Zbirka priča

Denis Peričić, “Tijelo od snova”: Trnje i zvijezde ili filiganski vez avanture

Davor Šišović

Denis Peričić

Denis Peričić

Pripovjedački, Peričićeve priče slijede metodu koju je začeo Borges, a prigrlili autori koji su iz matičnog jata magijskog realizma odlepršali put mnogih novostvorenih fantastičnih žanrova i podžanrova u kojima se neobičnost i nesvakidašnjost okruženja nadmeće s interpretativnim i konkluzivnim sposobnostima umova glavnih junaka. A kada priča izazove senzaciju monumentalne freske koja otvara najdublja i najteža pitanja, i to ne preko jedne ili dvije, već preko pet ili šest spoznajnih stepenica, tada se prepoznaje remek-djelo, kao što je u ovoj knjizi naslovna priča »Tijelo od snova«



Neke se poruke ne mogu izreći drukčije doli izmicanjem konteksta njihova izricanja iz banalnosti svakodnevice, jer u svakodnevici su one već toliko puta ponovljene da su postale neprepoznatljive.


U drukčijem kontekstu, kada je, primjerice, prenositelj ili pronositelj poruke ljudsko biće uobičajenog zanimanja, ali neobične sudbine; kada je on izmješten iz vlastitoga prostor-vremena pa se u nekom drugom kao krajnje iskušenje čini ono to je u normalnome svijetu tek možda malo veći napor, fizički ili intelektualni; ili pak u situaciji kada je nositelj emocija u svojoj fizičkoj pojavnosti nešto sasvim drukčije ili čak suprotno onome što iz njegova zanimanja ili poslanja pasivni promatrači očekuju; u takvim dakle kontekstima sasvim drukčije zvuči progovaranje o vrlinama čiji manjak izaziva kvarenje svijeta i o osjećajima čiji nedostatak ugrožava tjelesni integritet i duševni mir.


Nepoznato je izazov


Peričićevi su junaci drugačiji od svojih suvremenika upravo po umijeću prosudbe o vrlinama i osjećajima, zato su počesto ugroženi, ponekad proganjani, znadu kao obrambeni mehanizam podignuti i nesavladivu agresiju, ali usprkos nedvojbenoj brizi za drugoga u svojim sredinama bivaju percipirani kao ugroze.




Zato je, u svojim najdubljim slojevima, ovo knjiga o diskriminaciji kao modusu operandi povijesti čitavog čovječanstva, i o borbi za pravo na ravnopravnost različitosti koja ne jenjava ni u društveno najnaprednijm sustavima.


Međutim u nizu osebujnosti i elementarne različitosti koje krase junake ovih priča, a to su, dakle, osobine koje im ugrožavaju život i slobodu u sustavima u kojima žive, jedna se posebno ističe.


To nije ni podrijetlo, ni rasna ili religijska ili politička pripadnost, ni seksualno opredjeljenje, čak ni isključiva biološka pripadnost hominidnim vrstama, već jedna osobina koja je donijela propast mnogim pojedincima, ali napredak i blagostanje mnogim društvima: intelektualna radoznalost.


Junaci ovih priča znaju mnogo, ali žele znati još više, nepoznato je za njih izazov kojemu teže kao da je baš u tome smisao njihovih života.


Neke u te izazove navodi dužnost odnosno zadatak, neke samoprijegor, neke osjećaj odgovornosti spram cijelog čovječanstva, a neke naprosto osjećaji, i kad bi se oni sami suočavali s tim nepoznatim, bile bi to samo nove ugodne i bezbolne epizode u njihovim karijerama posutima zvijezdama jednako koliko i trnjem.


Neprilike nastaju kada osim njihovih osobnih intelektualnih i moralnih preferenci njihovim postupcima upravljaju načela sustava kojima služe, ili koji ih nadziru mehanizmima poticaja ili represije, ili koji će na svoju ruku poduzeti agresivni čin uništenja, zatajenja ili krivotvorenja postignutih otkrića.


Supermanova pogreška


Inteligentni umovi iz prošlosti i budućnosti čovječanstva uvijek su sluge, podčinjeni su svojim nalogodavcima koji nisu toliko bistri poput njih, ali su bogati, moćni, na položajima, te istodobno uvijek bahati i nezadovoljni količinom svoje moći i bogatstva.


Ako se kojim slučajem moć i nađe izvan sustava vlasti i utjecaja, kao u priči o Supermanu koji je s Kriptona na Zemlju došao sletjevši na »pogrešno mjesto«, u težnji povratka u staru ravnotežu sustav će uvijek naći rješenje mobilizacijom svojih rezervi: topovskog mesa za rješavanje problema uvijek ima nebrojivo više nego upravljača tim problemima koji se ponekad fatalno zabune.


Pripovjedački, Peričićeve su priče filigranski vez avanture, kriptofaktografije i metatekstualnosti, slijedeći metodu koju je začeo Borges, a prigrlili autori koji su iz matičnog jata magijskog realizma odlepršali put mnogih novostvorenih fantastičnih žanrova i podžanrova u kojima se neobičnost i nesvakidašnjost okruženja nadmeće s interpretetivnim i konkluzivnim sposobnostima umova glavnih junaka.


No znamo kako nas naj-najbolja fantastična književnost prvenstveno vodi ravno do onog središta ljudske duše u kome leže ključevi za otvaranje i pomicanje granica poimanja ljudskosti same. Time se književnost primiče području filozofije, ali građom i metodama kojima se oblikuje umjetnost.


Kada priča izazove senzaciju monumentalne freske koja otvara najdublja i najteža pitanja, i to ne preko jedne ili dvije, već preko pet ili šest spoznajnih stepenica, tada se prepoznaje remek-djelo, kao što je u ovoj knjizi priča »Tijelo od snova«, po kojoj je i cijela zbirka dobila ime, i koja simbolično sintetizira sve što je ova knjiga htjela reći.