Njemački filozof, ali kojeg podjednako svojataju i Česi i Židovi, Edmund Husserl, utemeljitelj novodobne fenomenologije, bez ikakve sumnje jedan je od najutjecajnijih mislilaca 20. st. Rodio se u Prostejovu, u Moravskoj (tada u sastavu Austro-Ugarske Monarhije) 8. travnja 1859. u materijalno dobro situiranoj i uglednoj židovskoj obitelji industrijalaca (kožna galanterija, tekstil i odjeća), gdje je pohađao osnovnu, a potom, nakon kratkotrajnog školovanja u Beču i tehničku školu, da bi na koncu svršio njemačku gimnaziju u Olomoucu.

Usprkos očevu protivljenju, u Leipzigu je upisao studij matematike, fizike, optike, astronomije i filozofije, gdje se posebno oduševljavao predavanjima slavnog Wilhelma Wundta, a potom je jedno vrijeme studirao u Berlinu, da bi na koncu u Beču (1881. – 1883.) stekao doktorat na temu »Teorija računa varijacije« (bavi se funkcionalnom analizom), a kako je tijekom studija u glavnom gradu Monarhije pratio predavanja Franza Brentana, upravo je po njegovu nagovoru otišao za asistenta u Halle kod Karla Strumpfa.

Ujedno Brentanova filozofija predstavljala je kritičko ishodište njegova kasnijeg obimnog i duhovno raskošnog stvaralačkog opusa. U međuvremenu se oženio Židovkom, mladalačkom ljubavi iz Prostejeva, Malvinom Charlottom Steinschneider, te su zajedno preselili u Halle, za Edmunda stvaralački plodnu sredinu, jer je upravo u tom razdoblju oblikovao svoju fenomenološku piramidu koja ga je i učinila jednim od najznačajnijih mislilaca u svekolikoj povijesti filozofije, ali i intelektualnom ikonom naše novodobne civilizacije.

U Halleu je objavio 1891. svoju prvu značajnu knjigu, prerađenu doktorsku disertaciju naslovljenu »Filozofija aritmetike«, a potom je u dva obimna toma naslovljena »Logička istraživanja« (1900. – 1901.) oštro kritizirao psihologizam i empirizam u logici i noetici. Kako bi mogao napredovati u akademskoj karijeri, jer je u to vrijeme djelovao kao privatni docent, po nagovoru Tomaša Masaryka, bliskog i iskrenog prijatelja, Edmund je prešao na protestantizam i time mu je bio olakšan put u stjecanju akademskih zvanja, što bi mu kao Židovu inače u konzervativnoj austrougarskoj sredini bilo bitno otežano.

Početkom 20. st. prešao je u Göttingen, gdje je na tamošnjem sveučilištu predavao gotovo petnaest godina i tu je do kraja razradio i form(ul)irao svoju fenomenologiju u djelu »Mišljenje k čistoj fenomenologiji«, čiji je prvi svezak objavio 1913. u »Jahrbuch für Philosophie und phänomenologische Forschung«.

Duhovni dragulj

Međutim Prvi svjetski rat je za Husserla bio izuzetno traumatičan; osim što su brojni njegovi studenti bili mobilizirani (a kasnije u različitim vojskama, mnogi od njih i poginuli), što je nepovratno narušilo izuzetno plodnu i dinamičnu akademsku sredinu i atmosferu na sveučilištu, veliki je filozof doživio i osobnu tragediju; poginuo mu je kod Verduna sin Wolfgang, tako da je potpuno slomljen od boli razmišljao da od svega digne ruke i da se povuče u osamu.

Međutim 1916. dobio je poziv da preuzme katedru u Freiburgu (nakon Heinricha Rickerta), što je nakon duljeg premišljanja i prihvatio, da bi na tom slavnom sveučilištu ostao sve do umirovljenja 1928., odnosno do 1933. kada mu je dolaskom nacista na vlast bilo onemogućeno bilo kakvo javno djelovanje u Njemačkoj. Ne samo stoga što je bio Židov, već i zato što je Husserl bio, a to vidimo upravo danas u punoj mjeri, najeuropskiji od svih novodobnih europskih filozofa te je kao takav svojim promišljanjima i stavovima predstavljao nečistu savjest nacista koji su ga označili za bolni trn u zdravom arijevskom tijelu, koji samom svojom pojavom iritira i nervira velikonjemačkim šovinizmom zatrovanu političku i uopće društvenu scenu.

