Pisac koji inspirira filmaše

Josip Mlakić: Odlasci su jedina konstanta Bosne i Hercegovine

Sandra Sabovljev

Snimio Darko JELINEK

Snimio Darko JELINEK

Mržnja i politikanstvo koje se emitira s javnih medija su zastrašujući. Ne želim da mi djeca žive u takvoj zemlji. Postoji jedna scena iz »Ničije zemlje«, amblematska za današnje stanje u BiH, kada časnik Armije BiH kaže »Ja sranja u Ruandi«. Javni mediji u BiH rade po principu »ja sranja u Banjaluci ili Mostaru« (sarajevski) ili »u Sarajevu« (oni banjalučki, jer mostarskih, odnosno hrvatskih i nema)

S Josipom Mlakićem, nagrađivanim bosanskohercegovačkim piscem razgovaramo nakon zagrebačke promocije njegovih dvaju posljednjih romana »Svježe obojeno« i »Božji gnjev« (Fraktura) u kojima iznova tematizira rat koji u BiH još uvijek dominira životom u svim njegovim segmentima, a prošlost oblikuje ne samo Mlakićeve literarne likove već i egzistencije stanovnika zemlje pretvorene u čekaonicu za odlazak.   

Mile Stojić kaže da se nigdje u Bosni i Hercegovini kao u vašem rodnom gradu ne vidi destruktivna moć rata. Slažete li se s tom konstatacijom? Otkud taj tragični primat baš Bugojnu ?


   – Mile je u pravu, i ja često ponavljam te njegove riječi, čak mi je tada, kada je prvi put posjetio grad nakon rata, poslao jedan tužan i dramatičan mail o Bugojnu. On je u toj izjavi rekao da to može vidjeti samo onaj tko je poznavao predratno Bugojno, jedan od nadinamičnijih i najrazvijenijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bugojno je, na primjer, veći dio osamdesetih bio treći grad po dohotku po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji (iza Čakovca i Maribora), imalo je jedno vrijeme nogometnog prvoligaša u jednoj respektabilnoj nogometnoj ligi, kakva je bila ona jugoslavenska, imao je jedan od najjačih šahovskih turnira u svijetu (po mnogima i najjači), zatim vrhunsko planiranje i urbanizaciju grada, a danas je to ruglo od grada, kao i većina naših gradova. Međutim, kod Bugojna je taj kontrapunkt između »onda« i sada najizraženiji.



