Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. rujna 2019.
Knjiga kazališne kritičarke

Intervju Kim Cuculić: Peti red partera – mjesto mog doživljaja kazališta

Mogu ispraviti pogrešan podatak ali sud nikada, jer – objektivna kritika ne postoji, a ja uvijek stojim iza svog stava – Kim Cuculić / Snimio Petar FABIJAN
Mogu ispraviti pogrešan podatak ali sud nikada, jer – objektivna kritika ne postoji, a ja uvijek stojim iza svog stava – Kim Cuculić / Snimio Petar FABIJAN
Autor:
Objavljeno: 20. siječanj 2013. u 13:28 2013-01-20T13:28:41+01:00

Knjiga kazališnih kritika, osvrta i razgovora Kim Cuculić je pod naslovom »Peti red, parter« ovih dana izišla iz tiska u izdanju riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika i »Venerusa«. Knjiga sažima desetogodišnji presjek riječke profesionalne kazališne scene, ali ne zaobilazi ni Međunarodni festival malih scena, lutkarsko kazalište, nezavisnu scenu, gostovanja i Kazalište Ulysses

U riječkom kazalištu, 16. prosinca 1989. godine, Dalibor Foretić je promovirao knjigu »Nova drama«. Ja, kao srednjoškolka u publici, kupila sam knjigu i odnijela je na potpis autoru. Posveta glasi ovako: »Kim, srdačno i sa željom da je ova knjiga održi u ljubavi prema teatru. Dalibor Foretić«. Listajući knjigu ovih dana, shvatila sam da su te riječi bile proročke i da moje bavljenje kazalištem nije posve slučajno... 

  Ovim rečenicama počinje knjiga kazališnih kritika, osvrta i razgovora Kim Cuculić, koja je pod naslovom »Peti red, parter« ovih dana izišla iz tiska u izdanju riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika i »Venerusa«.

Radi se o desetogodišnjem presjeku riječke profesionalne kazališne scene, u kojem Kim Cuculić – od nekoliko stotina odgledanih predstava – odabire sedamdesetak naslova koje smatra najznačajnijima u kazališnoj produkciji grada, ali i vlastitoj kritičarskoj i novinarskoj djelatnosti. 

  »Knjiga zorno pokazuje da je Rijeka itekako živi kazališni centar, kao i to da je moguće provesti život u Rijeci i biti vrlo informiran ne samo o kazališnim dosezima vlastitog grada ili zemlje, nego i o kazališnim trendovima Europe« – piše, između ostalog, prof. dr. sc. Sanja Nikčević u pogovoru knjige. 

  »Peti red, parter« povod je i ovom razgovoru, s kolegicom novinarkom, kolumnisticom i kazališnom kritičarkom Kim Cuculić, koja u rubrici »Kultura« i prilogu »Mediteran« Novog lista radi od 2000. godine. 

 Tko je inicirao tiskanje ove knjige i je li bilo teško u Rijeci pronaći izdavača?

  – Najveći »krivac« za nastanak knjige je profesorica Danijela Bačić-Karković s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koja me godinama nagovarala da svoje kritičarske zapise i tekstove vezane uz kazališnu umjetnost ukoričim u knjizi. Nije me uvjerila odmah – dugo nisam bila sigurna je li to potrebno, a niti tko bi imao interesa objaviti takvu knjigu – ali kad mi je Diana Rosandić (urednica knjige), uz podršku predsjednice ogranka Silvije Benković, predložila da riječki ogranak DHK-a bude izdavač, učinilo mi se to dobrim razlogom. Knjiga je objavljena zahvaljujući potpori Primorsko-goranske županije i »Novog lista«. 

 Kako je koncipirana vaša knjiga? Tko je izabrao tekstove koji su uvršteni? 

  – Kritike i tekstove vezane uz predstave odabrala sam sama, a zamolila sam dr. Sanju Nikčević da napravi pogovor izdanju. Njeni savjeti vezani uz sadržajno oblikovanje knjige bili su mi dragocjeni i na tome sam joj vrlo zahvalna. Kao i Vlasti Hrvatin-Smetko, koja je izradila sva kazala u mojoj knjizi – osobnih imena, predstava, kazališnih družina i mjesta – koja su važan segment ovakvih knjiga i znatno olakšavaju snalaženje i traženje pojedinih podataka. 

 Hamlet i Glembajevi

Dakle, osnovna koncepcija knjige je moja, kao i odluka da kritike ne budu složene kronološkim redom. Željela sam da okosnica budu redateljske poetike, a ne vremenski slijed događanja, ali je svaka predstava datirana, tako da se može smjestiti u vrijeme kojem pripada. 

  U središtu moje pažnje su dva naslova – Shakespeareov »Hamlet« i Krležina »Gospoda Glembajevi« kao kanonska djela, a u knjizi su moji zapisi redateljskih čitanja ta dva komada tijekom jednog desetljeća. Tu je također izbor predstava s Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, pa pogled na lutkarsko kazalište s naglaskom na riječko Gradsko kazalište lutaka i njegove najveće uspješnice. 

