Zdravko Zima

‘Dnevnik jednog mitomana’: Memorija mračne godine koja se produžuje u iduću

Dragan Rubeša

Može se reći da je »Dnevnik jednog mitomana« iz šesnaeste, koji se nastavlja na »Dnevnik jednog skribomana« iz 2014., mješavina personalnih privatnih zapisa i svakodnevne kronike jedne epohe u Hrvatskoj koja je u mnogočemu prijelomna: u njemu se nalazi memorija jednog mračnog vremena, jedne mračne godine, ali godine koja nije otišla u nepovrat, nego koja se produžuje u iduću. U njoj su se dogodili Trump, Brexit, Hasanbegović, glasovita ploča u Jasenovcu i mnoge druge političke ujdurme i katastrofe



Dnevnik kao književni žanr nije postojao sve do 18. stoljeća i sporo je evoluirao. Tko je čitao »Ispovijesti sv. Augustina«, mada nemaju datacije, pronalazi sadržajno neku vrst eksploracije vlastitoga ja. I tako opisana duhovna introspekcija predak je dnevnika, koja uključuje ispit savjesti, bilancu vlastitog života, i sve što je poslužilo kao model za kasnije Rousseauove ispovijesti, napisane u prvome licu. Laicizacija vjere, slabljenje katoličke ispovijedi probuđuje želju za laičkom ispovijedi koja je zarazila cijelu Europu u doba prosvjetiteljstva.


Međutim, dnevnika u pravom smislu riječi još nema bez pojma individualnosti, nego evoluira od 18. stoljeća i dio je moderne kulture, počevši od glasovitog dnevnika Mainea de Birana. Odnosno dio je građanske kulture koja je izmislila pojam privatnog života. Drugim riječima, dnevnik je plod kulturnih mutacija koje promoviraju pojedinca nezavisnog od religijskih i političkih autoriteta. On postaje fenomen društva, pojedinca, kulturna konstrukcija moderniteta mada će proći puno vremena da bude priznat kao legitimni književni žanr par excellence i kao nezaobilazan dio opusa vrsnih pisaca.


I prolazio je razne faze prihvaćenosti i odbačenosti. Recimo, u drugoj polovici 20. stoljeća potpuno je diskreditiran, zbog strukturalizma koji je objavio smrt autora i promovirao autonomiju književnog teksta neovisno o biografiji autora i društvenom kontekstu. Roland Barthes koji je napisao sjajan dnevnik korote nakon smrti svoje majke, zapravo je imao dvostruk i proturječan odnos prema dnevniku.




Prvo je doslovce povezivao dnevnik s dijarejom, (igrom riječi diarius-dijareja) da bi nakon toga, kad je sam pisao dnevnik rekao da osjeća veliko zadovoljstvo kad napiše dnevnu bilješku, a to nije onaj užitak teksta koji se postiže čitanjem nego pravljenjem teksta. Dnevnik kao važan dio opusa pisca, ako ne i najvažniji, spomenimo samo neke, su Amielov dnevnik sa 17.000 stranica u 50 svezaka, glasoviti »Dnevnik pisca« Dostojevskog, pa Stendhala, Andréa Gidea, Witolda Gombrowicza, Mihaila Sebastiana, Juliena Greena, Franza Kafke, Virginije Woolf i mnogi drugi.


 Personalan dnevnik


Uspon dnevnika počinje od 70-tih godina naovamo zajedno s prevrednovanjem autobiografskog pisma, premda je razlika u tome što je novostvoreni pojam autofikcije vezan uz literarno samooblikovanje, u obliku priče, narativa dok je u dnevniku riječ o bilježenju neposredne sadašnjosti.


Međutim, sa slavljenjem autofikcije, kad su svi usredotočeni na vlastiti pupak, povezana je na žalost u današnje doba i kultura narcisizma i selfija, a negdje sam naišao na podatak da osam posto Europljana vodi vlastiti dnevnik. Često se i dnevnici čitaju zbog razgolićivanja svoga ja, otkrivanja nekih tajni, tako je Michel Leiris, primjerice, pisao s kojim ženama je sanjao spavati, s kojima je usred koitusa bio naprasno prekinut buđenjem. Međutim, dnevnik Zdravka Zime napisan je u sasvim suprotnom duhu. On je, naprotiv, svjedok dobre upotrebe vlastitog ja, kao da je s njim sklopio autobiografski pakt o neutralnosti.


