Autor romana "Samsara - put na istok"

Hrvoje Ivančić: Čovjek koji putuje proživi pet života

Sandra Sabovljev

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Kad putujete, stvari se pred vama događaju brže. Ono što je bilo jutros, kao da se dogodilo prije nekoliko dana, a ono od prije nekoliko dana, kao da se zbilo prošli mjesec



Neki dan gledam vijesti i čujem kako se obilježava deset godina od cunamija koji je pogodio države koje okružuje Indijski ocean. Sjećam se kao da je bilo jučer kad mi je u malenom, neuglednom internet cafeu na kružnom trgu Talaat Harb u srcu Kaira, moj suputnik Migel sav zadihan objavio vijest o potresu koji je ubio na tisuće.


Taj me događaj uvijek vraća u Kairo i u prvo daleko putovanje. Ni sad ne mogu vjerovati da je prošlo toliko godina, a dekada rada je ipak nešto što zahtijeva barem mali osvrt.


Ovdje neću nabrajati zemlje koje sam od tada prošao jer to smatram izlišnim napuhavanjem i suvišnom samohvalom koja priziva natjecanje. A putovanje nije natjecanje. Sjetit ću se samo mojeg dragog Kaira. Na kratko. Njegovih bučnih ulica, izudaranih automobila od prekomjerne gužve, džamija, crkvica; moćnoga Nila, klanjanja na ulici prilikom molitve, gomile turista sa svih strana, mutnih tipova koji vas žele nasamariti.




Krenuo sam naivno i glupo. Bio sam željan avanture i ludila. Ako ste student povijesti, Egipat se nameće kao sasvim logična destinacija. No o putovanjima nisam imao pojma. U maleni ruksak strpao sam par krpica, kupio kartu i krenuo. Bez ikakve pripreme. Tamo sam prvi put vidio da putnici u rukama nose knjižice iz kojih stalno nekog vraga iščitavaju. Bili su to turistički vodiči. Niti to nisam imao. U Egiptu sam doživio pravi kulturološki šok i teško sam se prilagodio. Pitao sam se što mi to uopće treba? Danas mi je smiješno kad tako pričam, ali sve je istina. Poslije tjedan dana prilagodbe nisam se mogao zamisliti bez putovanja. To je bilo to! Rodio sam se.«


  Ovaj je ulomak na svom blogu napisao Hrvoje Ivančić, mladi povjesničar iz Zaboka koji je svoja iskustva, doživljaje i razmišljanja s putovanja po Africi, Aziji i Europi pretočio u niz reportaža i ukoričio u dvije knjige »Dunavski Blues« i »Samsara – put na Istok«. Nakon deset godina nebrojenih proputovanih država, Ivančić se prisjeća početne stanice, Kaira i pokušava objasniti kako se inficirao lutanjima.


  – S ove pozicije gledanja nije mi se dogodilo ništa specijalno osim što je to bilo moje prvo daleko putovanje. U tom trenutku nisam znao što očekivati i kako se postaviti prema svijetu. Doživio sam svojevrsni kulturološki šok koji me je na neki način promijenio. Možemo reći da sam se tad zarazio lutanjima.


Odvajanje od prirode


Koliko vas je ovih deset godina i stotine tisuća kilometara od prve »ekspedicije« uistinu promijenilo ? 


  – Volio bih da prvo izbacimo naziv »ekspedicija« jer nisu to bile nikakve ekspedicije. Nekad sam to volio nazivati tako, ali onda sam shvatio da je to i te kako pretenciozno. Putujem jer mi se putuje, a pišem jer mi se piše. Putovanja i ljudi koje susrećem daju mi inspiraciju. No da odgovorim na vaše pitanje o promjeni. Ako se čovjek ne promijeni u deset godina, onda sve k vragu. To znači da je vjerojatno zaostao u razvoju. Promijenio sam se dosta. Uklopio sam saznanja o svijetu u svoju osobnost, a i sam sam se dodatno obrazovao. To radim konstantno, ne mogu si dopustiti da ne iskoristim ovaj život za nove stvari, kad sam se već, eto, slučajno našao tu.


  Putovanje bi po vama trebala biti ustavna kategorija. Objasnite važnost putovanja na osobni, duhovni, rast pojedinca? 


  – Mislim da je putovanje jedna od osnovnih ljudskih potreba. Bez obzira na koji način netko želi putovati, evidentno je da to svatko želi. Putovati bez posrednika u konstantnom dodiru s ljudima i prostorom u kojemu se nalazite svakako utječe na rast osobe. Čovjek koji putuje umjesto jednog, proživi pet života, jer stvari se pred vama događaju brže, a boje, okusi i mirisi su intenzivniji. Ono što je bilo jutros, kao da se dogodilo prije nekoliko dana, a ono od prije nekoliko dana, kao da se zbilo prošli mjesec.


  Čini se da ljudima trebaju putovanja po unutarnjim i vanjskim prostranstvima, makar ona bila i iz vlastite fotelje? 


  – Ljudski nagon potiče nas na istraživanje i otkrivanje. Takva smo vrsta.


  Čovjek je po prirodi istraživač, no koliko smo zatrli taj refleks, kao i onaj za sposobnost preživljavanja u prirodi? 


  – Čovjek se od vremena industrijalizacije sve više odvaja od prirode, ali opet, na Zapadu postoje mnogi pokreti koji se zalažu za suprotno. Koliko god se čovjek odvojio od prirode, čiji je dio, ne može joj pobjeći. Što bolje čovjek shvaća prirodu, bolje će shvatiti i sebe. Mislim da osnovni ljudski nagoni, poput nagona za preživljavanjem, za reprodukcijom i dalje upravljaju našim životima isto kao i prije sto tisuća godina. Koliko god ih mi htjeli zatrti, kad dođe trenutak, nagoni prevladaju svaki racio.