Europski univerzalizam i otvorenost bili su upravo ono što krasi i čini velikom njegovu misao, a za naciste je to bila »otvorena uvreda« rasnoj arijevskoj superiornosti. A da bi po Husserla tragedija bila veća, dodatno je razočaranje doživio kada je jedan od njegovih najbriljantnijih studenata, kasnije slavni filozof Martin Heidegger, kojeg je izabrao za svog nasljednika, politički konvertirao i počeo otvoreno podržavati Hitlera i nacionalsocijaliste.

Istina, jedno je vrijeme Husserl, iako neprestano izložen šikaniranju i javnom ponižavanju, dobio dozvolu da putuje svijetom i predaje (Pariz, Amsterdam, Boston i sl.), ali kada su mu nacisti početkom 1937. zabranili pristup na tlo sveučilišta u Freiburgu (a na što je Heidegger jednostavno zažmirio), počeo je razmišljati o tomu da emigrira. Husserlov bivši student Jan Patočka sve je organizirao za profesorov prihvat u Pragu, međutim u međuvremenu slavni je filozof umro 27. travnja 1938.

Ali nije umrlo i djelo koje je iza sebe ostavio; vremenom se pretvorilo u pravi duhovni dragulj i veliku inspiraciju gotovo svim najznačajnijim misliocima 20. st., a taj se utjecaj praktički proteže sve do naših dana. Lista njegovih učenika i sljedbenika ili filozofa dotaknutih njegovim idejama, gotovo je nepregledna: M. Scheller, N. Hartmann, M. Heidegger, J. P. Sartre, B. Russell, E. Levinas, J. Derrida, J. F. Lyotard, J. Patočka, H. Arendt, M. Merleau-Ponty, H. G. Gadamer, E. Fink, L. Landgrebe, R. Ingarden, M. Geiger, A. Pfänder. Od »manje važnih« mogli bismo izdvojiti: Lippsa, Linkea, Reinacha, Utitza, Witaseka, Benussija, Ehrenfelsa, Pichlera, Höflera, Couturada, Moorea…

lista je izuzetno duga i bilo bi uistinu pretenciozno sve nabrajati. Međutim sve njih je »provocirala« Husserlova fenomenološka metoda kojom je maestralno ukazivao na oskudnost empirizma, koji se (za)gubio u činjenicama, te je trebalo u taj kaos uvesti reda, otvoriti prostor za »nove« samostalne metode, pojave i predmete u svim tzv. posebnim, specijalističkim naukama.

Husserlova je metoda postala jednom od temeljnih i fundamentalnih oruđa egzistencijalizma i filozofske hermeneutike, a pristaše tzv. neorealističke škole mišljenja formirale su samostalnu fenomenološku školu, čiji je teorijski centar, tzv. Husserlov arhiv pri katoličkom sveučilištu u Louvaineu (Belgija), zahvaljujući prof. dr. Bredi nakon smrti slavnog filozofa preuzeo svekoliku njegovu biblioteku i ogromnu rukopisnu zaostavštinu, tako da je upravo zahvaljujući njemu bila sačuvana cjelina djela koja bi inače vjerojatno bila u nekom od nacističkih pogroma uništena. Ta je ostavština važna, jer je veliki dio svojih radova autor držao tek »radnom verzijom« koju treba doraditi i istražiti, te je za života nije tiskao. Primjerice, iako je »Ideju fenomenologije« napisao još 1907., prvi puta je bila objavljena tek 1957.

