Željko Ivanković prvi je stanovnik neke druge zemlje osim Hrvatske koji je (ovih dana) dobio književnu nagradu »Gjalski« u njenih 35 godina dodjeljivanja. Prvi je to put i da je izdavač izvan Zagreba – riječki Ex libris – objavio nagrađenu knjigu. A riječ je o njegovu trećem romanu, naslovljenom »Rat i sjećanja«, autorovu, kako je to više puta rekao, »magnum opusu« u impresivnoj bibliografiji od preko četrdeset autorskih knjiga.

Roman je Ivanković predstavio u riječkom antikvarijatu Ex libris, gdje smo s njime i razgovarali nakon predstavljanja.

U naslovu »Rat i sjećanje« rat je vezan uz ratno Sarajevo, a sjećanje uz intimnu, obiteljsku povijest Vareša, toposa koji kao rodni dijelite s vašim glavnim protagonistom Borisom. Budući da to nije jedina poveznica, moram vas na početku pitati: koliko popusta ćete davati pitanjima o količini autobiografskog u ovom romanu?

– Neću ništa reći što već nije poznato. Svi mi u gimaniziji učili smo Flauberta koji je rekao: »Madame Bovary, to sam ja«. Svaki pisac će sigurno za svoje junake reći to isto. Ne može se i ne treba bježati od vlastite biografije. Čovjek piše o onome što dobro zna. Ja ne bih mogao pisati vašu priču, čak ni da mi je najdetaljnije ispričate, ali mogu svoju, koju sam živio svakim dijelom svoje kože. Neizbježna je biografija, čak i kad je ne upotrebljavate faktografski točno, doslovno.

Pamtiti ili bilježiti

Inače, da je priča autobiografska imala bi 3.000 stranica, a svi oni koji me dobro poznaju znaju da tu ima dosta autobiografskog, ali se ponekad i iznenade nečim što u to nikako ne spada. Svako književno djelo nužno je spoj fakcije i fikcije, stvarnog i izmišljenog. Moja biografija eventualno može nekome biti zanimljiva samo ako je književno relevantna, pa je onda čita bilo tko iz Australije, Vareša ili Turske, jednako kao što ja čitam Orhana Pamuka, ne pitajući se u kolikoj su mjeri njegove priče autobiografske. Nas to zanima samo kad poznajemo pisca.

Kako ste se odlučili na strategiju pripovijedanja u trećem licu, na sveznajućeg pripovjedača koji je uvjetno sveznajuć jer je u potpunosti, dosljedno fokaliziran na glavnog protagonista Borisa. Hoću reći, roman je komotno mogao biti ispripovijedan u prvom licu. Jeste li o tome razmišljali? I zašto Boris?

– Da sam pisao u prvom licu ne bih ništa dobio, kao što ne bih ni izgubio, ali puno je lakše pisati u trećem licu. Moj prvi roman napisan je u prvom licu i svi su se pitali jesam li to ja. Mislim i da treće lice daje puno više mogućnosti i odmiče u startu priču od autobiografskog, koliko god da je biografskog iz života pisca.

A zašto se zove Boris? Kao sa svim mojim junacima, uvijek sve ima simboličku mjeru, ali to su već segmenti koje će radoznaliji čitatelji i kritičari, nadam se, prepoznati kao one »kvake« koje će loviti. Imena su mamci na koje se čitatelja hvata, uvlači u priču, tjera ga se da bude sudionik u njoj.

Borisu je za pisanje jako važan ratni dnevnik koji je vodio, zato da ne zaboravi detalje koje svakodnevica odnosi u nepovrat, ali je svjestan i da roman mora pisati s odmakom. Kako gledate danas na vaš dnevnik »700 dana opsade« koji je možda vaša najpoznatija knjiga u Hrvatskoj; je li i vama on bio važan za pisanje romana i što možete reći o tom potrebnom odmaku?