  Nisam zaobišla ni nezavisnu scenu, u kojoj je najveća produkcija HKD Teatra, a potom slijede Trafik i Rubikon. Nisam ostavila po strani ni Kazalište Ulysses, čiju ljetnu produkciju također redovito pratim. A tu je i poglavlje o hrvatskim autorima na riječkoj pozornici. Poglavlje o redateljskim poetikama kreće se u rasponu od Paola Magellija kao najstarijega do Olivera Frljića kao najmlađega. Na početku knjige je i kratak uvod u riječku scenu. 

  Izboru kazališnih kritika pridruženi su razgovori s redateljima o čijim sam predstavama pisala. Ti razgovori otkrivaju ideju kojom se redatelj vodio, njegovo promišljanje predstave i predstavljaju poveznicu između autorskog pristupa i onoga što smo u konačnici vidjeli na sceni. Kad je knjiga došla u javnost, neki su mi kolege rekli da sam od toliko materijala mogla napraviti dva izdanja, misleći da se jedna knjiga mogla baviti predstavama i donijeti kritičke osvrte, a druga razgovore. Ja međutim smatram da su to neodvojive stvari i da je tek kad ih stavimo jedne pored drugih, slika predstave za čitatelja (pa i onog koji ju nije gledao) kompletna. 

 Ulovljena »Mišolovkom«

Uz cehovsku pripadnost Hrvatskom novinarskom društvu, već ste godinama članica strukovnih udruga – Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog centra ITI, što daje legitimitet vašem djelovanju na planu kazališne kritike.

  – Do članstva u Hrvatskom društvu kazališnih kritičara i teatrologa došlo je tako što sam iz Društva dobila upit da im pošaljem svoje do tada objavljene kritike. Nakon toga, 2006. godine, primljena sam u članstvo, u vrijeme kad je predsjednik bio Igor Mrduljaš. Meni osobno to je bio kompliment, jer sam članstvo u strukovnoj udruzi doživjela kao potvrdu ovoga što radim. Naime, kod nas još uvijek nema specijalističkog obrazovanja za kritičare i često se njihovo pisanje stavlja pod lupu, izlaže kritici. Zato je priznanje struke posebno važno. 

 Od kada datira vaš interes za kazalište?

  – Sjećam se odlazaka u Pionirsko kazalište – vodio me tata – i moje prve predstave »Snjeguljica«. Već tada mi je svijet kazališta bio fascinantan. Kasnije sam više bila posvećena književnosti i filmu, ali sam ipak redovito – sada s mamom – odlazila na većinu kazališnih događanja u »velikom teatru«. 

  Jedna od prvih dramskih predstava koje sam gledala u HNK Ivana pl. Zajca bila je »Mišolovka« Agathe Christie, u režiji N. Uroševića. Predstava je počimala mrakom, vriskom iz bočne lože i okrvavljenim tijelom žrtve. Taj je prizor na mene ostavio takav dojam, da ga pamtim do danas! Zato i kažem da me »Mišolovkom« kazalište definitivno – »ulovilo«, tako da druženje sa scenskom umjetnošću traje u kontinuitetu do danas. 

 Koje razdoblje vašeg kazališnog iskustva smatrate najboljim? 

  – To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina. Mnogi kažu da je to »zlatno doba« riječkog kazališta, a prijelomna je bila predstava »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija, u dramatizaciji Darka Gašparovića i u režiji Georgija Para. Ta je predstava i na premijeri i nakon obnove sredinom devedesetih – ostala antologijskim djelom ovog kazališta. 

  U to sam vrijeme gledala i niz predstava Vite Taufera koje su bile na riječkom repertoaru, a jedan od naslova koji mi se duboko urezao u pamćenje bila je prva predstava Tomaža Pandura koja je gostovala u Rijeci – »Šeherezada«, koja je pokazala mogućim i ono što sam do tada u teatru držala neostvarivim... 
 

Čarobnjak iz Oza

Dok ste kao učenica pratili kazališni repertoar, jeste li imali poriv da svoje impresije zabilježite? Kako ste uopće došli u novinarstvo, koje vam je otvorilo vrata kazališne kritike?

  – Kao običnoj gledateljici, tijekom školovanja i studentskih dana, znalo mi je proći kroz misli da ponešto zapišem, ali mi se nije uopće činilo realnim da se to negdje objavi. A u novinarstvo sam došla slučajno. Nakon diplome Hrvatskog jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, javljala sam se na natječaje u više škola, iako me rad u prosvjeti nije posebno zanimao i nisam se vidjela u radu s djecom. Izgleda da mi je novinarstvo bilo sudbinski namijenjeno, a i kaže se da jabuka ne pada daleko od stabla – moj otac Srećko Cuculić je romanopisac, a brat Dražen je pjesnik. Bavili su se i novinarstvom. Iza sebe imaju objavljene knjige, pa ja na neki način nastavljam »tradiciju«... 

