Autor monografije o Poletu Željko Krušelj zaključuje kako Simićev Polet nije imao Franičevićev aktivistički zanos. Koliko je tada Polet ipak kaskao za slovenskim listovima dokazuje i primjer prenesenog teksta Janeza Janše iz ljubljanske Nove revije o financiranju JNA. Nakon toga, da bi se »oprao«, Polet je morao objaviti panegirike o JNA, i to u nekoliko navrata.

U čitavom razdoblju izlaženja Polet nije uspio u onome u čemu je uspio Radio 101 koji je već 1987. samofinanciranje podigao na razinu od 80 posto. Upravo suprotno, remitenda Poleta se početkom 1989. kretala na razini od 43 do 50 posto, a prodavalo se između 10.500 i 12.400 primjeraka.

U jubilarnom 400. broju Poleta Mirjana Kasapović je u tekstu »Zašto Polet nije uspio?« dijagnosticirala razloge neuspjeha. List i generacija koju je predstavljao – pisala je – nije imala snage suprotstaviti se ratnoj generaciji koja je i nadalje držala vlast, što znači da nisu propitkivali ni mijenjali društveni poredak koji je bio utemeljen na njihovu sustavu.

– Selektivno pripuštanje mladih na upražnjenje sistemske položaje bilo je uvjetovano »zavjetnom prisegom« da će biti čuvari »tekovina«, pisala je Kasapović.

Kao uspješan primjer spomenula je Mladinu kojoj je uspjelo osamostaliti se od omladinske organizacije i javno proklamirati svoj politički stav radikalnom tezom usmjerenom protiv partijskog jednostranačja: »Fosili će nas uništiti!«

Kraj omladinskog novinarstva

Jedan od brojnih suradnika Poleta tih dana bio je i Aleksandar Tijanić koji je proročanski najavio kraj omladinskog novinarstva u 90-im godinama.

Polet je tada, piše Krušelj, imao veliki problem političke naravi. U situaciji sve većeg nacionalnog razdvajanja u Jugoslaviji on je uporno ostajao na protunacionalističkim pozicijama, a u kuloarima je dobivao i projugoslavensku etiketu. Klasičan je primjer Poletova kašnjenja intervju s Tuđmanom iz studenoga 1989. kad to više nije bila nikakva senzacija koja bi mogla pomoći ostvarenju prodajnih brojki.

Polet je u Simićevo vrijeme najbolje izgledao i imao najšarolikiji sadržaj, no nedostajala je posebnost i profil.

Zadnji Poletov glavni urednik bio je Ivica Buljan, no on je uredio svega šest brojeva. Njegov prvi urednički broj – onaj od 14. siječnja 1990. izgledao je »isposnički« i kao da je najavio skoro gašenje lista. Zadnji je broj Poleta izašao 30. ožujka 1990. godine. Zanimljivo, njegov je nestanak prošao gotovo neprimjetno. Većim ga je tekstom ispratio jedino tjednik Danas, i to iz pera nekadašnje Poletovke Đurđice Klancir koja je hladno konstatirala da »omladinska štampa kao dio starog sistema ugiba zajedno s njim«, pripomenuvši da je prilagodba tržišnim načelima bio nerješiv problem omladinskog tiska.

Jednostavno, kako piše Krušelj, devet Poletovih uredništava nije se moglo nositi s čak jedanaest garnitura omladinskih rukovodstava. List je u razdoblju od 1986. do 1989. bio odviše oportunistički, na trenutke i režimski usmjeren, previše racionalan i umiven da bi ga se doživljavalo kao medijski fenomen. Usporedbe radi, Studentski list je samo 1988. godine bio zabranjivan čak triput!

Rasadnik kadrova

Polet je bio, kako poentira Krušelj, tulum u dječjoj sobi samoupravnog socijalizma, neka vrsta kontrolirane igraonice. Nijedno uredništvo nije u potpunosti izašlo iz zadanih političkih dogmi. Socijalizam, Jugoslavija i Tito bili su neupitni. Dodatno, Krušelj smatra da je politički eskapizam u Simićevu mandatu bio još problematičnija odluka od snažne politizacije lista koja je bila prisutna u mandatu Mladena Babuna.

Za zaključak je možda najprecizniju ocjenu iznio Goran Ogurlić, tada glavni urednik u isto vrijeme ugašenog riječkog Vala. Ustvrdio je da je Polet, kao i cjelokupni omladinski tisak, nestao s hrvatske pozornice onog trenutka kada svojom koncepcijom i tradicijom više nije bio potreban, tj. kad je provociranje partijskih moćnika i organa omogućeno svim novinama i svakom mediju.

Ono što je sasvim sigurno neupitna činjenica – Polet je postao najveći rasadnik kadrova u hrvatskom novinarstvu. Poletovi ljudi nalaze se u svim redakcijama hrvatskih medija. Nevjerojatni su putevi Poletovih urednika i novinara (o čemu u knjizi opširno govori Poglavlje IX. Gdje su danas) kojih danas ima od Australije do Sabora.

Krušelj zaključuje da je Polet rezultatima svoga rada pokapao komunističku praksu, ne zadirući puno u samu ideju, da bi na kraju taj »mrtvac« i njega povukao u ropotarnicu povijesti.