Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. studenoga 2019.
Nova knjiga

Društvena kritika suvremene Hrvatske: Čitali smo "Južinu" Nebojše Lujanovića

Društvena kritika suvremene Hrvatske: Čitali smo "Južinu" Nebojše Lujanovića
Društvena kritika suvremene Hrvatske: Čitali smo "Južinu" Nebojše Lujanovića
Autor:
Objavljeno: 21. listopad 2019. u 8:51 2019-10-21T08:51:27+02:00

Južina je pojam kojim se označava meteorološko stanje tijekom kojeg južni vjetar stvara atmosferske prilike koje ljude čine nervoznim, napetim i često nerazumljivo agresivnim, a baš u takve dane jednog splitskog ljeta na izdisaju Nebojša Lujanović smjestio je radnju svog romana nazvanog po toj meteorološko-psihološkoj odrednici. Južina vlada nad Splitom i u duši mladog doktora znanosti i umjetnika Pavla Kafadara zvanog Paško, koji duboko povrijeđen nepravdom odluči tih dana reagirati i svijetu pokazati tko je u Splitu čuveni i ugledni profesor Josip Grga Karaman.

Naime, Paško – koji je rođen u Bosni, a školovao se u Zagrebu – posao je odlučio potražiti u Splitu kojeg je nedugo po dolasku jako zavolio i saživio se s njim, a priliku za ostvarenje životnih snova i kvalitetnog posla vidi u suradnji s profesorom Karamanom koji ga je, čini mu se, odlično prihvatio. No, vrlo brzo otkriva kako, u stvari, Karaman koristi njegovo znanje i rad da bi ostvarivao korist za sebe i neke od njegovih ljudi. Ta je spoznaja vrlo bolna i Paško odlučuje osvetiti se, a to znači raskrinkati Karamana i svijetu pokazati kakav on zaista jest - karijerist, prevarant, pokvarenjak i negativac koji je daleko od ugleda moralne i znanstvene veličine koji inače uživa u gradu pod Marjanom.

Splitska štorija

Da bi do takve osvete došao, Paško osmišljava lažnu priču koja će dovesti do burne reakcije javnosti te do još gorih istinitih spoznaja o ne izmišljenom, već pravom zločinu te Karamana i niz drugih u tom društvu cijenjenih likova prikazati kao negativca. Paško će svoju prevaru izvesti uz pomoć nekolicine splitskih redikula, koje je on za svog boravka u Splitu odlično upoznao i s njima se družio, a u tom procesu otkrivanja sudjelovat će – i ne znajući da su instrumentalizirani – i brojni pripadnici Torcide, branitelji, dijelovi umjetničkih krugova, policija, novinari... jednom riječju tijekom nekoliko dana trajanja tog cirkusa Split će se podići na noge, a otkrića koja će polako izlaziti na vidjelo mijenjat će sliku o nekim do tog trenutka cijenjenim pojedincima.

Literarni okvir kroz koji je Lujanović odlučio ispričati svoju splitsku štoriju ima, uz realističan pristup, i elemente farse, groteske i travestije, a kritika iznesena kroz opisana zbivanja često u sebi nosi i notu ironije, cinizma i sarkazma. Već sama postavka po kojoj će Split na njegove negativnosti dupozoriti gradski redikuli – dakle čudaci koji inače izazivaju smijeh i porugu – nosi u sebi snažne elemente farsičnosti, koje u iznimno dobro pogođenu društvenu kritiku Lujanović pretvara pojašnjenjem kako je tu suludu »ekipu« Paško za ostvarenje svog nauma odabrao zato »jer su oni jedino dovoljno ludi da povjeruju kako je bolji svijet moguć«.

Kroz njihovo će djelovanje sloj po sloj biti otkrivane priče o kriminalu, ratnim zločinima, beskrupuloznom karijerizmu, mračnom nacionalizmu koji nije nikakva ljubav prema naciji, već prema novcu, nasilju navijačkom i ostalom, narkomaniji i alkoholizmu, rodijačkim i sličnim vezama... dakle, svemu što posljednjjih nekoliko desetljeća čini život Splita, grada koji u ovom romanu odudara od onog većini poznatog Smojinog velomišćanskog Splita, i bliži je Splitu koji kroz svoju liriku i glazbu Hrvatskoj i svijetu predstavljaju majstori iz grupe TBF.

