Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
22. listopada 2019.
Novi roman 'Otac od bronce'

Goran Tribuson: Kako da pišem o prvoj curi, kinu i učiteljici, a da me ne optuže za jugonostalgiju?

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 12. lipanj 2019. u 12:26 2019-06-12T12:26:44+02:00

Niti je prije bilo toliko strašno, niti je s preokretom baš sve postalo bajno. Držao sam da se promijenio sustav, a prema sustavima nikad nisam gajio bianco povjerenje. Možda u mom posljednjem romanu ima malo više politike pa vam se zato učinilo kako on iskazuje i viši stupanj društvene kritičnosti. Naime, govoriti o 1991. i prešutjeti politiku bilo je nemoguće

Goran Tribuson, jedan od najcjenjenijih i najčitanijih hrvatskih književnika objavio je početkom ove godine novi roman pod nazivom »Otac od bronce«. Knjiga je već privukla uočljivu pažnju kritike i čitatelja, a razgovor s autorom počinjemo pitanjem slaže li se s tvrdnjom da je kroz ovaj roman jače no u svojim ranijim djelima iskazao kritički odnos prema stvarnosti.

– Ne znam, mislim da sam se negdje od vlastite književne zrelosti trudio da o stvarnosti govorim ozbiljno i odgovorno, ali i u skladu sa žanrovskim i poetičkim uzusima. Beletristi ipak ne govore o realitetu onako kako to rade novinari, ili, recimo, opozicijski političari. Ali, krenimo od početka.

U razdoblju koje smo zvali socijalističkim, pisci su se trudili govoriti maksimalno otvoreno, ali se taj »maksimum« kretao u onoj rubnoj zoni, koja je omogućavala da knjige budu dostatno otvorene i istinite, ali i da ipak izađu na svjetlo dana. Ta je okolnost stvorila jedno zanimljivo pismo svojstveno upravo socijalističkim zemljama, pismo kojim se moglo kazati prilično toga, a da ipak ne završiš u zatvoru.

S postupnom liberalizacijom sustava mogli smo si priuštiti više slobode, ali bismo u rigidnim godinama morali ipak biti na oprezu. Kad je početkom 1990-ih došlo do demokratskih promjena, vlast je već uvelike naučila da knjige ne mogu ništa promijeniti, da su u smislu bilo kakvih društvenih i političkih nauma bezopasne te je tako uspostavljena gotovo apsolutna sloboda književne riječi, premda vlast i danas pojedine pisce zacijelo voli mnogo više no neke druge.

Pucanje po mrtvim zečevima​

Naravno da su mnogi pisci, ponajprije osrednji, požurili iskoristiti tu slobodu za obračun s dotadašnjim vremenima, podsjećajući pomalo na lovca koji je stao pucati po mrtvim zečevima. Izišlo je podosta knjiga o nevjerojatnim patnjama u socijalizmu, o sveopćem progonu hrvatstva, kršćanstva, o rodoljubima prognanima na sve četiri strane svijeta. Jasno je da je takvih slučajeva bilo, ali je sve to u jednom času postalo privlačan trend.

U poplavi te robe zamijetio sam i roman čiji je junak tobože odležao dvadesetak godina zbog posjedovanja Biblije (!?). Oduvijek sam bio među onim piscima koji ne vjeruju baš previše u apsolutne, zapravo crno-bijele istine – niti je prije bilo toliko strašno, niti je s preokretom baš sve postalo bajno. Držao sam da se promijenio sustav, a prema sustavima nikad nisam gajio bianco povjerenje. Možda u mom posljednjem romanu ima malo više politike pa vam se zato učinilo kako on iskazuje i viši stupanj društvene kritičnosti. Naime, govoriti o 1991. i prešutjeti politiku bilo je nemoguće.

Što mislite o devedesetim godinama prošlog stoljeća u Hrvatskoj? Obrađuju li ih umjetnici – ponajprije zbog brojnih promjena, drama i trauma doživljenih tih godina – dovoljno? Ili možda postoji i svojevrsna autocenzura?

