavije, jer je znao kako pridobiti Srbe za sebe kada mu to treba, kada ih (po)dijeliti, kada se od njih distancirati, a tu istu igru majstorski je znao odigrati i prema Hrvatima, sukladno već prema potrebama i interesima. Za Bakarića razvoj Hrvatske je bio ključ koji je Srbima otvarao vrata vlasti, a »domaće Srbe«, iz pasivnih krajeva tretirao je kao potencijal za industrijalizaciju i proletarizaciju grada. Uvijek je zastupao srednji kurs; u pravilu su Tito i zajednička država bili neupitni, ali mu je taj »jugoslavenski prtljag« ponekad znao biti »pretežak« i tada je oprezno i distancirano mijenjao odnos prema »zajedništvu«.

Djelovao je bezlično i suhoparno, javni nastupi su mu bili puni fraza, a iz onoga što je pisao, teško se u njemu moglo prepoznati intelektualca od formata, a što je uistinu, usprkos svemu i svima i bio. Bakarić je bio više nego pristojno obrazovan, uvjereni marksist s jasno izraženim interesom za ekonomiju, industriju, poljoprivredu i uopće sve ono što bi mogli podvesti pod robnu proizvodnju. Superioran većini partijskih intelektualaca i cinik po prirodi, kritički se, pa čak i odbojno odnosio prema tzv. građanskoj, nacionalnoj inteligenciji i eliti (podjednako hrvatskoj i srpskoj), a niti prema jugoslavenstvu nije imao nekakav strogo određeni vrijednosni odnos. Držao ga se utoliko što je to bio partijski koncept, Titov projekt i puno je povjerenje imao jedino prema Titu, što međutim nije značilo da mu je odan i privržen do kraja i bez ostatka.

Upravo suprotno, bio mu je uvijek dovoljno blizu da ga se zamijeti, ali i oprezan da se previše ne istakne; izbjegavao je Beograd i s tamošnjim saveznim vrhovima komunicirao je s distance. Zagreb i Hrvatska su mu bili »teritorij« koji je bio njegov, koji je kontrolirao i koji mu je davao snagu za političko pozicioniranje. Vješto je tako kormilario hrvatskom, odnosno jugoslavenskom političkom scenom četrdeset godina, a pri tomu taktizirajući, beskrupulozno je koristio suradnike, eliminirao suparnike i kako kaže Višnjić: »Srbe ne uzima često u usta, a i to onda samo kada mora.«

Početkom NOB-a Bakarić se našao na oslobođenom teritoriju, među Srbima, i taj period svoga života, po osobnom priznanju, nikada nije zaboravio. Naime našao se u situaciji i među partizanima koje nije mogao ideološki kontrolirati, jer to nisu bili »osviješteni komunisti«, već uglavnom nevoljnici koji su se pred ustaškim koljačima sklonili u partizane, prišli pokretu otpora u borbi za goli život. Upravo iz ovog iskustva treba promatrati kasniji Bakarićev odnos prema hrvatskim Srbima. Tako da se »onih neposlušnih« u prvim godinama poslije rata riješio deportirajući ih na Goli otok, a od »poslušnih« je stvorio svoju pretorijansku gardu, svjestan da u borbi s hrvatskim nacionalistima (koju je držao najvećom opasnošću po socijalističku Hrvatsku) mora imati jak oslonac, pa ako zatreba i privremenu odstupnicu za političko pregrupiranje i protunapad.

Tehnologiju opstanka na vlasti Bakarić je maestralno razradio; daleko prije svih drugih shvatio je da mu je sigurnije i profitabilnije biti prvi u Zagrebu, negoli među desetak istih, vodećih u Beogradu. U Zagrebu je imao jasno definirane neprijatelje, protivnike, oponente, neistomišljenike, konkurente, naravno i saveznike, i znao je što od njih može očekivati.

