Grad: Rijeka
Danas: 32° vedro
Sutra: 16° 28° vedro
28. lipnja 2017.
Arapski pisac

Hassan Blasim: 'Sljedećom knjigom ići ću korak dalje, pomalo ću i šokirati'

Fhoto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Fhoto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 5. lipanj 2017. u 21:04 2017-06-05T21:04:12+02:00

Prije je internet bio kontroliran, a sada nakon pada diktatura nema takve kontrole i mladi ljudi putem interneta vide kakav je život u Europi, u Kini, više ne misle da je to vražji svijet. Arapski svijet postaje otvoreniji, ocjenjuje Blasim

Pisanje je prvenstveno umjetnost koja se vremenom pretvara u potragu za odgovorima na temeljna identitetska pitanja koja, smatra istaknuti iračko-finski književnik Hassan Blasim, piscu pomaže premostiti jaz između »idealnog svijeta znanja« i stvarnosti koja ga okružuje.

Pisac kojega je The Guardian proglasio najvećim živućim piscem arapske proze bio je jedan od istaknutih inozemnih gostiju 16. izdanja Festivala europske kratke priče, koji se održavao u Zagrebu i Rijeci od 28. svibnja do 2. lipnja.

– Kad si mlad, počneš od ljubavi prema književnosti, ne razmišljaš o pisanju kao terapiji, to je hobi koji počinje od sna. Za nas koji smo počeli mlađi, pisanje je prvenstveno umjetnost, mi smo umjetnici koji se igramo. Potom se počnu javljati velika identitetska pitanja: o razlikama među ljudima, ljubavi, miru.

Kad odrasteš i sagledaš stvarnost, vratiš se na teška pitanja: zašto je Amerika bombardirala Irak, zašto izbjeglice odlaze, što je kapitalizam. Književnošću prorađuješ fundamentalna pitanja o životu, tragaš za istinom... i to je za pisca velika unutarnja borba. Počneš s tom romantičnom idejom, vidiš svijet kao nevjerojatno mjesto, a onda počneš kopkati po tim osnovnim ljudskim pitanjima.

Pisci su se dugo klonili razmišljanja o nama samima, no danas su nam više nego ikad potrebni pisci i aktivisti; ne u smislu da pišu propagandne tekstove, već da koriste maštu kao alat, jer baš to svijetu danas treba: nova ideja – smatra Blasim.

Po njemu, rast nacionalizma u Europi zastrašujuća je pojava koja služi kao pokazatelj da su ljudi prestali zamišljati svijet, da nemaju novih ideja, odnosno da su zapeli između ljevičarskih i desničarskih ideja. Umjetnici bi zato trebali progovarati o tome, biti aktivni u društvu. Ne moraju biti političari, ali bi po Blasimu trebali biti aktivisti, jer su dio tog društva.

Antireligijski elementi

Hassan Blasim rođen je 1973. u Bagdadu, gdje je i studirao na Akademiji filmskih umjetnosti. Njegova prva zbirka kratkih priča »The Madman of Freedom Square« (2009.) nominirana je za nagradu Independent Foreign Fiction za 2010. godinu, dok je njegova druga zbirka, »Irački Krist« (2013.) istu nagradu 2014. i osvojila, kao prva knjiga na arapskom jeziku i prva zbirka kratkih priča u povijesti nagrade.

Izbor priča iz obje zbirke objavljen je 2014. u SAD-u pod naslovom »The Corpse Exhibition«, a knjiga je kasnije izabrana među deset najboljih knjiga 2014. godine u izboru časopisa Publishers Weekly. Napisao je i dramu »The Digital Hats Game«, premijerno izvedenu u ožujku 2016. u Kazalištu Telakka u Finskoj.

Blasimova su djela prevedena (ili se prevode) na dvadesetak jezika. No počeci su bili teški: »The Madman of Freedom Square« objavljen je 2012. na arapskom jeziku u žestoko cenzuriranoj verziji te je odmah po objavljivanju zabranjen u Jordanu, a na svakom književnom sajmu u nekoj od arapskih zemalja bilo je zabranjeno izlaganje njegove naslovnice.

Pisac ističe kako na samim počecima nije razmišljao ni o prijevodima ni o stranoj publici; nitko ga nije htio objavljivati, jer koristi rječnik ulice i zato što su mu priče pune antireligijskih elemenata, a njegova knjiga »The Madman of Freedom Square« ni cenzurirana nije bila lako probavljiva za arapski svijet.
No taj se svijet jako brzo mijenja, ističe.

