Ako kulturno-umjetničke institucije u Hrvatskoj i nisu dostojno obilježile Krležinu obljetnicu, kako kaže nova ministrica kulture Andrea Zlatar, o 30. je godišnjici smrti dobio barem još jedan spomenik – dokumentarni film.

 Ponukani slabim poznavanjem Krleže u mladih, kako kažu u produkcijskoj kući Interfilm, zdušno su prihvatili poziv redatelja Željka Senečića da snime film o njemu.

 Snimanje filma jednostavno nazvanog »Krleža« prema scenariju Tomislava Sabljaka započelo je točno prije godinu dana – na 29. obljetnicu Krležine smrti – a rezultat su tri epizode od po 50 minuta, koje još uvijek čekaju otkup javne televizije ili bilo kakvu distribuciju.

Kopija koju smo pogledali montirana je od toga materijala te sažeta na 70 minuta, što joj je ujedno i najveći problem.

Naime u montaži (koju potpisuje Adam-Luka Turjak) pokušalo se previše, pa je na kraju ambicioznost dovela do mjestimične neprohodnosti. Tako film koji je trebao biti edukativan, namijenjen onima koji vrlo malo ili ništa ne znaju o Krleži, postaje ponekad preinformativan i za one koji su pročitali i nešto više od obaveznih lektirnih naslova.

Priča o Krležinu životu teče kronološki, a u filmu se pojavljuju brojni sugovornici iz književnog života regije: Predrag Matvejević, Zdravko Zima, Boris Senker, Krešimir Nemec, Vjeran Zuppa, Žarko Pajić, Velimir Visković, Georgij Paro, Pero Kvrgić, Daniel Rafaelić, Boris Buzančić, Slavko Goldstein, Igor Mandić, Ante Stamać, Rade Šerbedžija, Danilo Kiš, Haris Pašović, Josip Vaništa, Jagoš Marković, Vito Taufer i drugi. A već je i samo ove, uz brojne inserte iz predstava, arhivske snimke, fotografije, dokumente i kazivanja stihova i dijaloga bilo teško strpati u 70 minuta.

Sve počinje Krležinom ispovješću o propadanju iz čak tri predmeta u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji. Time bi se valjda trebao malo umiliti i današnjim  učenicima, pokazavši im da nije bio nedodirljivi štreber, nego čovjek od krvi, mesa i jedinica, kao i oni sami.

No ova invokacija poslužit će da bi se Krleži prikačila izvorna ideja bunta protiv sistema, koju će on dosljedno provoditi cijeli život, iako mu se često spočitavalo upravo suprotno – da je podlegao sistemu.

Tako film ipak postaje, i ostaje, pomalo apologetski prema Krleži, ne ulazeći preduboko u kontroverze koje su ga pratile. A cijela ta priča iz uvoda Krleži je, kako je i sam posvjedočio, poslužila tek da pokaže da ga u Pečuh nije slao otac, nego da je sam svojevoljno otišao, ponižen i uvrijeđen propašću u Zagrebu.

Iz plejade likova koji o Krleži govore izdvaja se Danilo Kiš, koji u svojoj tradicionalnoj pozi s cigaretom, snimljen davno, govori o Krleži kao drukčijem od onog što se obično misli – da je grub i da ulijeva strahopoštovanje.

– On je za mene bio simpatičan, ljubazan, skeptičan i duhovit čovek, zapravo starac s nežnim pogledom ostarelog psa koji sve vidi, ali kojem je dojadilo da je kako on kaže – govorio je Kiš.

Nema puno u filmu o jednom od najvažnijih Krležinih odnosa – o onome s Titom, a o tome će ipak najbolje sinegdohalno posvjedočiti on sam kada priča o njihovu susretu 1939. u Šestinama.

Sve je bilo konspirativno, i u jednom trenutku pojavila se sumnja da bi neki ljudi koji su se onuda muvali mogli biti špijuni-ubojice. Tito je tada hladnokrvno izvadio pištolj i uputio Krležu što da radi, a kad se ispostavilo da su bili obični turisti Krleža nije mogao drugo nego reći: »Djelovao je na mene mirom.«

Dotaknut će se u filmu i problemi za vrijeme NDH, sukobi s Partijom, no i priča o antistaljinistu prije Tita, što mu je nakon Titova raskida sa Staljinom moglo donijeti političke funkcije, no on je radije ostao u kulturi.

Spomenut će se i njegov umjetnički rad, od poezije, proze do drame, čime će film i završiti, no na kraju ostaje dojam da je u želji da se progovori o Krleži, bez atributa, dosta toga ostalo visjeti u zraku, unatoč obilju informacija.

 Onima koji bi htjeli ipak nešto više ostaje nada da je ta dodana vrijednost ostala u izrezanim dijelovima triju epizoda kao posljedica preambiciozne montaže.