  No, da se vratim na novinarstvo. Bila sam se javila u »Novi list« s idejom da budem lektorica, a tadašnji glavni urednik Veljko Vičević mi je ponudio da se okušam u pisanju! Iako nisam znala što me u toj branši čeka, nisam se dvoumila. Bila je 1997. godina i ja sam počela raditi u gradskoj rubrici, kao honorarka. Poslije tri i pol godine dobila sam stalni posao i prešla u kulturu, nakon što je naša draga kolegica Gordana Milić otišla u mirovinu. 

  Urednik u rubrici tada je bio Branko Mijić, sadašnji glavni urednik »Novog lista«, koji me je jednoga dana poslao na predstavu »Čarobnjak iz Oza« Gradskog kazališta lutaka. Budući da je naš veliki kazališni kritičar Dalibor Foretić tada već bio bolestan i nije dolazio u Rijeku na predstave, zapalo me da napišem osvrt na »Čarobnjaka«. Tako je počelo, a uskoro sam pisala o svim dramskim predstavama koje su igrale u Rijeci. 

 Kakve su bile povratne informacije i je li ih uopće bilo?

  – Bilo je pozitivnih reakcija, čestitki, ali i negativnih reagiranja kojima je možda povod bila i moja mladost, ili nepripadanje struci teatrologa. A možda sam ponekad bila i malo oštrija u prosudbi, što uvijek izaziva reakcije. Važnim smatram što me nikakva reakcija nije pokolebala u prosudbi. Mogla bih ispraviti neki podatak ukoliko je bio pogrešan, ali sud nikada, jer – objektivna kritika ne postoji, a ja uvijek stojim iza svog stava. 

 Čija su vam priznanja najdraža?

  – Manje mi je bitno mišljenje kazalištaraca, iako ga naravno uvažavam, a važnija su mi usputna priznanja običnih gledatelja, jer za njih se i radi teatar. Jedan od onih do čijeg mišljenja držim je, primjerice, Alojz Usenik, umirovljeni dugogodišnji inspicijent riječkog kazališta, koji je teatar dobro upoznao iznutra i ima sjajan instinkt za prepoznati dobru, odnosno lošu predstavu. 

Potpora kolega

Željela bih od srca zahvaliti svim urednicima u »Novom listu« koji su me od početka hrabrili i pružali potporu u objavljivanju.

Uz Branka Mijića, to su bili Nadja Mifka Profozić, Miljenko Marin, Svjetlana Hribar i Zlatka Zubanović Likarić.

A za moj ukupan rad dragocjena je i poticajna atmosfera u rubrici, gdje u razgovorima s kolegicom Nelom Valerjev Ogurlić razmjenjujem mišljenja, informacije, utiske...

U ovom je poslu to izuzetno važno. Zahvalu dugujem i kolegi fotoreporteru Petru Fabijanu, čije fotografije većim dijelom ilustriraju moju knjigu, koju je grafički oblikovao Robert Vrbnjak.

 

Intervjui i uzori

Važan dio vaše knjige je i segment intervjua. Koji biste izdvojili?

  – U prvom redu onaj s Paolom Magellijem, u kojem nisu dotaknute samo kazališne teme već i niz društveno-političkih. Paolo me oduševio ne samo kao kazališni čovjek, već i kao intelektualac sa širokim dijapazonom zanimanja. U knjizi je i intervju s Mirom Furlan, koji sam radila na Velom Brijunu uoči premijere »Medeje«, predstave kojom se ova glumica – nakon niza godina života u SAD-u – vratila hrvatskom teatru i glumi na materinjem jeziku. Mira Furlan zanimljiva je i kao primjer odnosa politike prema umjetnosti i umjetnicima, pa je i s tog aspekta ovaj intervju vrijedno izdvojiti. 

 Teatar, dakle, zauzima posebno mjesto u vašem životu!

  – Gotovo svakog tjedna odgledam i pišem o nekoj predstavi, a kazalište je prisutno kao tema i izvan gledališta, stalno. Tu bih spomenula sintagmu Sanje Nikčević koja kazališnu kritiku definira kao neizbježnog suputnika kazališta. 

 Jeste li u pisanju kritika kroz godine rada imali uzore? 

  – Mislim da kritičar može najbolje ispeći zanat čitajući kritike drugih, a moji su uzori Dalibor Foretić, Jasen Boko, Anatolij Kudrjavcev i Nataša Govedić. Spomenula bih i važne knjige kazališnih kritika, koje su mi uvijek pri ruci – »Iz gledališta – riječki kazališni zapisi« dr. Đure Rošića, »Iluzija nije opsjena« Dalibora Foretića i »Mozaik« Miroslava Čabrajca. Te su knjige ponekad i jedini izvor podataka o predstavama koje su se nekoć igrale u Rijeci, ponekad i jedini trag da su uopće odigrane. Gledajući tako, možda i moja knjiga ima smisla. 

 Vaša knjiga ima jednostavan, a opet kazališno intrigantan naslov. 

  – Razmišljajući o naslovu, htjela sam izbjeći da bude suviše pretenciozan. Hodajući ulicom odjednom mi je palo na pamet da u pravilu najčešće sjedim u petom redu partera. To mi se učinio zgodnim naslovom, jer je to igrom slučaja postalo mjesto moga doživljaja kazališta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.