Prije više od jednog stoljeća, prvi ženski list u Hrvatskoj na hrvatskome, »Domaće ognjište«, donio je 1907. godine raspravu o oslovljavanju s gospođa i gospojica – članak izvještava kako je Donjoaustrijsko vijeće odredilo da se učiteljice oslovljava kao gospođe, neovisno o tome jesu li udate. U idućem broju časopisa, mnoge je to nagnalo na gorljivu raspravu sa zaključkom kako su uz naslov gospođa neopravdano pripojena veća prava i više slobode. Na početku trećeg tisućljeća – u sociološkom ispitivanju što su ga u ljeto 2006. godine proveli studenti četvrte godine germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – pokazalo se da je tema još uvijek aktualna i da stvari koje se tiču rodne perspektive u jeziku, još uvijek stoje više-manje isto. Manjina žena (njih 40 posto) smatra da bi sukladno samo jednom obliku za oslovljavanje muškaraca – gospodin – trebalo u hrvatskome koristiti i samo jedan oblik za oslovljavanje žena – gospođa. Postotak muškaraca koji se zalažu za takvo izjednačenje spolova u jeziku još je manji (30 posto).

Zaista, hoće li »krompulja« spasiti hrvatski jezik od najezde prijemčivih, dopadljivih engleskih riječi? Smije li takvoj riječi biti aplaudirano u društvu koje želi biti demokratska zajednica jednakih, a ne jednakijih?

Ako jezik treba nazive za proizvoljne kategorije poput »grube, glasne žene«, ako treba »krompulju« da njome opiše žene koje nisu podobne u patrijarhalnom društvu – onda bi trebao imati nazive i za druge, manje proizvoljne kategorije. Kako bi bilo da nađemo riječ za muškarce koji zlostavljaju žene? Ili muškarce koji koriste svoju moć da na radnom mjestu onesposobe žene s kojima rade? Ili za muškarce poslodavce koji ne žele zaposliti udane žene?

 Kolumnizacija novinarstva

Zašto je prihvaćanje »krompulje« u finale nagrade za novokovanicu opasno? Zato jer se seksizam širi nezaustavljivo kao virus, a društvo presporo proizvodi antitijela. Ako postoji krompulja kao legitimna riječ za u patrijarhalnom društvu nepoželjnu glasnu ženu, onda se ovjerava situacija u kojoj žene moraju biti tihe i sitne – inače nastupa »ženomlat« kao mjera zakulisnog rješavanja »ženskog pitanja« u Hrvatskoj.

I novine pridonose betoniranju seksizma u društvu. Događa se, ustvari, opća kolumnizacija novinarstva, a u tom procesu, u medije ulaze i riječi iz razgovornog jezika, na primjer imenica alapača. Alapača, u Rječniku hrvatskog jezika Školske knjige tautološki objašnjena drugim dvjema imenicama; blebetuša i klepetuša – imenica je ženskog roda, kojom se tradicionalno označavaju žene sklone ogovaranju. Znakovito, alapača nema muškog parnjaka. Baš kao ni blebetuša. Ni klepetuša.

U jezik, kao društvenu tvorevinu, već je upisana rodna asimetrija i hijerarhija, i to nije tako samo u hrvatskom. Na primjer, engleska imenica master, koja prema Filipovićevom englesko-hrvatskom rječniku znači gospodar, gazda, glavar, ima neutralno ili pozitivno značenje. S druge strane, ženski parnjak toj imenici, mistress, gotovo se isključivo rabi da označi priležnicu, ljubavnicu, metresu. A ne gospodaricu ili gazdaricu.

 Muški oblici norma

I u zakonima su muški oblici norma. Govori se o predsjedniku, vježbeniku, referentu, tajniku, članu, stručnjaku, zaposleniku, osiguraniku, korisniku, zakonskom zastupniku, profesoru, ravnatelju, koordinatoru, poslodavcu… Ženski parnjaci (predsjednica, vježbenica, referentica…) izostaju.

Ni uvećanice imenica žena i muškarac nisu neutralne. U našoj se kulturi »ženetina« i »ženturača« koriste (samo) kad se neku ženu želi uvrijediti; uniziti je, pokazati prezir prema njoj. S druge strane, »muškarčina« ima prizvuk tapšanja po ramenu, prizvuk pohvale pravom frajeru, u kakvoga se treba ugledati.

Ni najogrezliji u primitivizmu, predrasudama i lošem odgoju više ne izgovaraju olako rasističke etikete poput »crnčuga« ili »kosooki«, koje su nekad bile uobičajen dio vokabulara; to se svakako treba računati kao plus za demokratsko sazrijevanje. S druge strane, krompulje opstaju postojano kano klisurine, baš kao i alapače, klepetuše, blebetuše, tračibabe, raspuštenice, drolje, oštrokondže, glupače, kučke, kurve, vještice, rospije.

U školi su desetljećima učili đake da prije oslovljavanja neke žene treba prvo pogledati nosi li ona vjenčani prsten na ruci: ako ga nosi, pristojno je obratiti se sugovornici sa gospođo, a ako prstena nema, žena se može smatrati gospođicom. Ponekad se uz to temeljno pravilo isticalo još i ono da je svaka »starija žena« gospođa, bez obzira na to ima li ili nema prsten – što je samo unosilo zbrku u mozgove mladih osvajača bon tona. U svakom slučaju, odašiljana je poruka da su jedino brak i životna dob kadri ženu učiniti gospođom, dok na primjer obrazovanje, izvrsnost u poslu ili manifestiran talent – nemaju takvu snagu socijalne transformacije.

Prisutnost gospođica i gospođa u hrvatskom jeziku poslužila je autorici Zrinjki Glovacki-Bernardi kao podloga za jednu inventivnu sociolingvističku studiju. U seciranju rodne perspektive u jeziku, autorica je rezala blizu kosti: analizirala je kako se u službenoj komunikaciji, medijima i neformalnim prigodama oslovljavaju žene, predočila rezultate istraživanja o stavovima oslovljenih žena prema oblicima kojima ih se oslovljava, pobrojala primjere kršenja dobre prakse ravnopravnog tretiranja žena u jeziku. A zaključak je, kako to na koricama knjige iščitava i Viktor Žmegač, apel za »promišljenom uporabom jezika svih govornika hrvatskog koja će pridonijeti smanjivanju diskriminacije žena u jeziku.«

Radi potvrde socijalnog identiteta povezanog s prestižnosti oblika gospođa, mnoge ga žene ističu i u oglasima kojima traže zaposlenje. Tako su učestali primjeri poput »Gospođa traži posao čišćenja uredskih prostorija«,

Simptomatično je i to da mnogim ženama više odgovara da ih se titulira muškim oblicima, pa se predstavljaju kao »sveučilišni profesor Petra Milinović« ili »doktor medicine Silvija Špiranović«. U jeziku u kojemu je muški oblik norma, nije ni čudo da muški oblici zvuče bolje i da laskaju onima koji imaju »privilegiju« da se njima okite. Neke žene pristaju isključivo na to da ih se zove »gospođa profesor«, čak i u sasvim neslužbenoj komunikaciji.

Jezikoslovci puristi bdiju nad svakom engleskom riječi koja se snagom nametnika priljepljuje za govornike hrvatskog, osobito za one mlađe. Ulaže se napor, kroz natječaje za nove hrvatske riječi i trajnu javnu raspravu, da se pošast umanji i suzbije. Rasističke etikete pomno se uklanjaju iz jezika, i to zajedničkim nastojanjem svih. Seksizmi zaslužuju jednak tretman.