Zimin dnevnik nije intiman, nego personalan. On nije ni solipsistički, ni narcistički, egotistički, jer diarist sam sebi nije toliko zanimljiv koliko sve ono što ga okružuje. On doduše kaže da voli sumrake, putovanja, probranu hranu, ljeto, otoke i more, on će i priznati da se malo posvadio s bratom, ali onda staje, ne daje naslutiti razloge. Koliko je god personalan on na neki način poništava, nadilazi svoje »ja« jer se ne bavi stanjem vlastite duše, ne kreće u introspekciju, ne razgolićuje se niti ima potrebu za ekshibicionizmom.


Međutim, dok govori o temi vanjskog događaja nikada ne napušta vezu sa sobom.


 Poremećaj sadašnjosti


Može se reći da je »Dnevnik jednog mitomana« iz šesnaeste koji se nastavlja na »Dnevnik jednog skribomana« iz 2014. mješavina personalnih privatnih zapisa i svakodnevne kronike jedne epohe u Hrvatskoj koja je u mnogočemu prijelomna: u njemu se nalazi memorija jednog mračnog vremena, jedne mračne godine, ali godine koja nije otišla u nepovrat, nego koja se produžuje u iduću. U njoj su se dogodili Trump, Brexit, Hasanbegović, glasovita ploča u Jasenovcu i mnoge druge političke ujdurme i katastrofe.


Vrijeme je najvažnije unutar korica dnevnika, kako ono fizičko tako i mentalno, gdje je dan osnovna jedinica radnje kao što je u romansijera svako novo poglavlje. Amiel čak razrađuje dane na četvrt sata, pola sata itd. Kad vodiš dnevnik imaš dojam da vrijeme držiš čvršće u rukama, da se nije odmetnulo, pobjeglo, raspršilo bez traga. Međutim, svaki dnevnik ima neku svoju temu, ili bar dominantu u strukturi, nešto što se uvijek vraća i vrti u krugu kao što je to kod Zime tema poremećaja sadašnjosti.


I podsjetnik je na događaje koje smo pomalo već i zaboravili. Kao diarist Zima je itekako svjestan onog Vergilijevog fugit irreparabile tempus. Vrijeme prebrzo prolazi pa se i stara ljubavna pisma ne daju više čitati. Kako autor predviđa da će ljudi sa zakašnjenjem od godinu dana čitati njegov dnevnik, on se trudi unijeti, što bi rekao Baudelaire, malo vječnog u efemerno, dakle napisati nešto o tekućoj sadašnjosti što se može čitati i nakon što su opisani događaji prošli. I čitajući ga, pitamo se što to Zimin dnevnik drži na okupu s obzirom na iščezlo vrijeme o kojemu piše i s obzirom na ono što je Valéry parodirao kao trivijalnost proze života: »Markiza je izišla u pet sati«. Možda to što je Zimi neka banalna činjenica samo materijal preobrazbe u nešto drugo, što alkemijom riječi posjeduje potencijal tumačenja koje je više nego zanimljivo kroz njegovo umijeće reminiscencije zapamćene zbilje.


A reminiscencija jedna od glavnih funkcija mišljenja, to znamo od Levinasa. I tako se često na rubu prepričavanja događaja Zimi dogodi misao, i to ne bila kakva, nego zapamtljiva, lijepa misao koju čovjek podcrta ili stavi uskličnik na margini (ja sam barem dosta njih podcrtao). Jedne se sjećam, doduše izvan konteksta: »Svijet se zahvaljujući tehnologiji i ideologiji pretvara u privid«. Drukčije rečeno, Zimin dnevnik funkcionira i kao laboratorij njegovih ideja o svemu na što je pomislio; svakodnevica postaje metafora jednog općeg stanja u kojem smo i dalje zaronjeni, a to je metafora poremećaja sadašnjosti koju živimo i godinu dana poslije.


 Disharmonija s poviješću


Drugo, u takvoj organizaciji temporalnosti, ono što ga, nadalje, drži na okupu nije ni lucidnost kojom se stječe povjerenje u napisano, u njegove stavove o raznim pitanjima koja dotiče, stupanj identifikacije s iznesenim opaskama; ono što ga drži na okupu je stil (u flaubertovskom smislu stil je čovjek), jer iz toga stila se razabire njegovo pravo »ja«, jer je taj stil ritmiziran kao stih, precizan kao jezik znanosti sa svojim ondulacijama, a opet nije težak, nego lepršav, ne i plitak. Maksimum lucidnosti i maksimum iskrenosti. Čak se i sadržajno podudara s predmetom jer etimološki stylus znači pisaljka.


