Izvrsno djelo »Granica zaborava« ruskog romanopisca, pjesnika, esejista i novinara Sergeja Lebedeva (rođen 1981. u Moskvi), koje su književni kritičari vodećih svjetskih tiskovina (Der Spiegel, The New York Times i The Wall Street Journal) proglasili i(li) uvrstili u deset najboljih romana u 2016. godini, a u majstorskom, pa ponekad i nadahnutom prijevodu vrsnog, mladog rusista Ive Alebića (koji je već i ranije svratio pozornost na svoje prevoditeljske sposobnosti baveći se značajnim imenima suvremene ruske književnosti, lingvistike i filozofije, poput recimo Riklina), objavila je »Fraktura« Seida Serdarevića i tako se iznova potvrdila kao jedna od vodećih nakladničkih kuća koja našu kulturu sustavno obogaćuje nizom biranih i značajnih naslova iz književnosti, kao i gotovo svih područja publicistike i društveno-humanističkih znanosti uopće.

Obiteljska saga

»Granica zaborava« je, po osobnom priznanju autora, svojevrsna, upečatljivo ispričana obiteljska saga, ali istodobno to je i priča o vremenima zla u epohi staljinizma, kada su konclogori (gulazi), masovne deportacije i brojni monstr-procesi bili sovjetskom (ruskom) svakodnevicom. Milijuni sovjetskih građana bili su hapšeni (uglavnom na temelju lažnih dojava i(li) izmišljenih i krajnje fantastičnih optužbi) i osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne i progonstva, a sve to, kako smo već rekli, najčešće bez ikakve stvarne krivnje i to samo stoga što je tadašnja vladajuća komunistička politika i nomenklatura u svakom slobodnijem, kritički intoniranom iskazu prepoznavala »zlonamjerno« tumačenje sovjetske zbilje ili negativnu interpretaciju nekog političkog događanja ili ideološkog projekta, tvrdeći da se radi o pokušaju rušenja postojećeg režima s vlasti. Kad je počeo pisati ovaj roman, Lebedev priznaje, kako uopće nije imao namjeru baviti se staljinističkim (ne)vremenima ili kopati po povijesti za koju uostalom, kao i većina vršnjaka iz njegove generacije nije imao nekakav poseban odnos i interes, naprosto stoga što su ga intrigirale i zanimale nekakve posvema druge i drukčije teme.

Uostalom, literatura (u najširem smislu te riječi) na temu gulaga je usprkos svemu, svim ranijim političkim tabuima, boljševičkim zabranama i cenzurama (p)ostala, posebice tijekom perestrojke i glasnosti, prisutna i obilato obrađivana, te u dovoljnoj mjeri otvorena za detaljnija proučavanja i istraživanja, kako svih segmenata (neo)staljinističkog zla, tako i za kritičko suočavanje s vlastitim i problematičnim nacionalboljševičkim nasljeđem, a koje se, prije toga, dugo i sustavno izbjegavalo u nakani da se prepusti tzv. programiranom zaboravu. Ali, i prije perestrojke i glasnosti bila je ispisana cijela jedna Aleksandrijska biblioteka samizdata i tamizdata (egzilne literature) u kojoj je mnoštvo pisaca, u i izvan Rusije, obrađivala u to vrijeme zabranjene teme, a nakon raspada Sovjetskog Saveza, sva se ta silna literatura »vratila« u domovinu; dijelom su se otvorila vrata do tada zabranjenih i zatvorenih arhiva i knjižnih fondova i tako su pod reflektore javnosti došle brojne nove spoznaje i činjenice koje su bile dugo skrivane, a često, iz razloga nečiste savjesti proglašavane »državnom tajnom«.

