Predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković kaže kako je Matvejević ozbiljan kandidat te podsjeća da je tu inicijativu pokrenuo Umberto Eco, a u djelo proveo književnik i kritičar Claudio Magris.

 »Matvejević je u svom pisanju između egzila i azila kodirao novi termin, geopoetiku, koncept u kojemu ne vidi pjesnika kao onoga koji mora iz nečega kreirati sadržaj, nego osluškivati poruke podneblja o kojem govori, a koji mi ne čujemo«, kazao je Petković za Hinu.

 »Još prije petnaest ili dvadeset godina on je vidio nešto što se tek počelo artikulirati u aktivnom diskursu politike zapada, upozoravajući da Europa nisu samo Bruxelles, London ili Pariz, nego i Lampedusa«, ustvrdio je.

 Kao jednu od Matvejevićevih posebnosti Petković ističe skromnost. »Magris je u svom pismu za nominaciju zaoštrio tu temu, ustvrdivši da skromnost nije dobra kada se u njoj pretjera, no kod Matvejevića ona pokazuje kako ne moraš nužno biti bukač da bi se tvoj glas čuo«, napomenuo je.

 U pismu kandidature stoji kako je Matvejević sinteza Europe i Istoka koja se očituje u Mediteranu i njegovoj povijesti, u njegovu životu, njegovoj obitelji, književnom i publicističkom djelu, u vrijeme željezne zavjese te se u njemu nalaze sve etničke pripadnosti, sve vjere, nacionalnosti i kulture koje danas kao i jučer, svi žele transformirati u razlog za sukob.

 »Cijelo Matvejevićevo djelo, ali posebno njegov ‘Mediteranski brevijar’ podsjeća na te navodne razlike pokazujući, možda kao nitko dosad, koliko one pripadaju svima nama, mijenjajući ih tako u razloge za suživot, obogaćivanje, razmjenu«, ističe se.

 Među predlagateljima su novinar i pisac Pino Aprile, sveučilišni profesor i pisac Nicolo Carnimeo, novinarka i književnica Giulia D’Angelo, pisac Fabio Fiori i novinar i pisac Fabio Pozzo.

 Matvejević je tada u razgovoru za list Telegram rekao da je vrlo počašćen te da to »pokazuje da ipak nije uzaludno ono što sam radio, da su to ljudi zamijetili, da cijene moj trud«

 Predrag Matvejević (1932.) u rodnom je Mostaru pohađao osnovnu i srednju školu. Studij romanistike počeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonni komparativnu književnost i estetiku i na istom sveučilištu je 1994. obranio i habilitaciju za redovnog profesora.

 Od 1959. do 1991. predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega se preselio najprije u Francusku, a potom u Italiju. Na Sorbonni (Paris III, Sorbonne nouvelle) je predavao na Odsjeku za opću i komparativnu književnost, a od 1994. je redovni profesor slavistike na Rimskom sveučilištu La Sapienza. Bio je gostujući profesor na nizu sveučilišta, a na mnogima je dobio počasne doktorate.

 Postupak nominacija za Nobelovu nagradu počinje u rujnu kada povjerenstvo Švedske akademije za dodjelu nagrade za književnost šalje pozive za nominaciju na adrese 600 do 700 pojedinaca i organizacija koji imaju pravo predložiti svojeg kandidata.