Pedeseta obljetnica smrti

Ernest Hemingway – najveći američki književnik

Igor Duvnjak

Napisao je tolike knjige premda mu je najbolji roman njegov vlastiti burni život



Još jednom da se rodim, nemirno ovo tilo zvizdu će istu slidit i bit će što je bilo… da skupim ča je bilo u jednu pismu stane – poručivao nam je pokojni Zdenko Runjić kroz usta najslavnijeg dalmatinskog trubadura Olivera Dragojevića u jednom od nezaboravnih hitova, »Malinkoniji«.


Ernest Hemingway, najslavniji američki književnik odlično bi se uklopio u ove mediteranske, hrvatske stihove jer cijeli njegov burni život stane u jednu pjesmu s puno melankolije. Tako je bilo do tog davnog 2. srpnja 1961. godine, kada je prije pola stoljeća pustolov i ponajprije pisac, odlučio da je svemu kraj, okončavši dvocijevkom svoje »slijeđenje zvijezde«. Tragičan kraj velikana je dodatno pojačao mit o njemu, ali i bez toga bi najpoznatiji američki Ernest ostao stalnom temom zanimanja. Ovako si je sam izvadio kartu za put bez povratka, ali je ostao u legendi.


Te 1961. godine pozornost cijele svjetske javnosti se okrenula Hemingwayevoj farmi u Idahu gdje je književnik , koji je obilježio dugo razdoblje dvadesetog stoljeća, pronađen u krvi, smrskane glave. Velikan je otišao bez pozdrava i oproštaja. Usamljen, slomljen bolešću kojoj se pridružila i stvaralačka nemoć, doživio je unutarnji slom i posegnuo za oružjem.   

Novinar i ratnik


Ernest Hemingway, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954. godine, isprva se bavio novinarstvom koje ga je odvelo na mnoga krizna žarišta svijeta. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, dulje je vrijeme živio u Parizu, a u španjolskom građanskom ratu na strani je republikanskih snaga. Prva priznanja stekao je svojim novelama. Pisao je kratkim rečenicama s puno ponavljanja, a osobni dojmovi su bili njegov znak raspoznavanja u tim djelima od kojih su najslavnija: Sunce se ponovo rađa, Zbogom oružje, Kome zvono zvoni, te Starac i more.


Prve note ove američke pjesme u kojoj »sve u jednu pismu stane« ispisane su u Oak Parku, u Illinoisu 21. srpnja, posljednje godine pretprošlog stoljeća – 1899. Bilo je tek osam sati izjutra kada se rodio Ernest Hemingway. Otac Clarence Edmonds, liječnik star 28 godina je bio marljivi kolekcionar. Skupljao je novčanice, poštanske marke, indijanske predmete, preparirane životinje. Čovjek je uz to bio strastveni lovac i ribolovac, vele i odličan kuhar. Majci je pak zbog zdravstvenih problema izmaknula operna karijera. Gospođa Grace Hallam, kontraalt, nije mogla nastaviti s onim za što je bila nadarena zbog teškoća s vidom. Okrenula se stoga instrukcijama, kod kuće je davala glazbenu poduku, a kasnije se zabavljala i slikarstvom.   

Roditeljske svađe


U ovom tipičnom mjestu i kraju američkog Srednjeg zapada, u kojem brojni filmski režiseri ili pak književnici i do danas nalaze neiscrpan izvor tema za svoja djela, živjela je ta protestantska obitelj Hemingway. Priča se da odnosi među roditeljima nisu bili idealni, otac je bio mekan ali grub, a majka ambiciozna i dominantna osoba. Ernest je bio drugi među šestoro braće, a svi su živjeli između verbalnog ping-ponga roditelja.




Hemingway je 1917. godine završio tamošnju školu, a učitelji su pritom uočili njegovu literarnu »žicu«. Majka je za njega priželjkivala karijeru violončelista, a mladić je težio biti poput oca, volio je lov, ribolov, boravak na otvorenom. Uz to je ostavio školovanje i zakoračio u novinarski svijet kao suradnik »Kansas City Stara«, ali ga je ulazak SAD-a u rat ponukao da se prijavi među dobrovoljce za ratovanje u Europi.