Budući da je živih aktera tih dramatičnih i tragičnih zbivanja bilo sve manje, a mnogi u strahu od odmazde (neo)komunističkih vlasti, misleći prije svega na zaštitu i sigurnost svojih obitelji od mogućih represija, za sobom nisu ostavljali nikakav pisani trag (što je prava šteta) i na taj je način mnoštvo velikih tema i priča ostalo zauvijek izgubljeno, odnosno izbrisano iz kolektivnog sjećanja i pamćenja. Istina, osta(ja)li su usmeni tragovi i predaja, ali i oni su polako gubili na svojoj izvornosti i autentičnosti, polako su se preoblikovali u mit, poprimajući obilježja obiteljske priče, ni po čemu izuzetne od milijuna sličnih kojih je u ovoj ogromnoj i u svakom pogledu fascinantnoj zemlji bilo već i onako previše.

Roman o životu i smrti

Stoga, ne čudi da su mlađe generacije, kojima pripada i Lebedev, bježale od svega toga, jer su u dovoljnoj mjeri već bili »zasićeni bremenom povijesti«, silnim tragedijama koje su njihovu zemlju praktički pratile cijelo 20. stoljeće. Carsko samodržavlje, građanska, pa boljševička revolucija, dva svjetska rata, kolektivizacija, industrijalizacija, masovni pogromi, krvavi ideološki obračuni, milijunske deportacije u gulage, sve to i još mnogo čega drugog, mladi su se jednostavno željeli riješiti, rasteretiti, pobjeći od svega toga, tražeći se u drugome i na drukčiji način. Počevši pisati obiteljsku sagu, sličan zazor prema stvarnosti imao je i Lebedev; na koncu nitko njegov nije bio izravno žrtvom tih teških, prohujalih, olovnih vremena. Ali, kako je kasnije priznao, tekst kojeg se prihvatio jednostavno se nije dao pokoriti i tako se (ne)namjerno pridružio plejadi pisaca koji su svoje »pero umočili u gustu krv« sovjetske povijesti shvaćajući kako se prošlost mora razbistriti da bi se o sadašnjosti i budućnosti moglo rasterećeno pisati.

Ne zaboravimo, prema podacima E. M. Beltova (»Večernja Moskva« iz 1988.), više od tisuću ruskih, odnosno sovjetskih pisaca, je ubijeno ili umoreno teškim fizičkim radom u logorskom zatočeništvu, diljem sibirskih tundri i tajgi, ili kazahstanskih stepa. A, jednako toliko je prošlo zatvorsku torturu i logorsku kalvariju i samo igrom slučaja ili pukom srećom je preživjelo; mnogi od njih su i pisali o tim zbivanjima i tako su svojim djelom pridonijeli izgradnji grandioznog, memorijalnog spomenika jednom tragičnom, a opet, na svoj način veličanstvenom (ne)vremenu, upozoravajući tako na tragično nasljeđe čije se posljedice još i danas intenzivno osjećaju.

Sada se plejadi ovih pisaca pridružio i Sergej Lebedev, koji o svemu tome piše iz jedne nove i drukčije perspektive, ne toliko iz pozicije mučenika i uznika, već upravo suprotno, iz perspektive upravitelja logora, obezličenog vojnika i časnika koji svoj krvavi posao shvaća kao dužnost kojom brani domovinu od navodnih izdajnika i zločinaca, ravnodušan je na patnje zatvorenika, a bez da si je ikada postavio pitanje o tomu jesu li ti ljudi uistinu krivi, jesu li uopće mogli počiniti sva ta zlodjela za koja su optuženi i osuđeni.

Mogu se složiti s kritičarima koji su roman Sergeja Lebedeva čitali, ne samo kao obiteljsku sagu, već i kao svojevrsnu kombinaciju putopisa i trilera, ali najviše od svega to je ipak roman o životu i smrti, tajni i zaboravu ili barem pokušaju da se jedan ogroman segment ruske (a time i svjetske) povijesti osvijetli na novi način, odnosno profilira na vlastitoj, ali i kolektivnoj, nacionalnoj (ne)svijesti i time se stekne novi uvid u tragičnu fenomenologiju gulaga. To je više prešućena negoli zaboravljena povijest, jer koliko god da su žrtve staljinističkih represija bile brojne, one su u eri Hruščovljeve (ograničene) destaljinizacije bile formalno (barem dijelom) amnestirane, ali to su bili i do kraja života ostali ljudi-sjene koji se više u normalnom životu nisu snalazili, pratili su život koji je išao svojim tijekom, ali su se u njega rijetko uključivali, budući ih je okolina, uključujući često i njihove najbliže, tretirala kao gubavce.

