Dobitnik Bookera

Grossman: Problem je u tome što Izrael nije dom, nego je tvrđava za izraelski narod

Tihomir Ponoš

Foto D. Jelinek

Foto D. Jelinek



Rotvajler Picasso koji se izgubio i vlasnik mu je stavio obavijest na električne stupove dobio je više gledanosti od mog nastupa, provjerio sam to, išao sam od jednog do drugog stupa ovdje u poslovnoj zoni Netanije. Picasso, jebemti, pravi si igrač, ne žuri kući, poslušaj što ti kažem s najvećom odgovornosti, najbolji način da te negdje cijene jest da nisi tamo, pa zar nije tako? Zar to nije bila ideja vodilja kampanje koju je Bog provodio za vrijeme Holokausta? Zar na tome ne počiva čitav koncept smrti? – te opore rečenice židovskog galgenhumora izgovara Dovale Dži 57-godišnji stand-up komičar i glavni lik romana »Ušao konj u bar« izraelskog pisca Davida Grossmana, ovotjednog gosta Festivala svjetske književnosti. Za taj je roman prošle godine Grossman primio nagradu Man Booker International, a citirane rečenice nisu najžešći primjer tog oporog humora. Dapače neke su rečenice takve da bi autora, samo da nije Židov, proglasili za antisemita ili, u blažoj varijanti, politički iznimno nekorektnu osobu.


Radnju romana Grossman je smjestio u podrumski klub Netanije, manjeg industrijskog grada u Izraelu. Dovale priča tragičnu intimnu priču svog života miješajući ju neprestano sa stand-up doskočicama, njegov je nastup u rasponu od jeftinih, gotovo prostačkih šala do ispovijesti ispričanih visokokultiviranim jezikom. U publici sjedi umirovljeni sudac, Dovaleov prijatelj iz mladosti, nisu se vidjeli desetljećima, razdvojila ih je sudbina, osjećaj krivnje i srama. Treći je lik Grossmanova romana publika u podrumskom baru, a ona je svojevrsni presjek izraelskog društva.


Holokaust i humor


»Ušao konj u bar« nije samo putovanje životom Dovale Džija, putovanje je to kroz izraelsko društvo i traume koje ono stvara pojedincu. Za autora je roman ekvilibrij između tragedije i komedije.Grossman je na Festivalu svjetske književnosti bio svojevrsni pionir. On je prvi za čiju je tribinu trebalo platiti ulaznicu. Ne mnogo, ali kada se već svi kulturni programi i priredbe plaćaju, zašto ne i susreti s dobitnicima prestižnih međunarodnih nagrada. I eksperiment s prodajom ulaznica nije bio neuspješan – više od 200 ljudi platilo je ulaznicu i slušalo što Grossman ima kazati.Zašto Dovale o Holokaustu govori kroz humor? Zašto Židovi uopće često pričaju viceve o Holokaustu?I kako to da narod koji je preživio Holokaust, preživio takvu katastrofu, ima toliko vrsnih komičara, od Woodyja Allena, Ephraima Kishona, Mela Brooksa, pa do Grossmanova romana »Ušao konj u bar«. Grossmanovo objašnjenje za to je jednostavno: pozicija Židova u svijetu (on tvrdi i u Izraelu) je autsajderska i zato je biti komičar neizbježno. Židovi ni u najgora vremena nisu prestali biti duhoviti, dapače humor im je pomogao da opstanu. Ta su vremena, primjerice vrijeme Holokausta, bila toliko teška da je gotovo jedino što im je preostajalo reformuliranje stvarnosti.

– Nismo zatočenici stvarnosti ma kako teška bila. Humorom redifiniramo i sebe i stvarnost, jer kada se smiješ onda živiš, a židovski humor nije ciničar, nego ironičan, kazao je Grossman početkom tjedna u Zagrebu. Tako je i Dovale reformulirao Holokaust, jer njegova je obitelj njime teško pogođena i humor je jedini način da se odnosi prema Holokaustu (primjerice kroz priču o Auschwitzu u kojem su stradali brojni članovi njegove obitelji i to od ruke doktora Mengelea o kojemu Dovale upravo zbog brojnosti članova svoje obitelji koji su s njime »surađivali« kao o obiteljskom liječniku koji, doduše, nije mario za, ni dopuštao drugo mišljenje).


