Pisac i građanin

Igor Štiks na riječkoj tribini: Naša ljevica ne zna što je pravi politički rad

Aneli Dragojević Mijatović

Ljevica je poražena, vraća se desnica - Igor Štiks / Foto NL arhiva

Ljevica je poražena, vraća se desnica - Igor Štiks / Foto NL arhiva

Zbunjeni gledamo u desnicu i njeno mahnitanje, no desnica je bez problema okupila 10 do 15 tisuća ljudi na demonstracije protiv pobačaja, dok se mi kao ljevica nismo u stanju mobilizirati ni za što – poručio je Igor Štiks



Bojim se da smo kao građani, koji imaju ideju da etnička solidarnost nije ključna za funkcioniranje zajednice, gubitnici povijesnog procesa koji traje već 30-ak godina. Problem s kojim se danas moramo suočiti je da radikalna desnica još uvijek nije zadovoljna, njihov državotvorni projekt još nije završen, jer iz perspektive te radikalne desnice, dok god ima bilo kakvih manjinskih glasova, ali i dok god postoje oni koji ne vjeruju u isključivo etnocentričku državu – a to su svi politički liberali, od liberalno do radikalno lijevih opcija i pojedinaca – njihov projekt nije završen. Sada to jasno vidimo, i u lice nam je sasuto da ideja republike zapravo ne odgovara radikalno desničarskom idealu.


Kultur-ljevica


Republika minimalno znači barem poštivanje svih državljana, a radikalna desnica je i protiv toga, i na tome radi – rekao je pisac i aktivist IgorŠtiks, gostujući na jedanaestoj u nizu tribina »Pisac i građanin«, koje vodi Željka Horvat Čeč, a u organizaciji Centra za napredne studije Jugoistočne Europe (CAS-SEE) Sveučilišta u Rijeci. Tom su prilikom predstavljene i dvije nove Štiksove knjige – »Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj« te drama »Brašno u venama«.


 





Cijelo vrijeme ipak postoje pozitivni i uspješni primjeri ljevičarskog terenskog rada. Štiks je iznio je primjer Graza.


– Riječ je o čuvenom paradoksu Graza, a to je da u najburžujskijem gradu u Austriji 20 posto ljudi glasa za komunističku partiju koja je na nacionalnoj razini potpuno irelevantna politička struja. Išao sam za 1. maj kod njih, i to izgleda jako interesantno. Oni posljednjih 30 do 40 godina djeluju na terenu, rješavaju lokalne probleme, djeluju lokalno, otvaraju vrtiće, rješavaju pitanja socijale, pa i buržuji glasaju za ljevicu jer žele takvo društvo.


To su očito prosvijećeni buržuji koji ne žele da im netko provali u stan jer nema što za jesti, i zato glasaju za ljevicu koja će rješavati socijalne probleme i na taj način doprinositi i njihovoj kvaliteti života. Može se, dakle, ali sve je u političkom radu koji kod nas očito izostaje, zaključio je Štiks. 



Temeljno je pitanje – istaknuo je Štiks – zašto se radikalno desna ideologija vraća? Zbog toga »što je drugačija ideja države poražena, ljevica je poražena, ona se povukla, a radikalna desnica paralelno je marljivo radila na političkom projektu rehabilitacije kolaboracionista, što naravno nije slučaj samo u Hrvatskoj, već i u nizu drugih zemalja« – rekao je Štiks.


– Mislili smo da su to neki marginalni procesi koje možemo ignorirati jer postoje i u svakom drugom europskom društvu, no paralelno je ta radikalna desna opcija, na čemu im se mora odati priznanje, radila na provedbi svojih ideja kroz različite institucije, uključujući i crkvu. To se zove politički rad, a problem je u tome što ljevica nema političkog rada. Nitko od nas ljevičara ne ide u mala mjesta, nitko od nas ne ide posvuda po zemlji i širi lijevu ideju – mi smo jedna tipična kulturna ljevica, a iz iskustva te kultur-ljevice i elitističke ljevice apsolutno samokritički mogu javno reći: mi ne znamo što je pravi politički rad, nismo spremni na nj. To je međutim plato na kojem treba djelovati svaki dan – poručio je Štiks.


Konkretna moć


– Bez obzira na to što sam veliki zagovornik spontanosti, participacije, horizontalnosti itd., na koncu je ono što odlučuje konkretna politička moć koju imaš ili nemaš. Mi smo sada kao zbunjeni kad gledamo u desnicu i njeno mahnitanje; desnica je bez problema okupila 10 do 15 tisuća ljudi na demonstracije protiv abortusa, dakle, ona je organizirana, tu postoje autobusi, sendviči, lokalne organizacije, postoji novac, a mi kao ljevica nismo u stanju mobilizirati se apsolutno ni za što – kaže Štiks.


Istražujući općenito fenomen zapadne ljevice, uočio da negdje 1977. ljevica na zapadu odustaje od revolucionarnog prevrata, onda idu »te depresivne 80-te, još gore 90-te, kada je dobar dio nekadašnjih ljevičara prešao na neoliberalizam, i tek se negdje krajem 90-ih i početkom 2000-tih budi neka nada«.