Bivši logoraši su stoga nastojali skriti svoju prošlost, ali to im najčešće nije polazilo za rukom; ostajali su obilježeni do kraja života i svoj su usud na koncu prihvaćali mirno i apatično, s izraženom dozom pasivnosti i rezignacije, kao nešto samo po sebi razumljivo. Zapravo, na koncu su bili su sretni da ih se pusti na miru, jer su shvatili kako im osobno svako skretanje pozornosti samo šteti. Ali, jednako tako svoju su prošlost skrivali, i to daleko uspješnije od bivših logoraša njihovi mučitelji, ali naravno skrivali su je iz sasvim drugih razloga. A, u tom međusobnom skrivanju negdje se izgubilo pitanje krivnje; tko je kriv za sve ono što se u Staljinovoj Rusiji događalo? Odgovora naravno nije bilo, jer se nitko, ili malo tko slobodno usuđivao elaborirati ove teme i tako se postupno sve prepuštalo zaboravu koji je svima štetio, ali i na čudan način svima odgovarao.

Hommage žrtvama staljinističkih represija

Lebedev je uočio ovu »prazninu« i upravo u svom romanu krenuo je tragom tih nesretnih ljudi, zatočenika logora, ali i njihovih stražara i mučitelja, pokušavajući svojom literaturom, ne samo »oplakati žrtve«, već i imenovati krivce, a jedan od tih krivaca bio je i njegov, gotovo bi rekli krvni srodnik; odnosno čovjek koji je pisca, još dok je bio dječak spasio od sigurne smrti, a kasnije je na neki način »dragovoljnom prisilom« preuzeo i skrb o njegovom odgoju u dječaštvu i mladosti. Roman »Granica zaborava« tako je postao svojevrstan hommage svih žrtvama staljinističkih represija, ali istodobno to je i tegobna priča o njihovim krvnicima koji su također (p)ostali osramoćeni poviješću i gurnuti na marginu života, a da to nikada ni društvo koje su predstavljali, niti oni sami sebi nisu željeli priznati. Postali su žrtve vlastite ideološke zaslijepljenosti i pravovjernosti, svojih ambicija i strahova, a često i naivnih uvjerenja da obavljaju svoju dužnost i da iskreno služe interesima svoje partije, države i domovine. Logoraši kojima su upravljali i(li) nad kojima su stražarili za njih su bili tek nevažne fusnote povijesti na putu u svijetlu budućnost i punog socijalističkog progresa. Svi ti silni milijuni bezimenih grobova diljem bespuća Arhipelaga Gulag zauvijek zameteni moćnim sibirskim, snježnim mećavama, nijemi su svjedoci jednog vremena prepunog stravičnih zbivanja, stradanja i tragedija, a koja se iz ove naše suvremene i građanski lagodne perspektive, čine posvema nepotrebnim i uzaludnim.

Knjiga Sergeja Lebedeva samo je naizgled jedna u nizu ispisanih na slične teme, ali vrijednost joj je u tomu što su fenomeni toga doba prikazani u svjetlu suvremenosti. Dakle, Lebedev je svojim romanom prekinuo društveni muk i šutnju koji su zavladali Rusijom, nakon što se činilo da se o tim stvarima nema više što novo reći. A, za njega je ta šutnja bila upravo dokaz da je pogodio u pravu metu i tako potaknuo novu perspektivu (raz)govora o još uvijek živoj prošlosti koja se činila dovršenom, a zapravo je bila samo gurnuta pod tepih.

