ZAGREB Kad se Milorad Pejić preksinoć preko Skypea s Novog Zelanda uključio u promociju svoje knjige pjesama »Hyperborea« u zagrebačkom VIP clubu, izgledalo je to baš kao finale spiritističke seanse, kako je primijetila Milana Vuković Runjić. Soba iz koje je, na drugom kraju svijeta, Pejić slušao što o njegovoj poeziji govore hrvatski kritičari, bila je prelivena suncem – u tom je blještavilu Tonko Maroević prepoznao snažan kontrast autorovom pjesništvu koje je mračno, pesimistično, prožeto metaforičkim slikama crnih rupa, kaveza, mraka. Upravo je takva i »Hyperborea«, zbirka pjesama kojom je Pejić osvojio regionalnu nagradu »Slovo Makovo/Mak Dizdar«. 

   – Moja je poezija puna mraka i pesimizma jer pokušavam iskreno, izravno sagledati svijet. Samim time, ova poezija odražava realnu situaciju u svijetu danas, koja je upravo takva, mračna i pesimistična, ustvari nimalo drugačija nego u srednjem vijeku, rekao je laureat. 

  Snaga poezije u regiji

Zagrebačku promociju knjige priredila je fondacija »Mak Dizdar« iz Sarajeva u suradnji s Teatrom poezije; govorilo se o tome kako je jedan od ciljeva ove novopokrenute nagrade vratiti Sarajevu status regionalnog kulturnog centra i »pojačati« vidljivost i snagu poezije u regiji, kroz odmjeravanja snaga autora koji stvaraju na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku. 

   Selektor iz Hrvatske bio je Ervin Jahić, koji je kao kandidate za nagradu predložio Miljenka Jergovića, Dortu Jagić, Branka Čegeca, Slavka Jendrička i Krešimira Bagića. Odabrao ih je jer njihove knjige svjedooče o raznolikosti i kvaliteti domaće poetske produkcije. 

   – Vrlo je važno da nagradu dobije netko tko piše iskustom, tko piše zrelu poeziju. Ne smije se dogoditi da je netko dobije za puka formalistička poigravanja – rekao je Tonko Maroević, citirajući Rilkeovu definiciju poezije kao teksta koji se piše iskustvom. Za Maroevića, kao i za Jahića, »Hyperborea« to i jest: Pejićeve su pjesme komadi života, rezovi iz putopisnih premisa, uvijek povezane s realnošću; on ispisuje gorke, jetke rečenice, poetske slike, začudne metafore, miješa klasični postupak s modernim elementima. 
  

Začudna knjiga

I Jahić je vrlo zadovoljan Pejićevom pobjedom. 
 

  – Njegova poezija gađa ravno u kolektivno nesvjesno indoeuropskih naroda, to je začudna knjiga, vrlo destilirana i vrlo prohodna, ona je nešto između duhovne biografije i intimnog zapisa. Pejićev bijeg od diktature, rata i ratnih bubnjeva završava na sjeveru Švedske, gdje ispisuje poeziju evokacije i provjeravanja sjećanja, rekao je Jahić. 

   Milana Vuković Runjić je, pak, nazvala Pejića »stopostotnim pjesnikom« čija poezija dokazuje da bavljenje aktualnim društvenim problemima u književnosti ne znači puno za umjetnost, ako te teme nisu obrađene »pravom rukom«. 
   Kako je Milorad Pejić dio novca od nagrade odlučio uložiti u novo tiskanje svoje zbirke, tim je činom potaknuo inicijativu da se pri Fondaciji osnuje posebna biblioteka nagrađenih knjiga.