Roman i život


Grossman je vješto opisao atmosferu stand-up nastupa, psihološka stanja kroz koja prolazi komičar, atmosferu bara u kojem nastupa, a da u životu nije bio ni na jednom stand-up nastupu. To mu, očito, nije otežalo spisateljski posao, a razlog za to pronašao je u tome što se, kako je kazao, danas ne može živjeti bez izloženosti stand-upu. Zoran primjer za to je Donald Trump, kojega se ne može izbjeći. Grossman nije samo književnik koji je objavio petnaestak knjiga (uspješan je i kao dječji pisac i kao aktivist i kaže da bi mogao pisati i u blenderu), on je radio na izraelskom radiju s kojega je otkaz dobio 1988. godine, jer je odbio prikriti da je palestinsko vodstvo proglasilo vlastitu državu. Hrvatskoj je publici poznat i kao autor romana »Do kraja zemlje«, koji je također, prije dvije godine, objavila zaprešićka Fraktura. Priča je to o ženi, majci Ori, čiji se život odvija kroz izraelske ratove, a ona bježi od vijesti o smrti svoga sina.

Ta je priča identična Grossmanovu životnom iskustvu. Njegov 20-godišnji sin Uri poginuo je u ratu protiv Hezbolaha na jugu Libanona 2006. godine. U tom trenutku roman »Do kraja zemlje« već je uvelike bio napisan. Taj roman i sudbina njegova sina Urija uvod su u drugu veliku i važnu temu o kojoj Grossman često govori – današnji Izrael, današnji Bliski istok. Grossman je ljevičarski mirovni aktivist koji je dobio batina od izraelske policije, jer je sudjelovao u prosvjedima protiv gradnje židovskih naselja (kada su ga novinari pitali o tome kako to da su policajci tukli tako poznatog pisca, jednostavno je odgovorio »sumnjam da me itko od njih prepoznao«), zalaže se za dogovor Izraela sa svim svojim susjedima, svakako Palestincima.


Vojska i mir


Interesantno je bilo čuti Grossmanovu analizu Židova u posljednjih sedamdesetak godina. Godine 1948. nastala je Država Izrael; nastala je samo tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, a stvorio ju je narod koji je u tom ratu preživio najveću katastrofu. Stvorili su je ljudi iz 70 dijaspora (dakle 70 zemalja iz kojih su se Židovi useljavali u Izrael). Te je različite ljude različitih jezika ujedinio jezik, hebrejski, jezik kojeg je Ben Jehuda oživio i sekularizirao i tako omogućio Židovima da se jezično integriraju. Tada, prije sedam desetljeća, stvorena je demokratska država, iako su ljudi koji su je stvarali potjecali iz država bez demokratske tradicije, poput Iraka, Egipta, Maroka, Poljske, Rumunjske. Stvorili su državu koja ima razvijenu poljoprivredu, industriju i visoku tehnologiju.


– Danas je demokracija sve ugroženija – kazao je Grossman koji je godinama otvoreni protivnik vlade Benjamina Netanyahua. Ugroženost demokracije posljedica je izraelske politike prema Palestincima, zaključuje se iz onoga što je kazao Grossman, jer »ne može se biti okupator drugog naroda 51 godinu (odnosno od 1967. godine i Šestodnevnog rata, op. a.) i očekivati da se to ne odrazi na demokraciju«. Problem je u tome što Izrael nije dom, nego je tvrđava za izraelski narod, tvrdi Grossman. Suvremena je židovska povijest obilježena ratom. Prvo Drugi svjetski rat i Holokaust, a zatim niz izraelsko-arapskih ratova, do danas nezavršenih. Svjestan je okružja, svjestan je toga da Izrael mora biti jak i imati jaku vojsku, »jer nitko na Bliskom istoku ne želi biti bez jake vojske«, ali osim jake vojske potreban je i mir sa susjedima, jer »bez toga je naš opstanak u opasnosti«. I iz izrečenog i iz aktivističkog djelovanja jasno je da bi Grossman mijenjao svijet ili bi rado, u za njega manje ambicioznoj varijanti, da svijet bude drugačiji. Za kraj tribine publici je taj zvanjem profesor filozofije ostavio parafrazu 11. teze o Feuerbachu Karla Marxa koja kaže da su filozofi svijet samo različito interpretirali, a stvar je u tome da ga se izmijeni.– Ja ne vjerujem da mogu promijeniti svijet, ali radim na tome da svijet ne promijeni mene – poručio je Grossman.