Snimio Darko JELINEK
Mržnja i politikanstvo koje se emitira s javnih medija su zastrašujući. Ne želim da mi djeca žive u takvoj zemlji. Postoji jedna scena iz »Ničije zemlje«, amblematska za današnje stanje u BiH, kada časnik Armije BiH kaže »Ja sranja u Ruandi«. Javni mediji u BiH rade po principu »ja sranja u Banjaluci ili Mostaru« (sarajevski) ili »u Sarajevu« (oni banjalučki, jer mostarskih, odnosno hrvatskih i nema)
Mile Stojić kaže da se nigdje u Bosni i Hercegovini kao u vašem rodnom gradu ne vidi destruktivna moć rata. Slažete li se s tom konstatacijom? Otkud taj tragični primat baš Bugojnu ?
– Mile je u pravu, i ja često ponavljam te njegove riječi, čak mi je tada, kada je prvi put posjetio grad nakon rata, poslao jedan tužan i dramatičan mail o Bugojnu. On je u toj izjavi rekao da to može vidjeti samo onaj tko je poznavao predratno Bugojno, jedan od nadinamičnijih i najrazvijenijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bugojno je, na primjer, veći dio osamdesetih bio treći grad po dohotku po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji (iza Čakovca i Maribora), imalo je jedno vrijeme nogometnog prvoligaša u jednoj respektabilnoj nogometnoj ligi, kakva je bila ona jugoslavenska, imao je jedan od najjačih šahovskih turnira u svijetu (po mnogima i najjači), zatim vrhunsko planiranje i urbanizaciju grada, a danas je to ruglo od grada, kao i većina naših gradova. Međutim, kod Bugojna je taj kontrapunkt između »onda« i sada najizraženiji.
Ljudi su otporan materijal
– Da, moglo bi se to tako reći, iako taj »nedovršeni rat« bukti na dnevnopolitičkoj razini, jer je politikama od »alata« za ostanak na vlasti preostalo samo generiranje mržnje. Nekada respektabilnu privredu u jugoslavenskim okvirima stranački su skakavci ili prodali u staro željezo ili ugušili vlastitom nekompetencijom i pohlepom (vidjeti pod Tuzla). Ono što me u svemu tome veseli, ljudi su, ipak, otporan materijal. To se najbolje moglo vidjeti za vrijeme katastrofalnih prošlogodišnjih poplava u BiH. Na primjer, ljudi iz grada u kojem živim, Gornji Vakuf – Uskoplje, Hrvati, samoinicijativno su se organizirali, prikupljali pomoć i odlazili u »bošnjački« Maglaj i »srpski« Doboj gdje su pomagali prilikom saniranja katastrofalnih posljedica poplava u tim gradovima. Nije se tu radilo o par pojedinaca, odziv je bio masovan.
Prije nekoliko godina ste kazali da bosanskohercegovački Hrvati više nisu usidreni tamo gdje žive, kao da im to više ne pripada. U međuvremenu je i Hrvatska prestala biti »obećana zemlja«. Postaje li bezizlazno ili je jedini izlaz odlazak? Vidite svoju djecu za desetak godina u BIH?
– Nažalost, ne vidim. Odlasci su jedina konstanta Bosne i Hercegovine, a mržnja i politikanstvo koje se emitira s javnih medija su zastrašujući. Ne želim da mi djeca žive u takvoj zemlji. Postoji jedna scena iz Tanovićeve »Ničije zemlje« koja je amblematska za stanje u Bosni i Hercegovini, ne toliko za vrijeme kada je film snimljen, koliko upravo za današnje. To je ona scena kada časnik Armije BiH izgovara rečenicu »Ja sranja u Ruandi«. Javni mediji danas u BiH rade po principu »ja sranja u Banjaluci ili Mostaru« (sarajevski) ili »u Sarajevu« (oni banjalučki, jer mostarskih, odnosno hrvatskih i nema). Sad ću vam to pokušati pojasniti: nedavno sam gledao Dnevnik Federalne televizije koji je započeo »dramatičnom« viješću o poskupljenju vode u Banjaluci, iako urednici Dnevnika mogu s prozora svojih ureda vidjeti stotine pasa lutalica koji teroriziraju građane Sarajeva. Da se razumijemo, poskupljenje vode u Banja Luci je uistinu dramatična vijest za tamošnje osiromašeno stanovništvo, međutim ovdje nema empatije za te ljude, bitno je jedino »sranje u Banjaluci«. Ili, primjer drugi, uz jednu ogradu: nemojte ga shvatiti kao obranu Milorada Dodika, jer nije o njemu riječ. Naime, ako pratite samo i isključivo sarajevske medije, Milorad Dodik je svemoćno i mitsko zlo, neka vrsta isprike za sve, pa i za spomenute pse po Sarajevu. Tako da je on iz te perspektive postao neka vrsta Saurona iz Laktaša. Hoću reći, u ovdašnjem društvenom životu ne postoji nikakva autorefleksija ili, da upotrijebim jedan stereotipan izraz iz socijalističkog perioda, »drugarska samokritika«.