Kako mu teškoće s vidom nisu dopuštale ratovanje, Hemingway se javio za vozača vozila Crvenog križa. Nakon svega se našao na talijanskom frontu i ubrzo je bio ranjen te je boravio tri mjeseca u bolnici zbog raznih operacija na nozi. Tu je okončao ljubavnu avanturu s bolničarkom Agnes Hannah von Kurowskya. Po izlasku iz bolnice ostao je u talijanskoj vojsci sve do kraja rata.   

Piće i priče


U povratku 1919. godine američki tisak ga je dočekao kao heroja hvaleći njegovu hrabrost. Njemu pak nije godio povratak u civilni život, a neprilagođeni Ernest kojeg je mučila i nesanica, okrenuo se piću. Čitao je puno, a tog je ljeta, uz izlete u šume Michigana, počeo pisati priče.


Od 1920. godine je i suradnik »Toronto Stara«, otišao je u Chicago, a nakon godinu dana je sklopio brak s Elizabeth Hadley Richardson, starijom od njega osam godina. Uz pomoć dobronamjernika, među kojima je Ezra Pound, Hemingway se vratio u Europu radeći za svoj list. Pratio je međunarodne događaje poput grčko-turskog rata. Ubrzo su mu objavljene prve knjige, a rodio mu se i sin, John Hadley Nicanor, zvani Bumby.


Početkom 1925. godine mu je objavljena nova knjiga. Dvije godine poslije razveo se od supruge i oženio njezinu bogatu prijateljicu iz pariške redakcije »Voguea«, Pauline Pfeiffer.   

Povratak u Ameriku


Romantično je njegovo novo američko razdoblje od 1928 do 1939. godine. Vratio se sa suprugom i vrijeme mu je protjecalo kako u pisanju, tako i u lovu i ribolovu na Floridi. Događale su se i obiteljske promjene, rodio mu se drugi sin Patrick, ali je umro Ernestov otac – upucavši se. Pisac je pak objavio slavno djelo »Zbogom oružje« 1929. godine i tko bi rekao da će mu za nešto više od trideset godina baš oružje doći glave. Zlokoban znak bilo je očevo samoubojstvo.


Već 1931. godine je rođena nova utjeha, treći Hemingwayev sin, Gregory Hancock, a umjetnik je spremao »Smrt poslijepodne«, »Winner take nothing« i »Zelene brežuljke Afrike«. To je sve uvod u njegovo novo slavno doba započeto španjolskim građanskim ratom 1936. godine. Ernest je tamo otišao godinu dana kasnije kao ratni izvjestitelj »North American Newspaper Alliance«. Pod vrelim španjolskim suncem je rođena njegova veza s novinarkom i spisateljicom Marthom Gellhorn, koja je po razvodu s Pauline 1940. godine postala njegova treća žena.   

Zvona s Kube


Te godine je otišao i na Kubu te objavio glasovito djelo »Kome zvono zvoni«, sjajno ovjekovječeno i na filmskom platnu sa scenama španjolskoga građanskog rata. Nemirni duh Hemingway je pak otišao najprije na Daleki istok da bi na koncu pošao za američkom armijom u Europu, a kraj rata je i kraj njegova braka s Marthom Gellhorn, a nova izabranica srca je Mary Welsh.


Godinu dana prije dobivanja Pulitzerove nagrade, 1952. godine je objavio još jedno sjajno djelo, »Starac i more«, a 1954. stigla je i Nobelova nagrada. Ali, kako u njegovu životu ništa nije moglo proći glatko i bez uzbuđenja, nagradu je dočekao jer je pukom srećom preživio zrakoplovnu nesreću, iako su ga već smatrali mrtvim. Usprkos slavi i priznanjima počeli su ga nagrizati crvi egzistencijalne krize, a 1960. godine Hemingway je primljen na kliniku u Minnesoti. Sve snažnije psihičke smetnje natjerale su liječnike na primjenu elektrošokova. To je pak prouzročilo gubitak pamćenja.


Pokvarili su se i odnosi s kubanskim revolucionarom – diktatorom Fidelom Castrom, a autor tolikih djela za pamćenje je pošao u Ketchum u Idahou. Tu je supruga spriječila njegov prvi atentat na vlastiti život, ali one kobne nedjelje 2. srpnja Hemingway je ustao rano i uzevši jednu od svojih lovačkih pušaka, navodno da je očisti, poranio je na susret sa smrću. Napisao je tolike knjige premda mu je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Ne kažu uzalud da je genijalnost od ludila odijeljena samo tankom folijom.