'Ernestove djevice'

Humorom po promašenim ljubavima: Pročitali smo roman Tomislava Zagode

Marinko Krmpotić

Tomislav Zagoda / Foto M. KRMPOTIĆ

Tomislav Zagoda / Foto M. KRMPOTIĆ

U svom prvom romanu koji izlazi iz tinejdžerskih ili detektivskih okvira Zagoda je zadržao puno toga čime se predstavio i stekao ugled u dosadašnjem dijelu svog spisateljskog rada



Doprinos Tomislava Zagode (Zagreb, 1970.) hrvatskoj književnosti sve je veći i osjetniji. Počeo je kao pažnje vrijedan autor knjiga za mlade, pri čemu mu je najveći uspjeh bio tinejdžerski roman »Balada o Buginim gaćicama« (2004.), koji je ne samo dobio nagradu »Grigor Vitez« namijenjenu književnim ostvarenjima za mlade, već je preveden na makedonski i slovenki jezik.


Uslijedio je potom i 2016. godine solidan nastavak pod nazivom »Krizni put Gustava S.«, prošle je godine objavio i zbirku poezije »Dora Novak – liker poezija za mlade«, a pod pseudonimom Bartol Fuchs stvara literarni serijal »Lujzijana«, koji se sastoji od detektivskih priča koje se zbivaju u dijelu Gorskog kotara uz staru cestu Lujzijanu. Dosad su se pojavili romani »Žabarska noć« (2016.) i »Zelena tinta« (2018.). Uza sve to Zagoda se bavi i prevođenjem s engleskog jezika (Daniel Silva: »Moskovska pravila«, Julian Barnes: »Buka vremena«), a piše i scenarije! Svemu tome krajem prošle godine dodao je i prvi pod svojim imenom objavljen roman za odrasle, knjigu »Ernestove djevice«.


U svom prvom romanu koji izlazi iz tinejdžerskih ili detektivskih okvira Zagoda je zadržao puno toga čime se predstavio i stekao ugled u dosadašnjem dijelu svog spisateljskog rada. To pak znači da cijelim romanom vlada duh blagog humora i fine ironije, čime Zagoda nastavlja potvrđivati svoju pripadnost srednjoeuropskom krugu autora sklonih takvom načinu izražavanja. Zagodini su likovi simpatični urbani intelektualci kojima, na žalost, sve njihovo znanje, kao i solidna primanja, ne uspijevaju od života stvoriti smislenu i jasnu cjelinu pa često griješe donoseći probleme sebi i svojoj okolini. Autor ih prikazuje s očiglednim simpatijama, ali i spremnošću da kritizira njihove mane, pri čemu je način kritike vezan uz humorističan pristup, blago ismijavanje i opise pomalo bizarnih situacija u kojima njegovi likovi, itekako svjesni svojih mana, spremno kritiziraju i sami sebe, iako znaju da ni to neće donijeti nikakve bitnije promjene.


Tomislav Zagoda: Ernestove djevice


Tomislav Zagoda: Ernestove djevice





Dovitljivosti i laži


Upravo takav je Ernest Čučak, glavni lik romana »Ernestove djevice«, čiji podnaslov glasi »Roman o promašenim ljubavima« i jasno određuje temu. Ernest je u ranim četrdesetima i radi kao koordinator u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a posao mu je pisati govore za svog šefa i brinuti o protokolu pri čestim izlascima na teren, seminarima, skupovima i sličnim druženjima. Za taj je posao jako dobro plaćen i sve bi bilo dobro da ima sređen emocionalni život. Ali nema. Naime prije dvije-tri godine poginula mu je supruga Svetlana s kojom ima sina Alesandra koji je nakon majčine smrti ostao kod njenih u Beogradu.