Predviđate li BiH za 20 godina distopijski scenarij – puste zemlje – ili ona svoju distopiju već živi zadnjih dvadesetak godina.
– Ovdje se iz godine u godinu ponavlja mantra kako nam samo može biti bolje, jer smo, kao, dotaknuli civilizacijsko dno. Međutim, stvarnost nas svaki put iznova demantira. Ipak, i od goreg postoji gore, to je konstanta. Što će biti s ovom zemljom za dvadeset godina? Možemo se pouzdati jedino u biologiju, da nam ona skine s vrata kreatore kaosa i propasti ove zemlje. To je naša jedina nada.
Samozaborav je utopija
S vlastitim otiskom u prošlosti i suočavanjem sa svojim i tuđim grijesima bavite se u romanu »Svježe obojeno« i u »Božjem gnjevu». Kako možemo i hoćemo li uopće krenuti dalje bez poznavanja prošlosti, odnosno bez bespoštednog suočavanja s njom.
– Ja se u svojim knjigama nastojim ne ponavljati. Sve dok postoje teme iz tog vremena kojima se nisam bavio, vjerojatno ću se vraćati. Suočavanje s prošlošću je, s druge strane, jedini etičan izbor. »U šutnji je sigurnost«, tako glasi jedan dio devize velikog vezira Jusufa iz Andrićeva »Mosta na Žepi«, koja ga ipak nije spasila od njegovih najvećih strahova, gubitka vlasti. Niti je šutnja, da se nadogradim na Andrića, ikada ikoga spasila: samozaborav je utopija.
Prisutniji ste na hrvatskoj književnoj sceni jer, kažete, bosanskohercegovačka ne postoji. Kako biste opisali kulturnu scenu u BiH?
– Kao kaotičnu i urušenu. Međutim, kultura kao nijedno područje ljudskog života počiva na pojedincu. S te strane sam optimist. U ovoj zemlji uvijek su postojali (i postojat će) nadareni i izuzetni pojedinci, bez obzira na to što kulture u institucionalnom obliku gotovo i da nema ili je svedena na ostatke ostataka.
Pišem kad imam što reći
– Pišem povremeno i često volim ponavljati kako je onomu tko ima što reći, napisati, najmanji problem pronaći slobodno vrijeme za pisanje. S tim nikada nisam imao problema, bez obzira na posao koji mi oduzima jako mnogo vremena. Pišem, zapravo, onda kada imam što reći (ili mislim da imam.)
Što trenutno pišete. Kada se možemo nadati vašem novom romanu i ekranizaciji nekog vašeg djela?
–Trenutno radim na dva rukopisa, na romanu »Bezdan« za koji sam dobio polugodišnju stipendiju Ministarstva kulture RH, prema čijem je prvom dijelu već snimljen film »Imena višnje«. Redatelj je Branko Schmidt, a film je rađen u produkciji HTV-a. Najesen bi trebalo konačno krenuti snimanje spominjanog filma »Mrtve ribe plivaju na leđima« u režiji Kristijana Milića. A, evo, prije tjedan dana moj scenarij »Božji gnjev«, prema posljednjem romanu koji sam objavio, dobio je potporu HAVC-a za razvoj scenarija.
Drugi roman na kojem radim već više od deset godina je jedan opsežan roman koji je komponiran iz tri zasebna romana koji su žanrovski različiti. Roman obuhvaća period od nekoliko desetljeća, uključujući i ratni period. Na neki način, to je između ostalog i roman o matematici, entropiji i bijegu u virtualni svijet, odnosno kreiranju istog. Kao moto jednog od ovih zasebnih romana poslužila mi je šira definicija Drugog zakona termodinamike izražena preko entropije. Radni naslov romana je »Skica u ledu«