Foto: Ivica Tomić
U okviru tribine koju moderira Željka Horvat Čeč književnica je istaknula da su joj nagrade dale vjetar u leđa za pisanje romana, da je novinarstvo njezin dio života koji nikada neće zaboraviti, a da joj je rad u prosvjeti u genima, jer je ona četvrta generacija u obitelji koja radi kao profesor
RIJEKA Unutarnji svijet moje tragikomične junakinje Irene Tot pokazao se puno širim nego što sam isprva mislila, puno slojeva tražilo je svoje poglavlje i forma romana pokazala se odličnom. Iako njezin lik nisam temeljila na autobiografiji, moram priznati da je kroz dvije godine pisanja u sebe sigurno upio mnoge promjene koje sam emotivno ili spoznajno doživjela i ja kao njezina autorica. Vjerujem da je to bilo nužno da bi bilo iskreno – kazala je Korana Serdarević prilikom predstavljanja svog prvog romana »Eksperiment Irene Tot«, u izdanju Frakture, na književnoj tribini »Pisac i građanin« održanoj u Book cafeu Dnevni boravak.
Bez odgovora
U razgovoru koji je moderirala Željka Horvat Čeč ova iznimno zanimljiva mlada autorica, novinarka, gimnazijska profesorica i dvostruka dobitnica prve nagrade Večernjakova natječaja za kratku priču koji nosi ime Ranka Marinkovića, istaknula je da su joj upravo te nagrade dale vjetar u leđa za pisanje romana, da je novinarstvo njezin dio života koji nikada neće zaboraviti, a da joj je rad u prosvjeti u genima, jer je ona četvrta generacija u obitelji koja radi kao profesor. Roman počinje rečenicom »Promjena mora biti moguća«, a to pitanje mogućnosti promjene nadovezuje se na njezinu zbirku kratkih priča »Nema se što učiniti«, u kojoj je, kako je napomenula, kroz razne priče pokušala dokučiti zašto ljudi ostaju pasivni unatoč nezadovoljstvu ili očiglednoj nepravdi.
Osim o svom prvijencu, autorica je govorila o feminizmu, aktivizmu u književnosti, školskoj lektiri i poziciji pisca u školskom sustavu. Spomenula je da se svakodnevno bori s ograničenjima koju pred nju i njezine učenike postavlja zastarjeli kurikulum za hrvatski jezik i književnost, u kojem su već desetljećima domaće, ali i strane književne autorice »nevidljive« i svedene na tek nekoliko lektirnih naslova.
– Ljuti me činjenica da Zagorke nema na srednjoškolskom popisu lektire. Ne želim omalovažavati oca hrvatskog romana, velikog Augusta Šenou, i smatram da je nužno predstaviti ga. Međutim na »Zlatarovo zlato« učenici već dugo ostaju hladnokrvni, pa sam se odlučila samoinicijativno ubacivanje prvog dijela »Gričke vještice« iz želje da odgovaram na interese učenika u okviru mjeseca slobodne lektire, kada svatko uzima 15-ak minuta da predstavi knjigu koja ga je na neki način oduševila te da razredu objasni zašto.
Do sada su redovito u tom izboru ponavljaju dva imena: Marija Jurić Zagorka i Agatha Christie – dodaje Serdarević, smatrajući da se neka djela ne bi trebala čitati u cjelini, jer se, primjerice, Marulića i Držića može jednako obraditi u okviru ulomka te da bi se u školi što se tiče hrvatskog jezika i književnosti trebalo puno više raditi na pravopisu i gramatici. Naime ona smatra da naš jezik kao prostor razumijevanja ostaje zakinut.
– Uvijek me zanimalo što može učiniti mali čovjek za društvo. Ne vjerujem da je dijagnoza našeg društva da se nema što učiniti. Irena Tot zamišljena je kao svojevrsni antipod takvih likova iz mojih priča. Ona je junakinja koja do kraja gura ideju da promjena mora biti moguća, da možemo promijeniti sebe toliko da promijenimo i vlastiti život. Iako je riječ o ženi u srednjim tridesetim godinama, koja ima posao i stan, i po kriterijima mnogih je posve sređena, ona odlučuje promijeniti svoj život. Ta mi se tema čini iznimno važnom, jer u vremenu velikog nezadovoljstva među ljudima, bilo na poslovnom ili privatnom planu, nužno pomišljam na moguća rješenja koja kreću od nas samih. No moram naglasiti da ideja prožeta kroz roman nikako nije savjetodavna, s obzirom na sve Irenine ishode. Njezina ideja promjene zaista je nešto kao eksperiment. I na kraju roman ne nudi odgovore, unatoč tome što se Irena hrabro upušta u taj eksperiment, iskušava razne stvari i kontrira strahovima – objašnjava Serdarević zaključivši da Irena ispravlja samu sebe nizom promjena, počevši od promjene frizure.
Iluzija oslobađanja
U romanu pratimo Irenin poslovni i ljubavni život, a njezina promjena kreće od činjenice da je ona nezadovoljna sama sobom, a propitujući sebe vraća se u djetinjstvo i spontano odlazi se obračunati s majkom koja je karakterno jako snažna. Nakon svega Irena odlučno zalupi vratima i kreće dalje, što je zapravo iluzija da može postati drugačija ako se veže uz iluziju oslobađanja, pojašnjava Korana podsjetivši da svaka književnost nastaje iz neke duhovne autobiografije te da ona ne prepisuje život, jer sve jest i ništa nije.
