Na 400 stranica u tvrdo ukoričenom izdanju nedavno je pri Istarskom ogranku Društva hrvatskih književnika objavljen izbor eseja Zvane Črnje pod naslovom »Ex Histria«.

Te je eseje izabrao, te izbor sastavio dr. Boris Domagoj Biletić, koji ističe da ovaj izbor donosi oglede s početka autorove najzrelije, susljedno i esejističke faze pa do autorove smrti, s time da su uvršteni i eseji napisani pred autorovu smrt, a objavljeni nešto kasnije, kao postumni, iz ostavštine.

Tekstovi su nastajali puna tri desetljeća. U dodatku ovom Črnjinom esejističkom izboru je i razgovor koji je Biletić vodio s njim 1989. godine.

– Sve poetičke, književnoestetske najprije, značajke Črnjina esejističkog rukopisa u ovomu su izboru bjelodane do reprezentativna uzorka: činjenično utemeljena rečenica, načitanost, sklonost polemici, osobito s »centripetalnim«, rekli bismo danas »metropolskim« intelektualcima, koji i dan-danas isključuju i ignoriraju – piše Biletić.

Pišući o Tommaseu, Črnja kaže da je nekad u nas bio čuven. U Dalmaciji su ga veličali i napadali, u Zagrebu su ga najprije uvrstili u red velikih Hrvata, a zatim su ga izbacili iz nacionalne povijesti.

O spomenicima težačke arhitekture

– Osnovni Tommaseov nedostatak sastojao se u sveobuhvatnosti njegove ambicije. Bavio se književnošću, politikom, novinarstvom, književnom kritikom, publicistikom, filologijom, pa je čak imao pretenzija da bude filozof – ističe on.

Za Balotu pak veli da njegova »poezija ostaje poezijom malog istarskog težačkog ambijenta, ali ambijenta koji je svojim ljudskim manifestacijama i težnjama potvrđivao da je njegov tradicionalni moral zapravo dio novog humanističkog i civilizatorskog vala, koji se u 20. stoljeću širio preko ogromnih svjetskih prostranstava«.

Vrlo je zanimljiv i esej »Otuđenje kamena«. Ovdje ističe – »Ne živimo u doba kad bi tzv. narodna umjetnost u svojim autentičnim oblicima mogla imati bilo kakvu drugu vrijednost osim kulturno-povijesne i muzejske. Takvu vrijednost nesumnjivo imaju i bezbrojni spomenici težačke arhitekture, a mnoge među njima, one najljepše, trebalo bi zaštititi«.

Črnja se pozabavio i nazivima hotela, ističući da imena kao Narcis, Hedera, Mimosa, Apolo, Belvedere, Lotos i slični i sami govore o karakteru te invencije koja nema ništa zajedničkog ni s kulturom, ni s prirodom našeg prostora, a ni s drugim pojavama što se kao duhovna nadgradnja na nj oslanjaju.

Poetska vrijednost čakavice

Puno prostora Črnja posvećuje tematiziranju o dijalektu. »Upotrebom dijalekta izvorna govorna građa slijeva se u poetske forme unoseći u njih isto tako izvorne sadržaje koji je ambijentalnom, socijalnim i ljudskim određenjima potvrđuju na najvišem mogućem stupnju književne uvjerljivosti i prepoznatljivosti. Što se pak tiče dvojezičnosti, naglašava da »hrvatsko-talijanska suradnja u Istri, a i daleko izvan Istre, od takve je mnogoznačne i mnogostruke važnosti, da se naše moderno društvo ne može upustiti ni u kakva neprovjerena eksperimentiranja s njenim smislom i sadržajima«.

Vrlo zanimljivo piše i o poetskoj vrijednosti čakavice, kao i o povijesnom uzmaku čakavštine te o čakavskom dosjeu danas, ali i o Istri u središtu glagoljaštva.

Jedan je esej posvećen odlasku Tone Peruška, a jedan i »Laginji pred Porečom«, a tu su i »Obzori naše sloge«. Iako Nazor nije bio Istranin, upravo je Istra utjecala na izgradnju nekih njegovih pogleda na takozvano biće naroda.

Eseji su vrlo raznoliki i obuhvaćaju široki tematski spektar, a dr. Biletić je odabrao one koji prikazuju svu autorovu svestranost, sav njegov rad i trud.