"Žena s drugog kata"

Jurica Pavičić: Kronika posttranzicijskog hrvatskog društva

Sandra Sabovljev

Snimio Nenad REBERŠAK

Snimio Nenad REBERŠAK

Pavičićev krimić socijalno je obojen, a donosi onu vrstu tragedije u kojoj obični ljudi postaju akteri crne kronike



ZAGREB Ovaj će roman, kada ga netko bude čitao za stotinjak godina, najbolje pokazati kako se živjelo danas u Hrvatskoj. Autor s nevjerojatnom empatijom i strpljivošću, gotovo s melankolijom, piše o posttraznicijskom užasu u kojem živimo – istaknuo je književni kritičar i urednik Nenad Rizvanović predstavljajući novu knjigu splitskog novinara i pisca Jurice Pavičića »Žena s drugog kata« koju je upravo objavio Profil.


Riječ je o odličnom, slojevitom krimiću u kojem se autor kao vrsni kroničar hrvatske stvarnosti bavi onom vrstom tragedija u kojima tzv. obični ljudi postaju akteri crne kronike. »Žena s drugog kata« priča je o mladoj ženi koja služi dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva svekrve. »Mislila je da je pred njom dobar život i sretan brak. Postala je ubojica«, piše kratko na naslovici Pavičićevog romana koji je nastao devet godina nakon »Crvenkapice«.


– »Žena s drugog kata« naslanja se na »Crvenkapicu«, no tekst je puno rafiniraniji i zreliji. Po mojem mišljenju, to je najbolji tekst koji je Pavičić dosada napisao, ustvrdio je Rizvanović objasnivši da je velika vrijednost rukopisa što autor ne moralizira i ne patronizira, on naprosto pušta likove da ispričaju svoju priču.




Pavičić se na to nadovezao kazavši da su se on i urednica romana Adriana Piteša posebno koncentrirali na čišćenje novinarskog diskursa iz tkiva teksta, pazeći da glas likova ne bude novinarski glas samog autora. To je, kako je naglasila urednica, bila i jedna od malobrojnih intervencija na tekstu u kojem nije bilo nikakvih radikalnih uredničkih zahvata, pa se njihova suradnja svodila na brušenje finesa i razgovora o žanrovskoj odrednici teksta.


Prema Pitešinom mišljenju, nema spora da se radi o krimiću, iako je on snažno socijalno obojen, pa i prošaran i melodramatskim notama. Pripadnost krimiću uopće nije diskutabilna jer su se danas žanrovske granice kriminalističkog romana jako proširile. I Pavičić se s time složio priznavši da nikada ne bi pisao roman prema zadanim okvirima, čvrsto se držeći pravila, jer u književnom poslu najdraže mu je upravo poigravanje s kompozicijom. U psihološkom krimiću pisac je kroz individualne sudbine svojih likova minuciozno secirao i proturječja suvremenog hrvatskog društva, no posebno se posvetio Splitu.


– Ideja mi je bila diskretno pokazati mutaciju tog postindustrijskog grada koji je postao hipsterski turistički raj, i to kroz oči junakinje koja je tijekom te preobrazbe njezinog rodnog grada bila odsutna. Drugi mi je cilj bio prikazati likove na jednom socioekonomskom fonu zemlje koja prolazi period snažnog uzleta, velikih aspiracija i naglog bogaćenja. To je vrijeme 2000-ih, ukratko, doba podizanja kredita u švicarcima – plastično je ilustrirao  kratkotrajno vrijeme iluzija u kojem smo živjeli iznad svojih mogućnosti da bismo se nakon brutalnog otrežnjenja suočili s dramom, o čemu on u »Ženi  s drugog kata« piše.