– »Ocu od bronce« rane su devedesete trebale kao neka vrst razdjelnice u kojoj su došli novi i otišli stari heroji. Oni što odlaze, redovito odlaze prezreni i omalovaženi, oni što dolaze bivaju slavljeni. I kao što to u nas biva, i krucifikacija i beatifikacija o kojima govorim, redovito se provedu brzopleto i bez ozbiljnijeg vrednovanja; niti su stari junaci toliki vragovi, niti su mladi anđeli kakvima se doimaju.

Da sam o ranim devedesetima pisao dok su nam još promicale pred očima, zacijelo bi sve drugačije zvučalo. U tim sam danima imao osjećaj da smo u svemu apsolutno nedužni i da je pravda posve na našoj strani. Srpska nas armada tuče svim sredstvima, razara naše gradove, ubija nedužne dok međunarodna zajednica smišlja kojekakve nefunkcionalne bedastoće. Trebalo mi je dosta vremena da se probudim iz tog mazohističkog pravedničkog sna i počnem razaznavati gdje nam to mediji lažu, a gdje nam govore istinu ili bar poluistinu.

3105637

Tad sam shvatio da su i naše snage znale postupiti, eufemistički kazano – pretjerano, da od ratnog zločina nitko nije cijepljen, premda je bilo i ideja da ga narod koji se brani ne može počiniti, te da pri slušanju radija i televizije moraš angažirati baš svu pamet i sva svoja osjetila. Zatim sam počeo nazirati razne zabrinjavajuće signale; kao i u mom romanu, odnekud su stali stizati momci u crnom, s poznatim domospremnim pozdravom i poglavnikovom slikom u stožeru.

Pojavili su se i novinski mediji, opskurni naravno, tobože posve istiniti, u kojima su se nizali popisi raznih udbaša, kosovaca, jugofila i srpskih doušnika, baš onako kako izgledaju liste za odstrel. Iako je nadbiskup Kuharić rekao »ako je on tebi spalio kuću, ti njemu ne smiješ«, i u crkvenim su se redovima pojavili ljudi u mantijama koji su blagoslovili topove, filofašističko se znakovlje moglo vidjeti po zidovima ulica, a i sam je državni poglavar izjavio kako mu žena srećom nije ni Srpkinja i Židovka.

Što se pak tiče jasenovačkog logora, on je jednostavno prepušten aritmetici permanentnoga smanjivanja žrtava. Ali, ostavimo se toga, sva se ta retro ornamentika pojavljuje i u mojoj knjizi kao okvir u kojem će se glavni junak vratiti u svoj grad kako bi prisustvovao pogrebu oca, koji je nekoć bio španjolski borac i partizan.

Naš junak nije u dobrim odnosima s ocem, muči ga i pitanje nije li i njegov otac sudjelovao u brzim egzekucijama 1945. Ali jednu on stvar zna: zna da se njegova zemlja deklarirala kao pobjednica u bivšem ratu, priznavši tako da je nasljednica ZAVNOH-a, a ne ustaštva. Pa kad i brončani spomenik s likom njegova oca bude dinamitom dignut u zrak, on će se s pravom zapitati, ne drži li se ovdje samo mrtav partizan dobrim partiz anom.

Potrošena zemlja

Odlično su u romanu prikazani politički konvertiti, nasilnici, nacionalisti i ukupno ozračje straha i nesigurnosti. Jeste li te likove i zbivanja utemeljili na proživljenom, ili je ponajprije riječ o imaginaciji?

– Premda će vam to zazvučati kao dosjetka, moji su junaci utemeljeni i na jednom i na drugom principu. Tijekom rata kupovao sam sve moguće domaće novine, pokatkad i neke strane, slušao more radijskih i televizijskih postaja, žudio za informacijama, pokušavajući nazrijeti i razumjeti ljudske modele koji su prolazili tu uz mene i preda mnom. Opet, s druge sam im strane toliko dodavao, pa i oduzimao, miksao ih jedne s drugima, tako da istovremeno sve djeluje i kao proizvod imaginacije.