NEKADA JE, NAŽALOST, I SEGREGACIJA RJEŠENJE       Što mislite o konceptu dvije škole pod jednim krovom. Stvara li ta etnička segregacija odsustvo senzibiliteta za drugačijost od čega dolaze nerazumijevanje, netolerancija, nedostatak empatije… Ili je alternativa još gora opcija?    – Ključ problema je alternativa. Osnovni politički diskurs u Bosni i Hercegovini je dominacija, a školstvo je danas u cijeloj zemlji vlasništvo političkih (etničkih) stranaka. Mi, zapravo, drugih i nemamo. Tako da dilemu dvije škole pod jednim krovom možemo svesti na izbor između segregacije i dominacije. Današnja politika niti hoće, niti može, niti zna to promijeniti, otvoriti nove perspektive. Tako da je moj izbor, bez obzira koliko to ružno zvuči, segregacija, jer je biti »manjinac« u bilo kojem dijelu ove zemlje i po bilo kojoj osnovi, iako je nacionalna dominantna, jedno ružno i traumatično iskustvo. Spomenuo sam u jednom od prethodnih pitanja slučaj Dževada Mlaće. Sada zamislite traumu djeteta kojemu je profesor čovjek koji je njegova oca poslao u smrt. Nekada je, nažalost, i segregacija rješenje. To govori i o tome koje je civilizacijsko dno dosegnula ova zemlja.     ANDRIĆEV PLEMENITI ČIN ME UVEO U SVIJET KNJIGE       Julijana Matanović ističe snažan Andrićev pečat u vašem rukopisu, a njegovu rečenicu »Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo…« osnovnim tonom vašeg opusa. Koji je vaš književni dug prema nobelovcu?    – Andrić je pisac na čiju se tradiciju vrlo lako nastaviti. Moj roman »Tragom zmijske košuljice« napisan je u andrićevskom slogu, kao svojevrsni hommage velikom piscu. Dug je vrlo bitan motiv kod Andrića i znam da je Julijani, čini mi se, najvažniji, što, uzgred, govori o tome koliko je duboko proniknula u njegovo djelo. U svojoj priči »Dug«, objavljenoj posthumno, veliki Danilo Kiš prikazuje slavnog pisca na samrtnoj postelji koji u posljednjim trenucima života simbolički dijeli Napretkovu stipendiju od dvjesto kruna osobama kojima je na neki način dužnik. Ta raspodjela je u stvari svojevrsni životni rezime u tipičnom Kišovom stilu. Još jedan primjer na koji je Andrić, kišovskim manirom rečeno, vraćao svoje dugove zavičaju je dodjela novčanog djela Nobelove nagrade za opremanje biblioteka po BiH, i na taj način mnogim budućim piscima, pa i meni, pružio nebrojene linkove za vlastita ostvarenja. I sâm sam, naime, ušao u svijet knjige posredstvom toga Andrićeva plemenitog čina, koji ima ishodište i u vlastitim žudnjama. Jedna od upečatljivijih slika iz Andrićeva djela je slika gimnazijalca koji stoji pored izloga knjižare i zaneseno promatra izložene knjige.    Malo je pisaca tolikog značaja kao Andrić, koji su ostavili apsolutno zaokruženo i grandiozno djelo, ali i toliko prostora za nadgradnju istog. Hrvatski pjesnik Radovan Ivšić za Krležu je napisao da je »progutao« pola stoljeća hrvatske književnosti, da je svojim pristupom i konačnošću stavova zaustavio, odnosno bitno usporio hrvatsku modernu. Drugim riječima da se u Krležinoj sjeni teško disalo. Možda pretjerana teza, ali sigurno ne bez argumentacije kojom bi se dala braniti. Za razliku od Krleže, za Andrića se nikada ne bi mogla iskonstruirati slična teza. Kod Andrića nema buke i bijesa, sve je stišano, otvoreno, on ne želi ni o čemu dati konačan, autoritaran sud, on pušta svoje likove da se bespomoćno bore sa svojim kompliciranim i tragičnim nagonima, a tišina, šutnja i škrti dijalozi su važan instrumentarij takvog slikanja. Ne mogu odoljeti, a da ne navedem jedan pasus iz Andrićevih »Znakova pored puta« koji govori upravo o tišini, šutnji: »Nagoni su nemi: čim puste glas od sebe, znači da su prešli vrhunac, da slabe, a to je početak kraja. Zvuk je slabost. Muzika je bolest. Ili oslobođenje?«    KNJIGE I FILMOVI       Uz zbirku pripovijedaka »Mrtve ribe plivaju na leđima«, poznati su Mlakićevi romani – »Kad magle stanu «, »Živi i mrtvi«, »Ponoćno sivo«, »Psi i klaunovi«, »Tragom zmijske košuljice« ,»Čuvari mostova«, »Ljudi koji su sadili drveće«, »Planet Friedman«. Kristijan Milić je je prema romanu »Živi i mrtvi« snimio istoimeni film, a uskoro će snimiti i drugi film prema motivima zbirke priča »Mrtve ribe plivaju na leđima«. Branko Ištvančić ekranizirao je »Čuvare mostova«, a možemo se nadati da ćemo uskoro na filmskom platnu vidjeti i Mlakićev »Božji gnjev«.


   A da ne govorimo o etičkoj dimenziji. Ratni gospodar života i smrti u Bugojnu (više smrti, nego li života), Dževad Mlaćo, više godina radi kao profesor u bugojanskoj Gimnaziji, tako da je teoretski mogao predavati djeci čije je očeve jednim potezom olovke (»čuvena« rečenica iz njegova ratnog dnevnika) poslao u smrt. Radi se o slučaju dvadeset i trojice Bugojanaca odvedenih s logora Stadion. Taj čovjek, umjesto u Haagu, ostao je na slobodi i pretvorio Bugojno u pustaru. To je otprilike današnja Bosna i Hercegovina.   

Ljudi su otporan materijal


Čini se i po posljednjim vašim romanima da su »nedovršeni rat« i »posttraumatski sindrom naroda i tranzicijske muke države«, nepresušno vrelo vaših proza. Stvarnost vam izgleda ne daje povoda da zaključite tu tematiku?  

  – Da, moglo bi se to tako reći, iako taj »nedovršeni rat« bukti na dnevnopolitičkoj razini, jer je politikama od »alata« za ostanak na vlasti preostalo samo generiranje mržnje. Nekada respektabilnu privredu u jugoslavenskim okvirima stranački su skakavci ili prodali u staro željezo ili ugušili vlastitom nekompetencijom i pohlepom (vidjeti pod Tuzla). Ono što me u svemu tome veseli, ljudi su, ipak, otporan materijal. To se najbolje moglo vidjeti za vrijeme katastrofalnih prošlogodišnjih poplava u BiH. Na primjer, ljudi iz grada u kojem živim, Gornji Vakuf – Uskoplje, Hrvati, samoinicijativno su se organizirali, prikupljali pomoć i odlazili u »bošnjački« Maglaj i »srpski« Doboj gdje su pomagali prilikom saniranja katastrofalnih posljedica poplava u tim gradovima. Nije se tu radilo o par pojedinaca, odziv je bio masovan.


