Povremeni uspjeh knjige nekog pisca ili dobar nastup nekog izdavača na kojem međunarodnom sajmu knjiga samo su pojedinačne laste koje, u kontekstu nacionalne kulture, nikad neće učiniti proljeće. Ne bez jedinstvenog nacionalnog centra za knjigu, institucije koja u razvijenijim zapadnim zemljama generira razvoj knjižarstva, izdavaštva i književnosti, a od koje je Hrvatska danas jednako daleko kao što je bila prije deset ili dvadeset godina. Među upućenijim sugovornicima u razgovoru o ovom problemu je Alida Bremer, književnica i kulturna aktivistkinja koja je artikulirano uobličila argumente za pokretanje domaćeg centra za knjigu.

– U Hrvatskoj je propušteno udruživanje nakladnika i udruga pisaca, prevoditelja i organizatora rezidencijalnih progama, festivala, sajmova i drugih književnih događanja u jedan zajednički, profesionalno vođen centar za knjigu, koji bi imao za cilj promidžbu hrvatske književnosti u inozemstvu, a koji bi funkcionirao po uzoru na Slovensku agenciju za knjigu, na platformu Latvian Literature, na poljski Institut za knjigu, na nizozemsko-flamanski Fond za literaturu i slične organizacije, kojima »male literature« sustavno rade na većoj vidljivosti i umreženosti u inozemnom kontekstu – ističe Bremer, objašnjavajući kako bi rad ovakvog centra bio kontinuiran, cjelogodišnji i odnosio se na razmjenu u različitim segmentima književnog života.

Bitan dio aktivnosti takvog centra uključivao bi intenzivnu razmjenu s međunarodnim agentima, a njegov prirodan sastavni dio bila bi organizacija nastupa na međunarodnim književnim sajmovima.

Ideja postoji dugo

Ova tema stekne aktualnost uoči svakog većeg sajma knjiga na kojemu hrvatski izlagači nastupaju zajedno, kao nacionalni tim. Ti su nastupi, unatoč nemalim sredstvima od Ministarstva kulture i planiranju Zajednice knjižara i nakladnika, niz godina doživljavali zanemariv uspjeh. Alida Bremer ne čudi se tome.

U Hrvatskoj je propušteno udruživanje sektora u centar za knjigu po uzoru na Slovence i Latvijce – Alida Bremer / Foto D. JELINEK

– Trud je uzaludan, jer su strana tržišta knjige dinamična i podložna procesima koje treba sustavno pratiti, naravno i izvan datuma održavanja sajmova, a to je moguće samo profesionalizacijom i ozbiljnim pristupom ovom poslu. U zadnjih 5-6 godina stvari su se znatno promijenile na velikim tržištima poput njemačkog, npr. u odnosu na godine 2007. i 2008., kad su hrvatski pisci imali zapaženje uspjehe u Leipzigu; ove promjene za sobom povlače traženje novih strategija, a za njima mogu tragati samo oni koji uistinu prate ove procese – ističe Bremer.

Ideju pokretanja centra za knjigu ozbiljno je analizirala inicijativa Knjižni blok, i to još 2013. godine, u svojoj bogato informativnoj knjižici »Knjiga u fokusu«, koja sadržajno »drži vodu« i danas: ništa se nije promijenilo. U Knjižnom bloku ovo tijelo zovu Agencijom za knjigu, vide je kao instituciju srodnu Hrvatskom audiovizualnom centru. No stručna analiza iznjedrila je i nekoliko potencijalnih problema u realizaciji takvog tijela, ponajviše zbog zakučastih pravnih okolnosti.

– Izdvojena, Agencija za knjigu ne bi smjela osjećati turbulencije promjene vlasti, niti bi smjela biti vođena prema kriteriju umrežavanja bilo kakve vrste, umjesto prema kriteriju želje za promjenom – kaže Nenad Bartolčić iz Knjižnog bloka, sumnjičav prema mogućnosti prave autonomije Agencije.

Ideju Centra za knjigu zagovarao je, nekoliko godina prije osnivanja HAVC-a i slovenske Javne agencije za knjigu, Branko Čegec. Činilo mu se, na temelju neposrednog iskustva, da sustav financiranja projekata u svim segmentima kulture treba što je moguće više odmaknuti od hirovitosti dnevne politike, turbulencija i vrludanja koje dolaze sa svakom promjenom vlasti.

Centar za knjigu

– Odluke o financiranju trebaju biti stručno verificirane i provedene kroz krajnje profesionalan administrativni sustav, što ministarstva u stanju stalne nesigurnosti i proizvodnji različitih vrsta paranoja nikako ne mogu. Svoj sam prijedlog pokušavao inkorporirati i u strateške dokumente na početku dvijetisućitih, no oni su otpali, jer ni struka nije bila baš previše sigurna da bi pragmatičnu provedbu strateških ciljeva trebalo u većoj mjeri izdvojiti iz dnevnopolitičkih administriranja – kaže Čegec.

U Centru za knjigu ideja je bila da radimo na promociji i afirmaciji knjige u zemlji i inozemstvu – Branko Čegec / Foto S. DRECHSLER

Kad je otišao iz Ministarstva kulture, nakon što je ideja Centra, kako kaže, »ispala iz igre«, Čegec je osnovao svoj privatni Centar za knjigu.