Ali, tako to s književnošću biva, sve je stiglo iz iskustvenih deponija, jer nam ništa osim iskustva nije na raspolaganju, a sve je opet na neki način mašta, jer nam je ona jedino sredstvo oblikovanja knjiga. Politički konvertiti koje spominjete upravo su idealni za književnost ove vrste, obožavam ih kao književnu građu, živi su i slikoviti, i danas ih ima koliko hoćete, kreću se tu među nama posve čovjekoliki, svjedočeći svoju grotesknu sudbinu.

Ti likovi, za koje svi znamo da su još jučer bili nešto drugo, imaju nešto od gorke veselosti commedije dell’arte. Ali, možda su najživopisniji nacionalisti, ne obični patrioti, nego egzaltirani nacionalisti, oni što govore zavjetnim metajezikom punim arhaizama te ljubav prema zemlji i rodu ističu kao najveću, možda i jedinu vrlinu, premda je ta ljubav samo derivat općeg moralnog načela po kome treba voljeti sve ljude. Do te spoznaje nije teško doći, dovoljno je poslušati tek nekoliko riječi pape Franje, koji ljubi, blagosilje, časti, pere noge ljudima najrazličitijih naroda i rasa.

Znatan dio romana govori i o odrastanju u bivšoj državi. Demoniziranje gotovo svega što je tada činilo život, danas je vrlo često. Kako vi na to gledate?

– Na samom početku rata bio sam s nekoliko autora u starom zagrebačkom radijskom studiju u Šubićevoj ulici, gdje sam govorio o nekadašnjoj književnoj situaciji koja je omogućavala mladim piscima da lakše dođu do vlastite knjige. Emisija nije išla uživo pa je u jednom trenu urednik zaustavio ton majstora i rekao: Idemo iznova, jer će nam zamjeriti da smo jugonostalgičari.

Dakle, Jugoslavija je bila mrtva možda tek par dana, ili mjeseci, a već je skovan važan, diskvalifikacijski termin »jugonostalgija« kojim je poslije za tekuće potrebe obilježen bezbroj ljudi. Nakon nekoliko godina bijesnog i svađalačkog rasapa meni se već fućkalo za tu potrošenu zemlju, ali problem je bio u tom da, odustanem li od takve geografije i povijesti, neću više imati kamo smjestiti svoje školovanje, svoju dragu učiteljicu koja nam je petkom čitala iz de Amicisovog romana Srce, treninge rukometa s bjelovarskim pionirima, kaubojske filmove u kinu Partizan, svoju prvu rukometnu loptu, prvu curu s kojom sam hodao, i onu s kojom nisam, ali sam to jako želio.

I konačno svoju baku Milicu, koja je živjela najprije u Austro-Ugarskoj, potom u Državi SHS, u Kraljevini Jugoslaviji, pa i u NDH, te konačno umrla u SRJ 1983. i ne doživjevši ovu najnoviju državu. Zapravo, iz perspektive vlastita sjećanja nisam želio razlomiti osobnu biografiju na razne političke odsječke. Konačno ti odsječci i nisu važni, važno je samo jesmo li za volju tekućih probitaka, što ih je nudilo vrijeme, prodali dušu vragu ili smo iz svega izašli čistih ruku.

Nepredvidive spone ljubavi

Može li se povući paralela vezana uz sudbinu glavnih likova – Žaka i Alme – sa sudbinom hrvatskog društva. Njihova veza nikada nije realizirana kako treba zbog nedovoljne komunikacije. Može li se reći da i hrvatsko društvo nije postalo pravo suvremeno društvo zbog isto takve nedostatne ili pogrešne komunikacije između onih koji su ga činili i čine?