 Čista logika

Većina tumača Husserlova djela njegov znanstveni rad je podijelila u tri faze; radove nastale u Halleu, potom u Göttingenu i, na koncu, Freiburgu. Pojedini tumači smatraju da je upravo ovo drugo, göttingenško razdoblje najznačajnije i da se tu krije ključ za razumijevanje cjeline njegova stvaralaštva. Ali kako napominje prof. Jozef Michalov, čini se da začetke Husserlova filozofskog genija ipak treba(mo) potražiti daleko prije negoli je počeo svoju akademsku karijeru i to u zajednici u kojoj je odrastao. Naime Prostejov je u to vrijeme bio jedan od centara talmundskog učenja, a tamošnja je ješiva (u periodu od oko dvjesto godina) obrazovala mnoge, kasnije slavne rabine koji su ostavili duhovni trag u sredini u kojoj je Husserl rođen.

Židovi i Nijemci su u Prostejovu predstavljali manjinu, ali su na ekonomskom i intelektualnom planu dominirali sredinom, te su svoj »demografski deficit« nastojali premostiti što je moguće više povezivanjem s tamošnjom češkom, a dijelom i slovačkom većinom. Sve je to rezultiralo izuzetno dinamičnom zajednicom u kojoj su tolerancija i dijalog bili naprosto zadanim životnim stilom.

U takvoj se sredini formirao Husserl i stoga ne čudi da je upravo on toliko inzistirao na europskom kontekstu znanosti i kulture. Taj ga optimizam (reinterpretacija nasljeđa i samokritičko ogledanje) usprkos svemu: osobnoj tragediji, rasnom i nacionalnom šikaniranju, nacističkim progonima i izdaji najbližih učenika, nikada nije napuštao.

U svim svojim ostalim djelima, spomenimo samo »Filozofija kao stroga znanost« (1911.), »Formalna i transcendentalna logika« (1929.), »Kriza europskih znanosti i transcendentalna fenomenologija« (1936.) itd., a napose u »Logičkim istraživanjima« (u)činio je svojevrstan »kopernikanski obrat«; napustio je tradicionalnu filozofiju (iako su na njegov misaoni razvoj najviše utjecali »tradicionalisti« poput Platona, Leibniza, Descartesa i novokantovaca Marburške škole) i uputio se trnovitim i strmovitim putovima antipsihologizma, težeći izgradnji apriorne, od psihologije neovisne logike, čiji će predmet biti oblast »značenja«, koja će u filozofiji, slično kao u matematici, imati »apsolutnu vrijednost«. Ili kako to kaže sam Husserle: »Značenje pojma (stvari) slično je doživljaju čina (akta), a intencionalni pojam u odnosu na sam doživljaj je transcendentalan«.

Dakle on zagovara čistu logiku kao teorijsku disciplinu, a kritizirajući psihologizam (kojem tradicijom, navikama i stereotipima robujemo) želio je ukazati na apsurd(nost) zaključaka koji iz njega proizlaze.

Tri vrste svijesti

Husserl je razlikovao tri vrste svijesti (empirijsku, svijest kojom opažamo vlastite doživljaje i svijest kao univerzalnu oznaku za sve intencionalne, tj. psihičke akte), a njega je upravo najviše provocirao ovaj treći, univerzalni aspekt svijesti. Dok je u »logičkim istraživanjima« smjerao filozofiji platonovskog tipa (govori o nadvremenskom carstvu ideja, vječnim istinama i sl.) u svom je temeljnom djelu »Mišljenje k čistoj fenomenologiji« pokušao razbistriti osnove fenomenologije koja, po njegovom mišljenju, ima zadaću od filozofije načiniti jasnu i razgovijetnu znanost.

Upravo je njegova fenomenološka metoda imala presudnu ulogu u oblikovanju novodobne zapadnoeuropske filozofske misli, a temeljno je geslo glasilo: »Okrenimo se samim stvarima« (zu den Sachen selbst) i to je bio ujedno imperativ pojmovne strogosti kojom se filozofska istraživanja čine zbiljski znanstvenim.

Fenomenologija, tvrdio je Husserl, proizlazi iz iskustva, iz pojedinih pojava, predmeta, subjekata, ali s napomenom da je unutar tih stvari ne zanima ono što se u njima slučajno zateklo, što je individualno, već samo ono što tvori njihovu »opću suštinu«. A do te suštine se dolazi tzv. negativnim promišljanjem stvari i tako se na nov način restaurira i modernizira descarteovski filozofski pojam intuicije.