Dalmatinski kaos

Tako, primjerice, kroz niz epizoda svjedočimo siromaštvu i neimaštini iz koje se neki nastoje izvući pretvaranjem stanova u tzv. »apartmane« i guljenjem gostiju koji debelo plaćaju »smještaj«, u niz epizoda oslikani su jako dobro i žestoki sukobi policije i Torcide. Štoviše, dotaknuta je čak i epizoda »ucrtavanja« fašističkog križa na Poljud s pojašnjenjem i »obrazloženjem« koje glasi »Kad kriminal postane legalan, ostaju jedino nelegalna sredstva«. Taj tipični dalmatinski kaos, prepun emocija koje navladavaju razum, kroz Paškov performans u konačnici nadilazi i okvire tog dalmatinskog grada i pretvara se u društvenu kritiku suvremene Hrvatske pri čemu je Vila Dalmacija, u kojoj se najveći dio radnje zbiva, simbol grabeži koju svaka država provodi nad narodom, a reakcija javnosti na Paškovu instrumentalizaciju ne opisuje samo Split, već i Hrvatsku. Uočljivo je to i iz riječi Splićanina koji u programu jednog radija komentirajući zbivanja kaže: »To su cirkusanti! Eto šta su...skaču, pivaju, mašu zastavama... pa radi li iko u ovoj državi, Bog ga jeba... samo da se zajebavat... nit oni znaju za šta su, nit šta oće... samo da je činit cirkus... teatar, cili grad je jebeni teatar, sve triba zatvorit... ».

Vrlo dobro su ocrtani i likovi, pri čemu uz južinom i raznim kompleksima načetog Paška, autor stvara i zanimljiv lik interventnog policajca Ante Kalaića koji je i ljubitelj budizma, a vrlo je zanimljiv i stari torcidaš Petrić te niz likova redikula koji su jako dobro opisani. Nelinearnim pripovijedanjem Lujanović od čitatelja traži angažiranost i pažnju u spajanju zbivanja iz prošlosti i sadašnjosti, a stilski pristup izrazu mijenja se ovisno o liku, pri čemu kod Paška postoji uočljiva nota intelektualizma i lirizma, dok su stranice vezane uz Kalaića i Petrića jednostavnije i puno bliže realističkom pristupu pripovijedanja. Naravno, autor poštuje lokalni jezični kolorit pa likovi koriste splitsku dalmatinsku ikavicu, a posebno jezično zanimljivi su oni dijelovi u kojima čitamo izjave koje su redikuli službeno morali dati policajcu Kalaiću.

Grad teatar

Česti su i komični elementi, posebno pri opisu posjeta Psihijatrijskoj bolnici na Rabu, a roman se u cijelosti referira na dio literarne svjetske baštine, pri čemu je u prvom planu čuvena renesansna commedia dell’ arte koju u svom planiranju razotkrivanja istine često spominje Paško koji vrlo često citira i njemu jednog od najbitnijih književnih likova - kapetana Ahaba iz Melvilleovog romana »Moby Dick«. Sve u svemu, ova komična farsa ima puno aduta koji će privući čitatelja, mada se zbog svoje realnosti, kritičnosti, ironije i cinizma neće možda dopasti onim Splićanima koji svoj grad gledaju ružičastim naočalama. Jer, govoreći o današnjem Splitu Brico, koji bi mogao biti ekvivalent Smojinom velomišćanskom brijaču kojeg je majstorski utjelovio Boris Dvornik u TV seiji »Velo misto«, kaže: »Teatar. To ti je. Grad teatar. Pisma. Redikuli. Svađa. Riva i peškarija. Sve jedan veliki teatar. Samo je pitanje ko upravlja. Prije smo imali dobre režisere. Ovi danas? Amateri. Vulgarno i prozirno, to je njihov stil. Meni se u toj predstavi ne igra. To je neki drugi grad...«, konstatira Brico.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.