– Da, bombardiranja postoje, ali sam, primjerice, 2014. uspio sve svoje priče objaviti na arapskom bez imalo cenzure i moja je knjiga sad u svim arapskim zemljama i u knjižnicama, i to je ogromna promjena. Valjda smo nešto naučili iz sveg tog nasilja; ono je srušilo mnoge tabue o islamu, o tome kako je potrebno razdvojiti religiju od politike.

Prije se o tome nije pričalo i još uvijek je potrebno puno posla, ali ljudi su počeli razmišljati o promjenama. Prije je internet bio kontroliran, a sada nakon pada diktatura nema takve kontrole i mladi ljudi putem interneta vide kakav je život u Europi, u Kini, više ne misle da je to vražji svijet. Arapski svijet postaje otvoreniji – ocijenio je Blasim.

Rat i egzil

Sve to testirat će, kako je rekao, svojom sljedećom knjigom, koja će biti roman ili kratka priča, a kojom planira »ići još jedan korak dalje, postaviti čitateljima izazov, pomalo šokirati«.
Blasim je Irak napustio 1999., da bi 2004., preko Kurdistana, Turske i Bugarske, stigao u Finsku, gdje i danas živi. Pišući o kaosu zemlje koju je napustio, u svojim pričama miješa realizam i hiperrealizam, »kombinira užas i okrutnosti s poezijom nadrealnog«.

– Kad pišem, ne razmišljam o tim etiketama, »magijskom realizmu« i slično, je li to realizam ili nije, forma koja proizlazi iz mene rezultat je životnog iskustva, ali i književnosti koju volim čitati, stoga je taj stil vrlo osoban – rekao je.

Od njegove šeste godine, pa sve dok nije napustio Irak, zemljom je bjesnio rat; to ga je obilježilo, kaže Blasim, kao i to što je bio ilegalni izbjeglica.
– Tako da posuđujem iz tih iskustava, ne razmišljam toliko o stilu, već se uvijek nastojim poigrati s kritičarima, i napisati dobru priču – pojasnio je.

U godinama koje je proveo u egzilu shvatio je da je odlaskom dobio puno više nego što je izgubio.
– Ljudska bića oduvijek su bila nomadska, uostalom, imaš samo taj jedan život i trebaš odgonetnuti odgovore na pitanja koja si postavljaš: što je to egzil, što ja tu radim i slična. A onda sam shvatio, svijet je za mene hotel, imam jednu sobu u Bagdadu, drugu u Helsinkiju, treću u Zagrebu, to pomaže da nastaviš, a da ne razmišljaš stalno kako ti nedostaje domovina – rekao je Blasim.

Ipak, njegovi su likovi i dalje Iračani, »jer pišeš o onome što poznaješ, o djetinjstvu«, mada je u novoj knjizi uveo i jedan finski lik, »jer ipak sam već 12 godina u Finskoj i smjestio sam se tamo«.

Cunami slika

– No jednom kad napustiš zemlju, odustaneš i od te ideje o domu i domovini koju imaš iz djetinjstva. Kad odeš, odustaneš od toga, no iako izgubiš jedno mjesto, dobiješ sto drugih. Iz toga sam dobio više nego što sam izgubio, zato kažem da mi je književnost na neki način spasila život. U Sofiji sam radio kao rob u restoranu, no i tamo sam pisao; pisao sam svaki dan i u izbjegličkom logoru u Mađarskoj, književnost mi je omogućila novi dom, gdje god sam bio – istaknuo je.

Humor u njegovim pričama služi kao »šaka u lice, direktan udarac kojim želi suočiti ljude s istinskim hororom – licem u lice, jer ponekad, ako ga prekriješ drugim stvarima, ljudi tragediju ne shvaćaju ozbiljno«.

– Mi danas imamo jedan cunami slika, poplavu slika, od medija do društvenih mreža. Slika je izgubila svoju moć i ne dira nas više toliko, kao što je primjerice bio slučaj sa slikama koje su stizale iz Vijetnamskog rata. Danas viđamo fotografije djece izbjeglica utopljenih u moru i to se u medijima gotovo pretvara u fikciju, što je zabrinjavajuće. I zato je književnost danas potrebna da ispriča priču o toj slici, da se vrati unatrag i ispriča istinu o tim slikama – smatra Blasim.