– Ideja je bila da radimo na promociji i afirmaciji knjige u zemlji i inozemstvu. Počeli smo dosta ambiciozno, iako sa skromnim sredstvima, no tijekom proteklih desetak godina sredstva su nam se iz godine u godinu radikalno smanjivala, tako da smo prisiljeni raditi po modelu »koliko para, toliko muzike«, iako mi još uvijek izlazimo i na bis. S doista mizernim sredstvima radimo programe za poticanje čitanja (»Čitaj!«) i afirmaciju suvremene poezije (»Poezija U dvorištu«), a i dalje objavljujemo časopise Tema i Quorum dovijajući se najrazličitijim smicalicama kako bismo ih uopće održali na životu – ističe Čegec.

Inozemni uspjesi

I Gordana Farkaš Sfeci, jedna od nekoliko najozbiljnijih izdavača u Hrvatskoj, urednica kuće OceanMore, ima određene rezerve u pogledu Centra za knjigu.

– Visoki standard, kakav ima francuski Centre national du livre (CNL), teško da je moguće dostići, i ne znam kako bi se to vodilo, a da ne bude jako puno nezadovoljnika. Nisam ni za to da država prodaje prava, ali ako se za to odlučimo, trebalo bi to raditi kao Norla u Norveškoj: centar za knjigu trebao bi počivati na dobroj web-stranici i dobroj selekciji pisaca predstavljenih arkom iz djela prevedenog na engleski, onog djela za koji država ionako daje potporu za prijevod stranim izdavačima – kaže Gordana Farkaš Sfeci, napominjući kako bi u takvom centru osobitu pažnju trebalo posvetiti i klasicima, također predstavljenima kroz prijevod na engleski.

Visoki standard, kakav ima francuski Centre national du livre (CNL), teško da je moguće dostići – Gordana Farkaš Sfeci / Foto N. REBERŠAK

Usporedba s europskim nacionalnim centrima za knjigu »klimava« je i zbog suhe statistike.

– Norvežani i Francuzi još uvijek koriste termine hit ili bestseler, a to je argumentirano prodajom od 80 tisuća primjeraka neke knjige, na primjer. Mi to ne možemo. Jedino na čemu sve temeljimo je umjetnička vrijednost neke knjige. No ako se s time sustavno krene, možda bi se za dvije-tri godine i pojavili neki rezultati – zaključuje Sfeci, koja kao jednu od mjera u pravcu Centra za knjigu vidi i izdašnije potpore za prijevod domaćih knjiga kod stranih nakladnika.

Dosad je vidljivost i uspjeh domaće suvremene književnosti bio hir koji se teško može kontrolirati. Alida Bremer je, kao agilna promotorica domaćih pisaca u Njemačkoj, i sama pomogla u tome.

– Pojedini pisci, čak iznenađujuće velik broj, iz Hrvatske uspjeli su biti objavljeni i primijećeni na drugim jezicima. Iza njihovog uspjeha stoji (osim naravno književne vrijednosti njihovog rada) uporan rad pojedinačnih nakladnika, agenata i prevoditelja. Neki od njih mogu zahvaliti nastupima u Leipzigu prijevode svojih knjiga na njemački jezik. Niti jedan pak nije »uspio« u Frankfurtu, tamo pisci ni ne mogu »uspjeti«, jer je ovaj sajam namijenjen trgovanju pravima i licencama, i samo iznimno postoji dobar razlog za dolazak autora u Frankfurt, kao npr. prošlogodišnje predstavljanje knjige »Smijeh slobode« autora Borisa Pavelića, koju je pratilo posebno izdanje podlistka novine Frankfuter Rundschau posvećeno legendarnom Feral Tribuneu. Svi drugi odlasci u Frankfurt su u najboljem slučaju edukativni tako što pružaju pojedinim piscima mogućnost vidjeti najveći sajam knjiga na svijetu – kaže Bremer.

Dubinske promjene

No ovo se stanje može promijeniti strategijama koje bi provodio Centar za knjigu. Zahvaljujući nizozemskom Fondu za knjigu, na svijetu ima puno više prevedenih nizozemskih autora nego hrvatskih.

– Uspjesi ovog Fonda su nevjerojatni. Ja sam naivno dovlačila prije više od deset godina direktoricu ovog Fonda da drži predavanje na hrvatskom štandu u Frankfurtu. Osim mene nije nitko došao slušati je – spominje Alida Bremer.

Izdvojena, Agencija za knjigu ne bi smjela osjećati turbulencije promjene vlasti – Nenad Bartolčić D. JELINEK

Mogućnost osnivanja Centra za knjigu postoji: u Ministarstvu kulture razmišljaju o tom koraku kao o jednome od segmenata uređivanja cjelokupnog stanja u književno-nakladničkoj djelatnosti.

– Budući da su problemi u ovom dijelu kulturne proizvodnje i participacije brojni, nemoguće ih je sve riješiti odjednom, ali promjene treba svakako provesti dubinski kako bi se došlo do cjelovitog rješenja. Trenutnim stanjem nitko nije zadovoljan, zato prilikom uvođenja novosti i promjena u oblicima i načinu financiranja sva rješenja trebaju obuhvatiti veći broj sudionika kako bismo imali i zadovoljnu čitateljsku publiku, ali i veći broj knjiga zadovoljnih autora i nakladnika koji će publici te knjige ponuditi – ističu u Ministarstvu kulture, uz poziv svim zainteresiranim stručnjacima, kulturnim djelatnicima i čitateljima da se uključe u »konstruktivnu razmjenu ideja i prijedloga oko ove teme iznimno važne za hrvatsku kulturu«.