– To mi ne zvuči previše uvjerljivo, čak ni kao metafora. Ljubav između dvoje ljudi mogla je uspjeti u bilo kojim okolnostima. Čudno je, zapravo zapanjujuće, kako i gdje sve uspijeva ljubav, u rigidnim totalitarnim društvima, u zajednicama rudimentarne kulture, u zatvorima i logorima, staračkim domovima i na pustim otocima... U Raju, čudesnoj filmskoj drami Končalovskog, koja se događa u koncentracijskom logoru, bukne ljubav između pruskog SS časnika i logorašice.

Mnogi teoretičari drže da ljubavna priča nastaje kad se između dvoje koji se vole ispriječi neka prepreka. Bilo kakva, staleška, materijalna, zdravstvena, imovinska, vjerska. Recimo, plemkinja zavoli kmeta, ali je njezino okružje protiv toga. Ovakvo žanrovsko određenje oduvijek mi je djelovalo nekako sirovo i mehanički. Može li se onda uopće roditi ljubav među osobama koje imaju isti socijalni status, srodnu narav i podjednake duhovne potrebe?

Mislim da su za ljubavnu priču mnogo važnije one iracionalne i nepredvidive spone. Njih sam pokušao poput kakve mreže isplesti oko svojih junaka, ali bog zna jesam li u tome uspio. I konačno, ako je hrvatsko društvo propustilo priliku postati moderno suvremeno društvo, mislim da to nije bilo zbog nedostatne komunikacije nego zbog obilja suvišnih retrogradnih opterećenja, dakle zbog nedostatka »suvremenosti«.

Kako i koliko dugo je nastajao ovaj roman, posebno s obzirom na to da ide u red vaših najopsežnijih romana?

– Dugo me mučila ta priča o 1991. kao razdjelnici svjetova, dugo sam je, možda i par godina, nosio u glavi i u raznim zabilješkama kakve redovito pravim kad pišem roman. Trebalo mi je jako puno građe, okolnosti, povijesti, karaktera, dakle sveg onog što ide uz priču koja želi biti autentična i dojmljiva. Radio sam opsežne karakterizacijske dosjee, kronološke tablice događaja koji su se zbili prije no što su se junaci, dakle Alma i Žak, našli u staroj ruskoj ladi, gdje je sve počelo.

Puno sam stvari trebao za taj roman, morao sam osvježiti godine kroz koje sam i sam prošao, preslušati gramofonske ploče koje su oni slušali, otkriti gdje su se i kada proizvodile ruske lade i meksički volkswageni, provjeriti koješta iz urbane povijesti Beča, rekapitulirati kronologiju početka rata i tek tad sam mogao početi pisati, u trenu kada sam već imao možda i stotinjak kartica pripremnog teksta. Pisao sam nekoliko mjeseci u Zagrebu, a onda s nailaskom ljeta zbrisao u Veli Lošinj gdje imam kuću. Tu sam gotovo tri mjeseca pisao. Imao sam svoj ritual; najprije bih rano ujutro, prije šest, ustao i otišao pješice u susjedni Mali Lošinj, gdje bih pojeo par slanih štapića i u obližnjem bircu popio točenu Estrellu, koja je svakog tjedna stizala iz Barcelone. Dotad nisam imao pojma da se hladno pivo može s užitkom popiti tako rano ujutro.

Potom žurno natrag na rad prije no što sunce odskoči. Kad je prvi draft bio gotov, užasnuo sam se onim što me čekalo, gotovo petsto stranica osrednjeg teksta na kojem treba još dobrano raditi. Napravio sam jednu reviziju, pa drugu, pa treću, pa četvrtu... Moja je žena sve to čitala i neprekidno detektirala loša mjesta. Zatim sam se vratio u Zagreb i napravio još nekoliko revizija u kojima mi je pomogao moj pouzdani prijatelj koji je pronalazio gdje sam sve pogriješio ispisujući Žakove bečke dane. Krepao sam od umora radeći tu knjigu, zaključivši onako u sebi kako se podužih tekstova više neću laćati. Stalno mi je bio u glavi Borges kako u dubokoj starosti, onako slijep, piše briljantne pričice ne duže od tri kartice. Ali, daj ti piši kao Borges!