A odlike stila, naprosto su odlike i autorova karaktera, čovjeka koji je živog duha, jezgrovit i sadržajan, koji unosi lucidnost, veselje, priču, bez okolišanja prodire u bit svake pojave koju komentira. Onih tri četiri kartice ili čak šest koje je svojedobno ispunjavao u Novom listu zbog kojeg sam ga kupovao i koje su mi pomagale da shvatim vrijeme u kojemu živimo, sada su se prenijele u dnevnik koji je samo njihov nastavak. Ali ipak i u tome postoji razlika. Za mene je razlika od ondašnjih novinskih kolumni u tomu što je dnevnik postao način samooblikovanja pisca, te nam otkriva tko iza njih stoji i radi izvan onoga što piše.Konačno: Zašto Zdravko Zima piše dnevničke godišnjake? Ja bih odgovorio da piše zato što mu pisanje pomaže da misli sadašnjost, da je formulira. I da nađe, kao što bi rekao Borges svoj prirodni glas.

A tu je prirodnost vrlo teško naći jer postoji neka neravnoteža između individualne intimnosti i događaja svijeta, osjećaja nemoći da se djeluje na svijet. Tako da je u cijelom dnevniku autor rascijepljen između svog privatnog užitka i zgrožen nad patologijom javnog govora, u nekoj vrsti disharmonije s poviješću. Tako se i upušta u pisanje dnevnika da bi izrazio svoju opoziciju prema događajima izvana, prema masnim lažima medija, blizanačkoj Karamarkovo-Milanovićevoj vladavini, prema Hasanbegovićima ustaškim kapama, prema tim prikazama i sablastima iz prošlosti koje su se ponovno inkarnirale, a teroristima podizali spomenici. Godina 2016. je vrijeme mračnih igara oko ploče u Jasenovcu i općenito ustaškog revivala, kad se Hrvatska, bolesna od nacionalizma, korupcije, kriminala, mržnje, isključivosti, plagiranja ili autizma zavadila s cijelim svijetom, ali i s elementarnom pameću.


 Intelektualna osjećajnost


Kad komentira političke događaje i pogotovu izopačenu ideološku nostalgiju, osjećamo kako se zaista naljutio, ali onda i najbolje piše, najupečatljivije, najduhovitije, najotrovnije, kao što je, primjerice, opisao primjerice Sabor HDZ-a u dvorani Lisinski… Posebno ga uznemiruje uloga medija u svemu tomu, pa zaključuje da su tabloidi koji se predstavljaju kao ozbiljne novine, tv serije, sapunice, razni spektakli toliko isprali mozak i zaglupili Hrvate da više ne nalaze pravu mjeru stvari, da se u Hrvatskoj demokracija legitimirala kao »vladavina najgorih«, da građani metropole biraju po ne znam koji put istog gradonačelnika itd. Postoji ipak nešto kao protuteža grubosti.

Utočište od vanjske agresije postiže se odlaskom na koncert, susretom s dragim ljudima koji ne podilaze vlastodršcima i ne daju se kupiti, postoji nadahnuće i u bonkulovićkim užicima. Ili u humoru. On žali što se ljudi sve manje druže, što je sve manje razgovora, brbljanja i pikanterija, čak i tračeva koji su vid brige o književnosti.


Flaubert je rekao da je htio postići boju u svojim romanima, sivu u »Madame Bovary«, purpurnu u »Salambu«; a boja kojoj teži Zdravko Zima temelji se na intelektualnoj osjećajnosti za koju ne znam koje je nijanse (možda blizu modrine mora, žarkosti sunca), ali znam da nam pomaže osjetiti ono što Michaux naziva »čulo manjka«, ono što nam nedostaje da bismo osjetili punoću postojanja. Međutim , možda Zima i čeprka po proživljenim iskustvima jer će se iz njih na kraju iskristalizirati njegova vjera u istinu, slobodu i ljepotu koja je toliko deficitarna u ovom našem vremenu. Kao što kaže autor: »Volio bih da ljeto ne prestane, kao što bih htio da ljepota traje i traje«.


Dražen Katunarić