Bespuća povijesne zbiljnosti

Riječi Edvarda Kardelja (iz 1971.): »Organi federacije jesu organi republike, a republički organi nisu organi federacije«, u potpunosti je potpisivao i kako dodaje Višnjić: »... smisao te stvari bio je nedvosmisleno konfederalan s očuvanjem Titove posebne uloge.« Drugim riječima, Bakarić se suglašavao s onim pitanjima gdje je bilo opasno nesuglasiti se. U raspravama, često je puštao druge da (iz)govore njegove stavove, jer je uvijek, kako kaže Višnjić »smatrao boljom opcijom da to izgovori jedan Srbin.«

To je ujedno i jedna od ilustracija Višnjićeve teze da su jugoslavenski komunisti bježali od odgovornosti za zajedničku državu, pri čemu su najveći gubitnici ispadali upravo hrvatski Srbi. Usprkos stravičnom iskustvu iz 1941., Srbi su iz rata formalno izašli kao pobjednici, ali stvarno kao gubitnici koji su doživjeli posvemašnju nacionalnu, kulturološku i vjersku devastaciju. Utoliko se srpsko klatno, kako kaže Višnjić, (pre)okreće na jugoslavensko, odnosno jugoslavenstvo, ali u njemu nisu (iz)našli zadovoljavajuću duhovnu poveznicu s vlastitom tradicijom. Taj rez prema tradiciji se nije mogao jednostavno nadomjestiti proklamiranim jugoslavenstvom.

Tako su Srbi (p)ostali »pobjednici na pragu nestajanja«, da bi tek 60-ih godina 20. stoljeća počeli s retransformacijom vlastitog nacionalnog osvješćivanja. Istina, prije svega zahvaljujući iznuđenim vanjskim okolnostima, ali i ljudima poput Stanka Koraća, episkopa Simeona Zlokovića i sl., koji su imali jasnu predodžbu što Srbi na tom planu moraju (u)činiti da bi se istinski vratili tradiciji, ali i uhvatili korak s modernim, odnosno modernističkim, emancipacijskim tendencijama. Logika hrvatskih nacionalista bila je jednostavna i svodila se na antisrpstvo i tako je trasirala svoj put kroz »bespuća povijesne zbiljnosti«.

Istodobno, ostalima je Tito (o)stajao kao jedini preostali oslonac, ali trebalo ga je nekako dodatno (o)jačati, jer se sve više pokazivalo da čak ni on nije dovoljan garant sigurnosti i emancipacije. Srbi su, tvrdi Višnjić, prvi potrošili revolucionarni model i našli su se u svojevrsnom vakuumu, tako da im je po prirodi stvari morao »proraditi« obrambeni refleks.

SKD »Prosvjeta« se počela buditi tih godina iz dugogodišnjeg sna, ali u konačnom obračunu s »nacionalizmom« (nacionalizmima) morala je »pasti« zajedno s Maticom hrvatskom. Politika ekvidistance je to imperativno zahtijevala, a tragedija hrvatskih Srba bila je upravo u tomu što su bili prvi koji su »potrošili« Titovu ideju, a zadnji ju napustili. Povijest hrvatskih Srba prepuna je takvih i sličnih paradoksa. Izgubili su i ono malo što su imali, a ništa nisu dobili, jer su za to bili preslabi. Jedan od najvažnijih zaključaka ove, vrijeme će pokazati nezaobilazne knjige za razumijevanje razdoblja od 1950. do 1970. glasi: sve što se u tom periodu zbivalo ima neku svoju logiku, ali pritom nikako ne treba zaboraviti da je »jugoslavenska ovisnost« o europskom kontekstu već tada bila velika i usprkos svim unutrašnjim promašajima ishod u razvoju bivše države nije nužno morao biti destruktivan, kakav je ispao.

Ovo nije samo izuzetno dobro napisana knjiga koja razotkriva »što se to tamo iza brda valja«, to nije samo knjiga o Hrvatima i hrvatskim Srbima, već je to i svojevrsna nostalgična uspomena za jednim vremenom u kojem je sve moglo biti bolje i drukčije. O »svojim« Srbima autor piše s puno ljubavi, razumijevanja, ali i »očinske« strogosti, svjestan da je najlakše za vlastitu propast okriviti one druge, koji u ovom slučaju nisu nimalo drukčiji. To je priča o jednom (ne)dovršenom vremenu koje nas je sve zajedno i pobjednike i gubitnike snažno i upečatljivo obilježilo. Ali kada već govorimo o »pobjednicima« i »gubitnicima«, zdrav nacionalni razum i elementarna ljudska pristojnost nalažu da je vrijeme da konačno pokušamo shvatiti da smo na ovim prostorima svi mi zapravo gubitnici, jer na tuđoj nesreći nikada nitko nije, niti će izgraditi vlastitu sreću. A još manje izglednu perspektivu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka