ZAGREB Svatko iole upućen u domaća kulturna zbivanja neće moći osporiti poraznu činjenicu da su pisci na samom dnu ionako slabašnog hranidbenog lanca hrvatskih kulturnjaka. U Hrvatskoj je, naime, pisanje hobi, a ne profesija, jer za razliku od slikara, kipara, glumaca, redatelja, glazbenika, plesača… za školovanje pisaca ne postoje formalne adekvatne visokoobrazovne institucije. Konstatirao je to nedavno u intevjuu za naš list i splitski pisac Nebojša Lujanović.

U takvim nezavidnim okolnostima rezultati hrvatske književne produkcije zapravo su sjajni. A da bi bili još bolji i da bi naši pisci bili posvećeniji svojoj vokaciji, a njihova djela postala vidljivija izvan granica razumljivih jezika, trebao bi se promptno popraviti državni sustav koji je, kako uočava Lujanović, postavljen poprilično nelogično. Više je, naime, posvećen nadgradnji (knjižnicama, nakladnicima, festivalima, nadležnim institucijama), nego onome na kome cijeli taj sustav počiva – autoru.

Puno više ulagati

Književni agent Ivan Sršen, ujedno i glavni urednik izdavačke kuće Sandorf, smatra da nema dvojbe da bi država trebala više ulagati u status i poziciju pisca te više izdvajati za knjigu u svim njenim segmentima. Značajno bi se pomoglo piscima i cijeloj izdavačkoj industriji kada bi se pojačale potpore u tri segmenta. Ponajprije u financiranju oglednih prijevoda, odnosno prijevoda odabranih odlomaka nekog književnog djela, uglavnom na engleski jezik.

Ogledni prijevodi šalju se izdavačima koji na temelju njih odlučuju hoće li objaviti neku knjigu ili ne. To je osnovni materijal za rad i bez toga se ni ne pomišlja na pristup uredniku. Treba potom pojačati potpore za prijevode djela hrvatskih autora stranim izdavačima te izdvojiti više sredstava za predstavljanja pisaca na relevantnim književnim sajmovima, za češća gostovanja hrvatskih autora na svjetskim književnim festivalima.

I njegova kolegica Diana Matulić – koja je nakon višegodišnjeg uredničkog staža u velikim izdavačkim kućama pokrenula književnu agenciju Corto Literay u kojoj zastupa desetak domaćih i regionalnih autora i autorica – nužnom smatra snažniju državnu potporu piscima.

– Ovih se dana u javnosti govorilo o potrebi formiranja državne agencije za pisce i promociju hrvatske književnosti, što je svakako dobra ideja, štoviše i nužna te je pozdravljam i priželjkujem. Ta ustanova mora kroz razrađen sustav potpora sufinancirati prevođenje i objavljivanje domicilnih autora na stranim jezicima i potpomagati predstavljanje tih pisaca u inozemstvu pa tako sufinancirati i sudjelovanje na festivalima i književnim sajmovima te se sustavno brinuti i raditi na promociji nacionalne književnosti, ali i drugih umjetničkih praksi – tumači Matulić navodeći neke uspješne primjere: norveški sustav NORLA, švedsko kulturno vijeće Kulturrådet, Irish Literature Exchange ili turski program potpora koji je dio turskog ministarstva kulture i turizma TEDA.

Pisci su ambasadori

– Upravo ovo potonje upućuje na ono zbog čega su takvi razrađeni sustavi potpora i poticanja važni; kultura općenito, a književnost, čini mi se, najdugoročnije, najsnažniji su ambasadori neke zemlje u svijetu. Jer određena zemlja se u razvijenim kulturnim društvima prepoznaje po tome tko je što čitao, koju predstavu je ili film pogledao: priče su ono što globalno spaja ljude i preko kojih se ljudi različitih kultura povezuju – navodi Matulić.

Književni agenti posrednici su u povezivanju kultura, a tu je knjiga u nas spala doslovno na dva slova. Diana Matulić i Ivan Sršen pioniri su u ovom poslu na ovim prostorima iako književna agentura u svijetu postoji već više od sto godina i iako su agenti nezaobilazan dio izdavačkog posla i jamac njegove kvalitete.

– Danas je uopće teško pristupiti uredniku kao pisac ako nemate agenta jer se smatra da, ako je agent spreman uložiti vrijeme, trud i napor s neizvjesnim rezultatima, ako je dakle spreman riskirati – znači da agent vjeruje da je to vrijedno i da ima doseg. S druge strane, agent bi trebao posjedovati neka znanja, vještine, načine na koje će zainteresirati izdavača jer on zna kako izdavač razmišlja, jednako kao što bi trebao biti upoznat s ukusom pojedinog urednika i općim trendovima na pojedinim tržištima.

To je naime, divan, ali vrlo ozbiljan posao koji zahtijeva promišljen pristup, sustavan rad, mnogo entuzijazma i upornosti – priznaje ova agentica čiji se radni dan sastoji od puno čitanja, razgovora, komuniciranja s urednicima u stranim izdavačkim kućama, pisanja desetaka mailova u pokušaju predstavljanja klijenata stranim izdavačima.

A tu često odmaže činjenica, ističe Matulić, »da je riječ o jeziku koji govori oko pet milijuna ljudi, pa to često znači i upoznavanje sa širim kontekstom, s hrvatskom književnosti uopće, s književnostima drugih zemalja iz regije.«

Nije sve crno