   Prije nekoliko godina ste kazali da bosanskohercegovački Hrvati više nisu usidreni tamo gdje žive, kao da im to više ne pripada. U međuvremenu je i Hrvatska prestala biti »obećana zemlja«. Postaje li bezizlazno ili je jedini izlaz odlazak? Vidite svoju djecu za desetak godina u BIH?


   – Nažalost, ne vidim. Odlasci su jedina konstanta Bosne i Hercegovine, a mržnja i politikanstvo koje se emitira s javnih medija su zastrašujući. Ne želim da mi djeca žive u takvoj zemlji. Postoji jedna scena iz Tanovićeve »Ničije zemlje« koja je amblematska za stanje u Bosni i Hercegovini, ne toliko za vrijeme kada je film snimljen, koliko upravo za današnje. To je ona scena kada časnik Armije BiH izgovara rečenicu »Ja sranja u Ruandi«. Javni mediji danas u BiH rade po principu »ja sranja u Banjaluci ili Mostaru« (sarajevski) ili »u Sarajevu« (oni banjalučki, jer mostarskih, odnosno hrvatskih i nema). Sad ću vam to pokušati pojasniti: nedavno sam gledao Dnevnik Federalne televizije koji je započeo »dramatičnom« viješću o poskupljenju vode u Banjaluci, iako urednici Dnevnika mogu s prozora svojih ureda vidjeti stotine pasa lutalica koji teroriziraju građane Sarajeva. Da se razumijemo, poskupljenje vode u Banja Luci je uistinu dramatična vijest za tamošnje osiromašeno stanovništvo, međutim ovdje nema empatije za te ljude, bitno je jedino »sranje u Banjaluci«. Ili, primjer drugi, uz jednu ogradu: nemojte ga shvatiti kao obranu Milorada Dodika, jer nije o njemu riječ. Naime, ako pratite samo i isključivo sarajevske medije, Milorad Dodik je svemoćno i mitsko zlo, neka vrsta isprike za sve, pa i za spomenute pse po Sarajevu. Tako da je on iz te perspektive postao neka vrsta Saurona iz Laktaša. Hoću reći, u ovdašnjem društvenom životu ne postoji nikakva autorefleksija ili, da upotrijebim jedan stereotipan izraz iz socijalističkog perioda, »drugarska samokritika«.


   Predviđate li BiH za 20 godina distopijski scenarij – puste zemlje – ili ona svoju distopiju već živi zadnjih dvadesetak godina.


   – Ovdje se iz godine u godinu ponavlja mantra kako nam samo može biti bolje, jer smo, kao, dotaknuli civilizacijsko dno. Međutim, stvarnost nas svaki put iznova demantira. Ipak, i od goreg postoji gore, to je konstanta. Što će biti s ovom zemljom za dvadeset godina? Možemo se pouzdati jedino u biologiju, da nam ona skine s vrata kreatore kaosa i propasti ove zemlje. To je naša jedina nada.


   Samozaborav je utopija


S vlastitim otiskom u prošlosti i suočavanjem sa svojim i tuđim grijesima bavite se u romanu »Svježe obojeno« i u »Božjem gnjevu». Kako možemo i hoćemo li uopće krenuti dalje bez poznavanja prošlosti, odnosno bez bespoštednog suočavanja s njom.


   – Ja se u svojim knjigama nastojim ne ponavljati. Sve dok postoje teme iz tog vremena kojima se nisam bavio, vjerojatno ću se vraćati. Suočavanje s prošlošću je, s druge strane, jedini etičan izbor. »U šutnji je sigurnost«, tako glasi jedan dio devize velikog vezira Jusufa iz Andrićeva »Mosta na Žepi«, koja ga ipak nije spasila od njegovih najvećih strahova, gubitka vlasti. Niti je šutnja, da se nadogradim na Andrića, ikada ikoga spasila: samozaborav je utopija.


   Prisutniji ste na hrvatskoj književnoj sceni jer, kažete, bosanskohercegovačka ne postoji. Kako biste opisali kulturnu scenu u BiH?