Ključni lik romana je slijepi starac, samotnjak kojeg Lebedev naziva Drugi Djed, a zapravo se radi(lo) o susjedu njegovih roditelja koji se na čudan način upleo u njihov život, odnosno život budućeg pisca. Naime, Sergejeva majka je imala problematičnu trudnoću i samo zahvaljujući upornim nagovaranjima Drugog Djeda odlučila je roditi i tada je, piše Lebedev, »Drugi Djed ušao u našu obitelj« i tako se zauvijek uz nju vezao. On je »svojom riječju i životnom snagom (usprkos sljepoći) utjelovljavao sigurnost« i Sergejevi roditelji su svoje dijete na određeni način »predali u nadležnost« Drugog Djeda koji je iskazivao krajnju naklonost i požrtvovanost prema dječaku. Na koncu, kada je Sergeja izgrizao pas, samo zahvaljujući intervenciji Drugog Djeda (bijesnom je psu slomio kralježnicu), odnosno darivanjem vlastite krvi dječaku kojeg su u kritičnom stanju prebacili i bolnicu, ta se veza još dodatno produbila. Ali, kako je Sergej u svom romanu (na)pisao: usprkos svemu osjećao je trajnu nelagodu (koju nije znao objasniti) prema Drugom Djedu. Nekako mu je smetala njegova sveprisutnost i spremnost da u svemu zamijeni njegove roditelje, a kasnije ga je smetala i spoznaja kako o tom čovjeku zapravo nitko ništa ne zna.

Drugi Djed je živio kao čovjek bez prošlosti i u njegovu se dušu i nutrinu nikako nije moglo doprijeti. Lebedev iznosi kako mu je jasno da se izvana, ta naizgled nesebična skrb Drugog Djeda o malenom dječaku, a kasnije i »prijateljstvo« između dječaka i slijepog starca moglo mnogima činiti krajnje simpatično i dobronamjerno, ali nitko nije mogao vidjeti distancu koja se između njih širila i stvarala jedan neobjašnjiv jaz i zategnut odnos. U romanu, između ostalog, pisac kaže: »Pokušao sam ga zavoljeti, ali to mi nikako nije polazilo za rukom. On je nosio nešto u sebi, nekakvu tajnu koja me je u tomu priječila…Drugog Djeda naprosto je bilo nemoguće zavoljeti«. Sergej je osjećao kako na neobjašnjiv način sve više potpada pod kontrolu Drugog Djeda i kako je odrastao sve više je osjećao potrebu da se oslobodi njegova utjecaja. To je i bio jedan od glavnih razloga zašto je želio što prije napustiti roditeljski dom, opredijeliti se za životni put i poziv koji će ga trajno odvojiti od sredine u kojoj se rodio i rastao.

Tajna povijesti gulaga

Lebedev se pridružio geološkim ekspedicijama na sjeveru Rusije i u Srednjoj Aziji, gdje je proveo sedam godina. Ipak, sjena Drugoga Djeda (čak i nakon što je umro) nije ga napuštala; više se nije osjećao tako tjeskobno, ali »veza« je i dalje bila prisutna. Lebedev piše: »Moja se egzistencija preklopila s njegovom; ja više nikada nisam bio sam, krv Drugog Djeda kojom me je spasio kolala je u meni. Tog nepodnošljivog tereta sam se želio konačno osloboditi, ali začudo i kada je umro, to se nije dogodilo«. Naime, po povratku s jedne od ekspedicija Sergej je saznao da mu je starac u nasljeđe ostavio svoj stan; znatiželjan da vidi krije li se u njemu nešto što bi mu moglo pomoći da nešto više sazna o Drugom Djedu, otišao je »prekopati« po njegovim stvarima. Našao je zavežljaj pisama dostavljena i upućivana na jednu dalekosibirsku adresu i odlučio je krenuti tragovima tih pisama ne bi li razotkrio zagonetku o Drugom Djedu, a u stvari kako bi se konačno pokušao osloboditi tereta neizvjesnosti i nelagode koji su ga pritiskali i pratili niz godina. I zapravo, tu se roman formalno raspetljava, ali na svoj način još i više zapetljava. Lebedev saznaje da je Drugi Djed godinama bio upravitelj u jednom sibirskom gulagu, da je imao sina koji je nesretnim slučajem stradao, suprugu koja je nakon toga od tuge umrla, a on je sam nakon jedne automobilske nesreće lutajući tajgom od siline sunca i bjeline krajobraza, oslijepio. I tada mu se, iznenada, nametnulo pitanje koje suštinski obilježava cijelu ovu uistinu impresivno napisanu knjigu: »Što nam ostaje kada više ničeg nema?«.