Godinu nakon njene smrti zaljubi se u lijepu zagrebačku Makedonku i počne živjeti s njom, a nedugo potom na jednom skupu nacionalnih manjina upozna vatrenu Mađaricu Tamaru Nađ, Osječanku koja mu postaje ljubavnica. Uz puno dovitljivosti i laži Ernest nekako uspijeva održavati obje veze, sve do trenutka kad saznaje da njegova »pokojna« supruga uopće nije pokojna, odnosno njena je smrt bila iscenirana da bi se lakše odvojila od njega! No sad joj je dosta takvog života pa se odlučila vratiti…


Naravno, ovako postavljeni okviri »ljubavnog četverokuta« pružaju temelje za raznovrsnu radnju i niz neizvjesnih i duhovitih situacija koje tjeraju čitatelja da s pažnjom prati zbivanja i iščekuje završetak priče. Pritom je vrlo bitno da Ernest nije nikakav macho zavodnik ili latin lover, već prosječan četrdesetogodišnjak kojemu su se dogodile tri ozbiljne veze od kojih on nijednu ne želi tek tako završiti, ali mu je potpuno jasno da sve tri istodobno ne može dugo održavati. Uz Ernestovo stajalište i iznošenje njegovih dvojbi, u romanu je puno pažnje posvećeno i stavovima žena pa često sve pršti od muško-ženskih sukoba utemeljenih na dijametralno različitim pogledima na svijet.


Igre riječima


No uz to što je, kako piše na ovitku romana, »duhovit prikaz promašenog koncepta suvremene ljubavi«, ovaj je roman i uspješna kritika nekih dijelova suvremenog hrvatskog društva, posebno aktivnosti vezanih u brojnim državnim agencijama, uredima, upravama i sličnim »maticama« hrvatske grozomorne i sveprisutne birokracije. Za odličnu plaću, malo rada i puno fraziranja Čučak i njegov šef, koji se simbolično zove Ante Žderić, žive kao bubrezi u loju od državnih novaca. Iako Zagodu puno više od prikaza života tog iznimno razvijenog parazitskog sloja hrvatskog društva zanimaju emocionalni problemi stvorenih likova, ipak se povremeno nađe i prostora za sjajne komentare o Hrvatskoj općenito ili o Balkanu, a te stranice u kojima je kritika društva uočljiva, svakako dižu vrijednost cijelom romanu.


U osnovi realnu životnu priču Zagoda je ispričao koristeći i elemente farse, burleske, groteske i tragikomičnosti, pri čemu tijekom cjelog pripovijedanja uspješno održava duhovit pristup pripovijedanju, bilo da namjerno koristi banalne poredbe poput »njihova ljubav planula je kao suha slama«, ili izmišlja nove koje svojom komičnošću tjeraju na smijeh poput, primjerice – »šutio je kao sadreni odljev«, ili kad nakon seksa Ernesta i Svetlane kaže: »Zaspali su pred jutro, iscrpljeni poput zemljoradnika koji su preorali dva jutra panonske ilovače«. Zagoda je dobar i u igri riječima pa je nemoguće ne uočiti duhovit opis snošaja patki koji Zagoda opisuje riječima »patak tapka patku«, a duhovitost izražava i uspješnim ponavljanjem nekih fraza pa tako kad god spominje Eleninog oca, dobrog Ljupčeta Apostlovskog, uz njega ide odredenica – član inicijalnog odbora za osnivanje Makedonske pravoslavne crkvene općine posvećene Velikomučenici sv. Zlati Meglenskoj koju su Turci isjekli na male komade.


Svakako, zna se u toj njegovoj blagoj ironiji i cinizmu naći i ozbiljnih i točnih odrednica (»Ljubav i nije drugo do gubitak neovisnosti«, ili »Ljubav je godina vatre koju slijedi 30 godina pepela«), ali u osnovi je taj prevladavajući blago posprdni i duhoviti ton temelj kojim se uspješno demistificira puno toga vezanog uz ljubav, brak, seks, odnose među muškarcima i ženama… Naravno, bit će i onih kojima se takav pristup neće dopasti i za njih je bolje da ovu knjigu i ne uzimaju u ruke. No svi koji se odluče na čitanje, naći će u njoj dovoljno trenutaka da čitanje bude praćeno blagim osmijehom na licu.