  Putovanje vam je modus vivendi – možete li zamisliti život statičnog čovjeka koji eventualno putuje na ljetovanje i skijanje? 


  – Ne mogu se zamisliti da živim jednim klasičnim građanskim životom. Jednostavno ne funkcioniram u masi. No jednog dana, ako život iz nekog čudnog razloga naloži da više ne mogu putovati, onda ću prihvatiti taj usud.


  Putopisni roman »Samsara – Put na Istok« napisali ste pet godina nakon putovanja Indijom. Što je ostalo od Indije u vama nakon toga vremena? 


  – Indija, odnosno moje kopneno putovanje od Hrvatske do Indije ostavilo je neizbrisiv pečat. Tu sam nekako najviše narastao i možda izoštrio šesto čulo putujući sam šest mjeseci, u svakom trenutku percipirajući svijet oko sebe s otvorenim rukama i bez predrasuda.


  Intenzivno promovirate »Samsaru« posljednjih mjeseci. Kakve su reakcije čitatelja? 


  – Do sad sam održao desetak promocija u svim većim gradovima u regiji, a knjiga se prodaje i u distribuciji po knjižarama. U samo dva mjeseca od prve naklade od tisuću komada, ostalo je još svega stotinjak knjiga. Mislim da to dovoljno govori o reakcijama publike.


Opasne situacije


»Dunavski blus« je nastao nakon jednog od vaših prvih putovanja. Putovanja jeftinim žutim gumenjakom iz Plavoga oglasnika. Bilo je tu i gotovo pogibeljnih situacija. Biste li se danas usudili krenuti na takvo putovanje? 


– Naravno da bih se usudio, iako tek sad vidim koliko smo moj drug Tito i ja u tom trenutku bili neiskusni i blesavi. Ali vrijedilo je i ne bih to mijenjao ni za što. Kad imate neki mladenački naboj, fiks ideju i onda je ostvarite – nema boljeg osjećaja. Inače, mnoge takve priče i zamisli ne odu dalje od stola u birtiji na kojem stoje hladne pive.



Dosad ste putovali na Istok, mitsko mjesto (samo)spoznaje. Do kakavih biste spoznaja došli putujući na Zapad?   – Europu svakako volim i osjećam je kao svoj prošireni dom. Kontinent koji je osvojio svijet, koji je sublimirao svjetsko znanje i primijenio ga u praksi. Europa je muzej na otvorenom i mogu reći da je poznajem jako dobro. U Europi se može otkriti stvarno svašta, a ponajviše se može istraživati bogata povijest, filozofija, umjetnost. Možda i razni kulturološki pokreti poput samoodrživosti, skvotiranja… Volio bih jednom otići i u Ameriku. U početku sam mislio da me »divlji zapad« ne privlači, ali onda sam shvatio kako to ipak nije istina jer odrastanje na američkoj pop kulturi, na filmovima o Vijetnamu, na Jacku Londonu i Hemingwayu ipak je ostavilo traga.



Koliko s godinama više polažete pažnju na sigurnost i komociju? Bilo je na vašim putovanjima i opasnih situacija iz kojih ste se izvukli. Kako se treba ponašati u nepoznatim sredinama? 


  – Tu i tamo si volim priuštiti mirne trenutke tijekom kojih po tjedan dana ne radim ništa osim čitanja i ispijanja kave. To je neka komocija koju si mogu priuštiti. Što se tiče sigurnosti na putovanjima, evo, priznajem tek sam ove godine prvi put kupio putno osiguranje, iako sve nezgode koje su mi se ikad dogodile, dogodile su mi se doma ili ispred kuće.


  Kako je pitanje o opasnim situacijama vrlo često, iz šale kažem kako ću jednom napisati mačo putopis u kojem će sve vrvjeti od opasnosti kao u filmovima o Rambu. Naravno da sam doživio opasnih situacija, ali u tom trenutku mi nisu djelovale tako opasno. Od velikih oluja na Dunavu do bombaških napada u Pakistanu. Neke situacije ne možete izbjeći vašim stavom i ponašanjem, ali neke možete. Uvijek bi trebalo poštovati kulturu zemlje u kojoj se nalazite, a ne se ponašati bahato kao da ste superiorniji ili bolji.


  Fascinirani ste Afrikom. Najbolje poznajete Ugandu. Razmišljate li da neko duže vrijeme živite negdje izvan Hrvatske?


  – Uganda je lijepa zemlja koju sam posjetio više puta, a najviše me fascinira toplom klimom i ležernošću kojom isijavaju njeni stanovnici Tu je i etnička raznolikost koja mi isto odgovara. Razmišljao sam o dužem preseljenju i mogu se zamisliti da živim, primjerice, u Ugandi, no i u Berlinu bih mogao. Imam široko polje interesa pa vjerujem da bih svugdje pronašao neku zanimljivost. Ipak Hrvatska je moj dom, zemlja koju poznajem najbolje i gdje sam živio najduže.


  Pišete kratke priče vezane za bliskoistočna putovanja. Kada ih možemo očekivati ukoričene? 


  – Da. Radim na bliskoistočnim pričama i ako sve prođe kako treba, a najčešće ne prođe, onda bi trebale biti ukoričene do lipnja. No vidjet ćemo. Prije toga namjeravam još jednom otputovati na Bliski istok. Sve skupa možete pratiti na mojoj facebook stranici.