Znanost mora »stvoriti i pročešljati« objekt u njegovoj temeljnoj strukturi; u »Logičkim istraživanjima« oštro je kritizirao psihologizam i empirizam, konstatirao je da oni ne priznaju razliku između smislenosti pojmova i nastoje svaki karakter spoznaje, pa tako i onaj apstraktni pojasniti čisto psihičkim fenomenima. A to znanost nužno vodi »ad absurdum«, formuliranju normi i pravila logike na iskustvenoj, odnosno induktivnoj razini što u konačnici mora rezultirati besmislom.

Predmet logike nisu psihičke pojave, već sudovi sami (p)o sebi, tako da je u »Mišljenju k čistoj fenomenologiji« definitivno filozofiju detektirao kao disciplinu koja se bavi istraživanjima čiste svijesti, čiste intuicije, odnosno ona je znanost koja istražuje i propituje prirodne i duhovne (duševne) pojave, te fenomene svijesti tretira za jedinu autentičnu realnost. Znanost se dakle dijeli na nauke o pojavama (fenomenima) i nauke o činjenicama; prve sadrže nužne, apriorne istine koje su neovisne o iskustvu, pa i onda kada proizlaze iz iskustva.

A druge sadrže slučajne, kontigentne istine uz napomenu da tzv. eidetske nauke proizlaze iz nauka o činjenicama, jer svaka činjenica, svako iskustvo sadrži i »ono bitno«, a ne obratno. Logika, dakle, nije kompleks normativnih pravila koji propisuju kako se mora misliti, jer se rečenice (iskazi) ne dotiču onoga što bi moglo biti, već onoga što uistinu jest. Logika ima svoj vlastiti opseg, doseg i sadržaj, a to je područje značenja, odnosno smisla. Mogućnost razumijevanja značenja (p)ostvarena je u strukturi jezika i tako je zapravo Husserl otvorio novo poglavlje, nove oblike filozofije, tj. teorije gramatike, a koju mnogi smatraju njegovim najrevolucionarnijim doprinosom modernoj znanosti.

 Seciranje i razgrtanje istine

Danas brojni tumači i sljedbenici Husserla proširenu verziju pariških predavanja, naslovljenu »Kartezijanske meditacije« (1931.) smatraju vrhuncem njegova filozofskog opusa, jer na specifičan način radikalizira descarteovsku, »racionalnu, misaonu pokretljivost«, tvrdeći kako se na početku svakog filozofiranja čovjek mora odreći tzv. prirodnog stava, te »fenomenološkom redukcijom« unaprijed odbaciti vjeru u »bitak svijeta«, kako bi došao na poziciju čiste svijesti.

A ona nas lišava nepotrebne »empirijske prtljage«, specijalističkih znanosti, nametnutih idola o prirodi, Bogu, odnosno vodi nas čistoj svijesti koja se tako formulira kao intencionalni prostor (iz)vanvremenskog i (iz)vanprostornog. Fenomenologija se tako manifestira kao obrana od utjecaja nefilozofskih sadržaja i duha; želi »očistiti pojmove«, ne zanimaju je stvari po sebi, već fenomeni. Želi spoznati njihovu bit. U tom je smislu fenomenologija znanost o bitku, a fenomenološka metoda mukotrpan put otkrivanja, tj. seciranja i razgrtanja istine.

Naravno, prisutni su brojni prigovori na temeljne postavke Husserlove filozofije; spočitava mu se da je filozofiju zatočio vlastitim vizijama, da ju je »ogradio od realnog svijeta«, ali s druge strane, upravo je on fenomen subjektivnosti učinio ključnom temom novodobnih misaonih istraživanja i ukazao je na ograničenost prirodno-znanstvenih paradigmi, odnosno na »antropologijske korijene svakog spoznavanja«. Zahtijevao je filozofsko utemeljenje znanosti, odnosno nauka, a svojom genijalnom, mikroskopski oštrom analizom fenomena odlučno je utjecao na sveukupan razvoj filozofije u 20. st.

Uspio je prodrijeti do istine duboko skrivene u debelim slojevima i naslagama nedohvatljive »enciklopedije znanja«, ali je i kao nitko prije njega ostvario dotada neviđen proboj u nove, nepoznate prostore naše duhovnosti.