Razgovarajući s rijetkim od preživjelih logoraša koji su i nakon oslobođenja ostali živjeti u progonstvu, Lebedev je počeo slagati sliku i o žrtvama, ali i o njihovim mučiteljima. Shvatio je kako je Drugi Djed bio jedan od aktivnih sudionika sustava velikog zla, ali za koji se »nikako nije moglo reći da je on sam po sebi bio izvor tog zla«, ili barem da je imao razmjerno veliku ulogu u svemu što se u carstvu Arhipelaga Gulag događalo. Drugi Djed je proživio običan život sa neobičnim usudom i tek tada je Lebedev počeo saznavati kako je i zašto »svezao čvorove svog života koje je na kraju morao tako tragično rasplitati«. Lebedev je shvatio zašto je kao dječak trebao starcu, zašto se Drugi Djed preko njega kao medija pokušavao iskupiti za sve što (ni)je učinio i zašto je oko sebe širio osjećaj nelagode i straha, a da to stvarno i nije želio. Sergej je slijedeći stope Drugoga Djeda, istražujući tajnu povijesti gulaga, rasvjetljavao ne samo zagonetku njegova, već i vlastita života. Ušao je u labirinte skrivenog duha povijesti svoje zemlje i shvatio kako se u Rusiji, a posebice unutar (bivšeg) Arhipelaga Gulag, vrijeme zaustavilo, odnosno kako »u riječi zaustavilo postoji zabilježen trenutak kraja kretanja, a ono kao da ovdje nikada nije ni teklo«.

Pri kraju romana Lebedev zapisuje maestralnu rečenicu koja gotovo da sažima svekoliku novodobnu povijest Rusije: »Dovoljan je samo jedan urez, jedno obilježje kako nešto ne bi nestalo. Potreban je samo jedan čovjek koji će na sebe preuzeti rad pamćenja; sjećati se znači biti u vezi sa stvarnošću, jer u protivnom on sam mora biti ta veza; nismo mi ti koji u uspomenama čuvamo stvarnu prošlost, nego sama prošlost formirana kao takva, govori kroz čovjekovo pamćenje i taj je govor toliko jasan koliko je čovjek iskren – i to ne u smislu njegove namjere da slijedi istinu, nego u smislu da si apsolutno dopusti da govori kroz sebe«.

Katarza

Vraćajući se kući s puta stopama Drugog Djeda, Lebedev priznaje kako je tek tada u potpunosti uočio da zapravo nije živio svoj život, već život svojih predaka, konkretno obezličenog upravitelja logora koji ga je igrom slučaja, na jedan specifičan, duhovni način domesticirao i da se tog (zlo)duha počeo uspješno oslobađati zahvaljujući tek poduzetom putovanju kao svojevrsnom, katarzičnom činu (samo)spoznavanja. Slijedeći stope Drugoga Djeda, Lebedev je, kako sam kaže, stavljao križeve (naravno metaforički) na grobove bezimenih logoraša koji su skončali u sibirskim gulazima, a za koje danas više nitko i ne mari. Na sve to tjerala ga je nekakva neobjašnjiva sila, on joj se pokorio, postao je medij koji komunicira s prošlošću i tako je napisao roman kojim je »oslobodio i iskupio dušu« za sve one koji su trpili, pa čak i za one koji su (ne)svijesno činili zlo. Ovaj je roman, čini se, Lebedevu bio potreban kako bi konačno mogao slobodno zakoračiti u život i osloboditi se krivnje, koju niti je imao, niti je za nju na bilo koji način trebao odgovarati, ali koja ga je pratila i uznemiravala, jer ju je i ne znajući dodirivao. Shvatio je kako ne postoje nikakve granice, pa čak ni granice zaborava i stoga ne čudi da je kao moto za svoju knjigu naveo stihove nobelovca Josifa Brodskog: »Ne kao stanovnik tih mjesta/ ne kao mrtvac/ nego kao nešto između«.