   – Kao kaotičnu i urušenu. Međutim, kultura kao nijedno područje ljudskog života počiva na pojedincu. S te strane sam optimist. U ovoj zemlji uvijek su postojali (i postojat će) nadareni i izuzetni pojedinci, bez obzira na to što kulture u institucionalnom obliku gotovo i da nema ili je svedena na ostatke ostataka.


Slažete li se s Dinom Mustafićem koji kaže  da je bosanskohercegovačka kultura – u kojoj dominirajući politički koncept kontinuirano opovrgava autohtonost – zapravo jedini protivnik ideologije i politike Daytona te da je kulturna zajednica jedina ostala nepokorena?    – Da, s Dinom se apsolutno slažem. Međutim, i tu postoji problem: antagonizacija uslijed pomanjkanja financijskih sredstava. Nedavno je moj scenarij za film Kristijana Milića »Mrtve ribe plivaju na leđima« dobio od ovdašnjeg Fonda za kinematografiju određena sredstva, a prethodno je također dobio sredstva od HAVC-a, što nije prvi takav slučaj, bilo je i obratnih primjera, što mene veseli (primjer Jasmile Žbanić). Ovo je izazvalo neviđen revolt u određenim krugovima u Sarajevu, pisana su pisma HAVC-u, lobira se na sve strane, iako sam ja, kao scenarist, i mostarski producent građanin ove zemlje, da ne navodim da 15 godina radim u privredi i da sam proračunu ove zemlje (svoje)pridonio više od svih članova filmskih radnika BiH zajedno. Nikada nisam igrao na nacionalni ključ, i ta mi se praksa gadi, važna je jedino kvaliteta ponuđenog scenarija koji je, primjerice, u Hrvatskoj naišao na laskave ocjene. Čak je i u ovom natječaju Fonda za kinematografiju BiH proglašen najboljim (članovi žirija su bili Bošnjak, Hrvat i Srbin, bosanskohercegovačka klasika). Sada se ponovo vraćam politici, jer je ovo dvoje povezano: Hrvati su u političkom smislu u proteklih desetak godina potpuno marginalizirani (vidjeti pod Komšić, Lagumdžija i Stipe Mesić), tako da smo danas iz sarajevske perspektive (mislim na političko Sarajevo, da ne bi bilo zabune) stranci u vlastitoj zemlji, po onom šovinističkom principu »ako vam se ne sviđa, idite odavde«. Još jedan apsurd: ovdašnja politička »ljevica«, kako sama sebi tepa, nacionalno pitanje Hrvata nastoji riješiti inverzijom Pavelićeva rješenja muslimansko-hrvatskog nacionalnog pitanja u NDH po kojemu su Muslimani (Bošnjaci) »hrvatsko cvijeće«, dok bi sada Hrvati trebali postati nekakvo »bošnjačko cvijeće«, oni koji misle ostati i živjeti tu, naravno, dok se preostalima pokazuje prstom prema Kamenskom, Sovićima ili Gradišci.   

Pišem kad imam što reći


Kako postižete takvu visoku književnu produktivnost uz svakodonevni profesionalni angažman strojarskog inženjera. Kako i koliko i kako pišete?  

  – Pišem povremeno i često volim ponavljati kako je onomu tko ima što reći, napisati, najmanji problem pronaći slobodno vrijeme za pisanje. S tim nikada nisam imao problema, bez obzira na posao koji mi oduzima jako mnogo vremena. Pišem, zapravo, onda kada imam što reći (ili mislim da imam.)


   Što trenutno pišete. Kada se možemo nadati vašem novom romanu i ekranizaciji nekog vašeg djela?


   –Trenutno radim na dva rukopisa, na romanu »Bezdan« za koji sam dobio polugodišnju stipendiju Ministarstva kulture RH, prema čijem je prvom dijelu već snimljen film »Imena višnje«. Redatelj je Branko Schmidt, a film je rađen u produkciji HTV-a. Najesen bi trebalo konačno krenuti snimanje spominjanog filma »Mrtve ribe plivaju na leđima« u režiji Kristijana Milića. A, evo, prije tjedan dana moj scenarij »Božji gnjev«, prema posljednjem romanu koji sam objavio, dobio je potporu HAVC-a za razvoj scenarija.


   Drugi roman na kojem radim već više od deset godina je jedan opsežan roman koji je komponiran iz tri zasebna romana koji su žanrovski različiti. Roman obuhvaća period od nekoliko desetljeća, uključujući i ratni period. Na neki način, to je između ostalog i roman o matematici, entropiji i bijegu u virtualni svijet, odnosno kreiranju istog. Kao moto jednog od ovih zasebnih romana poslužila mi je šira definicija Drugog zakona termodinamike izražena preko entropije. Radni naslov romana je »Skica u ledu«