– Meni se u ratu nametnula priča koju sam negdje možda u par rečenica rekao u romanu. Kad sam shvatio da se u jednom ratnom danu dogodi više nego za godinu mirnodopskih dana, onda sam shvatio da niti mogu niti hoću niti trebam pamtiti sve, pa sam počeo zapisivati. Imam hendikep nedovoljnog pamćenja, ili nepovjerenja u pamćenje, pa sam mislio da treba bilježiti. S tim da sam bio siguran da ću to za nešto kasnije upotrijebiti.

Rat sviju protiv svih

Međutim, ni jedno od tih bilježenja nije samo po sebi dovoljno da se razvije priča. Tu su ostavljene šifre. Služio sam se njima pri pisanju romana, ali puno više su to bile šifre koje su upućivale na ono što trebam uraditi. Vjerujem da svaki inteligentan pisac zna dovoljno dobro što i koliko sakriti, a što i koliko reći. Mogu reći da ta knjiga izrasta iz humusa mojih dnevnika ili bilježaka, ali usporedbom se vidi da je pisanje romana puno kompleksnije pričanje priče.

Kada u romanu pripovjedač analizira stanje s književnom scenom u Bosni, najgore prolaze srpski pisci, koji da su otišli u šumu i pucaju po svojima, a nisu daleko ni muslimanski, koji šute, dok su jedino Hrvati, proglašavani ustašama, svi tu, u ratnom Sarajevu. Dijelite li mišljenje s vašim pripovjedačem?

– Na početku je tako bilo. Ja mislim, s razlogom. Ne govorim to da bih komplimentirao hrvatskim piscima, nego zato što smo mi prije rata u BiH imali rat u Hrvatskoj. I svi Hrvati su suosjećali s onima kojima se dogodilo isto. Onaj koji je udario na Dubrovnik pokazao je da mu ništa nije sveto, jer jedini prostor u bivšoj Jugoslaviji za koji se šire znalo bio je Dubrovnik i udarati na njega značilo je barbarstvo. A nakon svega toga, nakon Vukovara i Dubrovnika, da navedem samo te dvije krajnosti, emocionalno-i

ntelektualno morali su biti dirnuti hrvatski pisci. I prvih mjeseci rata doista su bili primjer hrabrosti, angažiranosti. Poslije je svega toga nestalo i glas bilo kojih pisaca postao je nevažan, jer rat je utonuo u ono najgore; pokazao se ne samo kao rat svih protiv svih, nego kao zloupotrijeba nacije, vjere… postao je pljačkaški pohod, ekonomska kategorija raspodjele resursa.

Ali ima li rat i, da budem banalan, higijensku notu? Vi otvarate knjigu invokacijom: »Onima koje sam u ratu izgubio! Onima koje sam u ratu dobio!« Je li rat ujedno prostor izvlačenja iz ljudi i onog najgoreg i onog najboljeg?

– Naravno. O tome sam često pisao i govorio, i u drugim knjigama. Ima ona narodna poslovica: »Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer ostavi svoj trag«. Tako se nama dogodilo i u ratu. Onaj tko je bio čovjek, pokazao je u ratu da je još više čovjek, a onaj koji je bio nečovjek, pokazao se još više kao nečovjek. Kad sam dobio sina u ratu, u vejači ’93. bili smo bez vode, struje, plina, grijanja, bez prozora… Vani je minus 18. Međutim svi moji susjedi i prijatelji su pokazali takvu količinu solidarnosti, da mojem sinu ništa nije nedostajalo.

Izgubljeni zavičaj

Jedna od teza romana, koja je mogla biti i više naglašena, ta je da se povijest ponavlja i to kroz obiteljske sudbine u ratovima u kojima je posve normalno da su braća (i sestre) na neprijateljskim stranama. Koliko ti paralelizmi oblikuju specifičnosti balkanskih usuda, odnosno hoće li se to sve i opet ponoviti?

– Kao dijete slušao sam te priče. Mislio sam da se to nikada više ne može dogoditi. Ali povijest jest nažalost nešto što se opetovano događa, ako ne nama onda nekima drugima. I posve sam siguran da ništa pod nebom nema novo; ima samo novih varijanti u kojima se javlja i na žalost možda se već sada nešto slično događa na brojnim mjestima na kojima se ratuje. Jer čovjek nije biće koje uči na svojim greškama.