On sam piše tako da vizualnome posvećuje veliku pozornost, a dok piše ne čita puno, već gleda puno filmova i to mu puno pomaže u procesu stvaranja literarnih slika.
– Želim da čitatelji uživaju u mojoj igri i mislim da je pisac poput dizajnera videoigre, iz toga proizlazi taj brzi ritam i filmičnost. Jako volim videoigre, a ako se ljudima sviđa tvoja igra, užive se u nju i počnu razmišljati; a uz to vodim brigu o slici i o ritmu – rekao je.

Nazivaju ga »iračkim Irvinom Welshom«, a njegovu prozu kritika opisuje kao posljedicu sudara dvaju svjetova, gdje magična i mitska bića žive rame uz rame s ubojicama, izbjeglicama i ljudima koji jednostavno žele voditi dostojanstven život. Priče su to neugodne, groteskne, morbidne, prepune krvi, klanja, ali i nevjerojatne topline, humanosti i magičnosti.

I ljutite pjesme

– Za mene je moć književnosti ovo: kad čovjek iz nekog sela u Iraku sjedi i čita bilo koju knjigu i uživa u njoj, tako i u Hrvatskoj, i u Argentini... to je moć umjetnosti. Danas mnogo govorimo o različitostima kultura, no još su veće sličnosti među nama. A još je važnije da pomoću književnosti znamo da nismo sami, od praljudi do danas, teme su iste, ljubav, rat, mir. Moć književnosti je da podsjeti ljude da su različiti dijelovi čovječanstva sličniji nego što se čini. A danas nam je to potrebnije nego ikad – rekao je pisac.

Iako prvenstveno kratkopričaš, Blasim ističe da nema ekskluzivnu literarnu formu: piše i pjesme i filmske kritike, te je napisao i jednu dramu, a još uvijek piše samo na arapskom.

– Na zapadu sam poznat po kratkim pričama, no ja imam i dvije zbirke pjesama; one su samo na arapskom i ne želim da budu prevedene, jer bi ih bilo teško prevesti, zapravo su rap u stihu, ljutite pjesme, što bi bilo teško prenijeti. Radim i filmove, prošle godine napravio sam predstavu za kazalište koja je bila uspješna u Finskoj.

Volim se prebacivati iz forme u formu, jer o formi ni ne razmišljam puno – meni je važno ispričati priču, u kojoj god formi, bilo da je kazalište, film ili književnost. Tehniku se može naučiti, no potrebna ti je dobra priča. Plus, dosadi mi jedna forma pa se prebacim na drugu, treba si postavljati izazove – dodao je pisac, ističući da, i u životnom smislu, igra više od jedne uloge: želi biti i umjetnik i aktivist istodobno.

To mu je, na neki način, ponajviše uspjelo s dramom »The Digital Hats Game«, njegovom prvom i jedinom dosad, čiji su glavni likovi aktivisti, ljudi koji pokušavaju izazvati promjene u svijetu naoružani digitalnim oklopima.
– Nacionalizam je u Europi ponovno u porastu, neonacisti marširaju gradom, posvuda se to vidi. Kažem svojim prijateljima u Finskoj da ne možemo samo obilaziti galerije, piti vino i gledati umjetnost, moramo nešto činiti – istaknuo je Blasim.

Ipak, Europa je jaka, smatra, mnogo je miroljubivih ljudi i zato još uvijek ima vjeru u nju.
– Ono što me najviše oduševljava u Europi je činjenica da je znanje izgradilo društvo; nakon Drugog svjetskog rata, kako se razvilo obrazovanje, ravnopravnost; to se sve dogodilo zahvaljujući znanju. Na kraju, morali bismo paziti da se povijest ne ponovi, no ipak imam vjere u Europu, dijalog je potreban, čak i s ekstremistima, uvijek postoje mirovna rješenja – zaključio je.

Blasim nije nepoznat hrvatskoj publici – na FEKP-u je već gostovao 2013., a trebao je doći i prošle godine i predstaviti hrvatski prijevod svoje knjige »Irački Krist«, objavljene u izdanju Frakture i prijevodu Mihaele Veline, ali se u posljednji trenutak morao ispričati.

Zbirka se opisuje kao uznemirujuće štivo sastavljeno od 14 kratkih priča smještenih u poslijeratni, poslijesadamski Bagdad 2003., pun krvavih prizora, seksa, nasilja, bogohuljenja i patnje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka