Snažna priča

Ingrid Divković, “Živi mi se”: Ima self help dijelova, ali u suštini riječ je o romanu o ljubavi

Marinko Krmpotić



Iako povremeno pleše na rubu klasične ljubić i self help literature, roman »Živi mi se« riječke književnice Ingrid Divković, znane kod ljubitelja literature za samopomoć po knjigama »J…e li vas ego?« i »Knjiga za divlju ženu«, odnosno kod puno šireg kruga ljudi kao autorice citata na bočicama Jane, ipak iskoračuje iz tih okvira i to ponajprije zahvaljujući snažnoj i vrlo emocionalnoj priči o sudbini triju žena.


Ana je 39-godišnjakinja koja pati zbog toga što ne može imati djecu pa odlučuje udomiti šesnaestogodišnju Anu, koja od šeste godine kad joj je umrla majka živi u Domu za nezbrinutu djecu u kojem joj ulogu majke velikom ljubavlju i požrtvovanjem nadomješta odgojiteljica Naida. Zbog visokih zidova koje su – u namjeri da se zaštite od boli – ove žene podigle oko sebe misleći da »nikome i nizašto nisu potrebne«, proces udomljavanja ide teško i pun je emocionalnih i psihičkih lomova sve do neke vrste sretnog završetka, odnosno uspostavljanja odnosa koji ipak pružaju temelje za život u kojem će biti znatno više ljubavi i sreće nego dotad.


Da bi što vjerodostojnije progovorila o emocijama svojih junakinja, Divković nam svaku od njihovih priča iznosi u prvom licu prikazujući ista zbivanja s gledišta svake od njih, gradeći tako ne samo njihove likove, već doprinoseći i nezvjesnosti radnje, što romanu osigurava ritam koji povremeno usporava prisjećanjima svake od junakinja na vlastitu mučnu i tužnu prošlost. Ta pak prisjećanja služe stvaranju emocionalne podloge romana utemeljene na velikoj boli zbog nikad doživljene ili iz nekih drugih razloga neostvarene ljubavi, pri čemu su vrhunac stranice vezane uz priču o Ani kao osamljenoj šestogodišnjoj djevojčici koja ne može shvatiti i prihvatiti smrt majke, mada su vrlo dojmljive i priče o Naidinom gubitku djeteta, odnosno Eleninoj drami nakon što zbog odlaska u rat obitelj napušta otac.


Kako nadvladati sve te emocionalne oluje i pustoš nezaslužene osamljenosti pitanje je na koje ove tri žene teško nalaze odgovor pa ga, na jedan način, umjesto njih nudi četvrti »lik« ove knjige, sam Život koji se komentarima pisanim u kurzivu javlja na kraju pojedinih poglavlja pojašnavajući zbivanja i nudeći razmišljanja utemeljena na stiliziranoj psihologiji.Naravno, taj dio knjige najbliži je self help literaturi i nudi promišljanja, stavove i poruke utemeljene na sudbinama žena čije smo priče saznali, a ovisno o ukusu i sklonostima čitatelja taj će dio romana »Živi mi se« jednima biti najbolji, drugima najslabiji dio romanesknog prvijenca Ingrid Divković. Ono oko čega će se svi složiti svakako je to da je iznesena priča dobra, zanimljiva i napeta. Likovi su vjerno oslikani i »oživjeli« su pred čitateljem kroz svoje bolne životne sudbine, a uz prikaz njihove borbe za ljubav i osobnu sreću autorica je uspjela oslikati i neke dijelove hrvatske stvarnosti – posljedice ratnih sukoba iz devedesetih godina prošlog stoljeća, nezaposlenost i siromaštvo, vjersku i nacionalnu netrpeljivost…

Ipak, »Živi mi se« prvenstveno je roman o traženju sreće (ljubavi), pri čemu se autorica ponajviše fokusira na pitanje treba li se pred životnim nedaćama povući u »čahuru života« ili se, bez obzira na sve boli, upustiti u tu avanturu. »Život se događa s nama ili bez nas«, jedna je od self help poruka ove knjige u kojoj se ističe i da su bijeg u samoću i »neljubav« posljedice vlastitih krivih odluka i svojevrsnoog kukavičluka, odnosno, kako je na jednom svom blogu autorica nedavno napisala – »Radije ću biti most koji gaze, nego zid koji zaobilaze«.