Nisam kroničarski tip

Devedesete, ali i razdoblje koje im je prethodilo, jako su dobro oslikane u ovom romanu. Slijedi li možda nastavak, priča o hrvatskom društvu nakon devedesetih?

– Ni to ne znam. Znam samo da nisam baš neki kroničarski tip, koji ruje po vremenu i iznosi primjerene i pametne zaključke. To je možda više posao za povjesničare, sociologe i sličnu branšu. Ja sam naprosto običan pripovjedač koji izbjegava čak i to da mu tepaju kako je književnik ili nedajbože umjetnik. Znate, svojedobno je negdje ovdje na Jadranu boravio pokojni englesko-kanadski pisac Arthur Hailey, onaj tip koji je volio pisati debele romane o aerodromima, bolnicama, farmaceutskoj industriji i sličnim stvarima.

Poslali su neku jako pametnu i preuzetnu novinarku da ga intervjuira i ona je za početak izrekla nekoliko pametnih rečenica u kojima je bila sva sila filozofskih, povijesnih i književnoteorijskih termina. On se samo nasmijao i rekao joj otprilike ovako: »Slušajte gospođice, ništa vam ja to ne razumijem. Ja sam vam samo običan pripovjedač, a to je jedan star i častan posao, nešto poput dvorske lude ili putujućeg glumca«. Ni ja ne mislim da sam nešto bogznašto važnije. Kad netko negdje javno nazove moje knjige djelima ili opusom, ja ga prekinem napomenom da još nisam umro da bih imao nešto tako uzvišeno kao što je opus.

Nažalost živimo u dobu inflatornog razbacivanja velikim riječima, u vremenu kad stvarnost oko nas puca od hiperbola i superlativa. Neki su me dan na teletekstu HRT-a najavili kao proslavljenog pisca. Da biste bili proslavljeni pisac, morate imati ne samo veliko i važno djelo, nego je red da ste poput pravog klasika već i mrtvi. Svojedobno su mediji za preminulog hrvatskog filmskog redatelja kazali kako je otišao naš legendarni filmski režiser.

E sad, ako vam za proslavljenost treba da ste već mrtvi, za legendarnost bi vam dobro došlo to da niste ni rođeni, pa biste tako mogli biti legendarni kao Robin Hood, Kraljević Marko ili recimo Petar Pan. Ali ako vas zanima serijalizacija, moram neskromno napomenuti da sam u krimi seriji od sedam romana o istražitelju Baniću napisao ono što sam znao o društvenoj pa i kriminalnoj povijesti ovih naših krajeva. Tamo vam je sve, od socijalizma i vremena verbalnog delikta, preko Domovinskog rata, pretvorbe, tuđmanizacije pa gotovo do Agrokora.

Bi li roman »Otac od bronce« mogao biti temelj za eventualnu TV seriju ili film? Postoji li interes za to?

– Roman ima gotovo petsto stranica i malo ga je ljudi dosad pročitalo, tako da je naivno očekivati da će se javiti kakav filmski interesent. Ništa od tih stvari kao što su serija ili film nema mnogo veze s mojim namjerama, sve je to briga eventualnog redatelja, njegova producenta, financijskog stanja HAVC-a, televizije i slično.

U svemu tome nemam nekih velikih želja, niti bih za taj film volio pisati scenarij. Taj mučan posao književne ekranizacije za pisca je sasvim razočaravajući, jer se redatelj uvijek trudi da film podredi svojim namjerama, idejama i potrebama, a ja želim zaključati smisao »Oca od bronce« i zadržati ga samo za sebe.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.