Recenzija knjige

“Đavolja simfonija”: Tmuran, ali ogoljujuće iskren roman o odrastanju u zaleđu rata

Davor Šišović

Davor Mandić / Foto Sergej DRECHSLER

Davor Mandić / Foto Sergej DRECHSLER

Pripadanje nekoj od »izgubljenih generacija« (kakvih u literarnoj i popkulturnoj povijesti puno) bilo bi prelapidarno objašnjenje karaktera glavnog junaka Damira. Njega bi se prije moglo okarakterizirati kao mladog čovjeka koji je više od svega želio biti normalan, ali su se kriteriji normalnosti u njegovu okruženju poremetili



Pula, početak devedesetih. Tinejdžer Damir živi s ocem, majka mu je umrla davno, završava osnovnu školu i kreće u gimnaziju. Njegov osam godina stariji brat Sebastijan u posljednjoj je generaciji koja je morala služiti u JNA. Od njega nema glasa već mjesecima. Kad se napokon vratio, nakon što je dezertirao, bio je promijenjen. Nije se dugo zadržao: vratio se u isti rat, ali ovaj put na drugoj strani. Nakon rijetkih telefonskih poziva mlađem bratu, od njega opet nema ni traga ni glasa, mjesecima, godinama. A Damir kroz sve to vrijeme mora odrastati, bez brata kao potpore na koju bi se jedino mogao osloniti.


Insajderski pristup


Višeslojan roman Davora Mandića, rođenog Puljanina, nije samo geografski, već je i atmosferski vrlo insajderski lokaliziran. Likovi su na početku romana gotovo djeca, a oni, kao i njihovi roditelji, rodbina i poznanici, u osvit rata koji će na sastavne dijelove rastaviti državu u kojoj su dotad živjeli, žive neki tipični istarski ili uže određeno pulski »way of life«, karakteriziran prije svega nevjericom da se ratno zlo opet može vratiti. I kad se počnu događati ružne stvari i kad vijesti o njima počnu pristizati, djetinjim je glavama »fora« krišom ući u još ne potpuno napuštenu vojarnu na Muzilu da se vidi »čega tamo ima«, maštati o herojstvima na stripovski način, stjecati prva ljubavna i seksualna iskustva, i probijati se kroz jednu po jednu školsku godinu. No, u Damirovom životu nešto vidno i bitno nedostaje. Nije to samo brat, koji je daleko, koji je vjerojatno u pogibelji, zbog kojeg Damir brine i strepi, ali je bratovo odsustvo svakako okidač za poniranje k tamnojstrani, i to u više pravaca. Jedan je otkrivanje mračnih obiteljskih tajni, godinama skrivanih od njega, a drugi je droga, eksperiment koji se potpuno oteo kontroli.


Roman je ispripovijedan u prvome licu, cijelo vrijeme smo u Damirovoj glavi, i zajedno s njime prolazimo kroz njegovo odrastanje, iako ne i sazrijevanje, od razdoblja radoznale obijesti sve do veltšmercovskog fatalizma. Površno gledajući, glavni junak ovoga romana prolazi na svoj način ono što prolaze svi mladi ljudi njegove dobi, na različite načine i različitim se intenzitetom tražeći ili gubeći, osvješćujući se od zabludjelosti najčešće nekim šokom, gubitkom ili propustom kojeg su sami krivi jer su se bezvoljno prepustili. Tako Damir, nadrogiran, propušta prvi koncert njegova banda, na kome je trebao pjevati, razočaravši prijatelje, ali sebe možda i ne jer je cijeli taj koncert uredno odhalucinirao.


Čišćenje od mraka




Baš u sceni tog Damirovog neodlaska na vlastiti koncert najvidniji je jedan od zanimljivijih stilskih postupaka, koji se s drugim motivima ponavlja i drugdje u romanu, naime osporavanja fabularnog isječka ispričanog u kontinuitetu s onim što mu je prethodilo. Time se zapravo naglašava dualnost svijeta u kome Damir živi, svijeta kao neprestanog nadmetanja potencijala onog što jest i onog što je moglo biti. Čekanje da se nešto bitno dogodi (a najbitnije od svega je hoće li se brat vratiti, ili barem javiti) od Damira čini fatalista, a u rijetkim trenutcima kada poželi sam upravljati sobom, nešto pođe po krivu.


Pripadanje nekoj od »izgubljenih generacija« (kakvih u literarnoj i popkulturnoj povijesti ipak ima malo previše) bilo bi prelapidarno objašnjenje Damirovog karaktera. Njega bi se prije moglo okarakterizirati kao mladog čovjeka koji je više od svega želio biti normalan, ali su se kriteriji normalnosti u njegovu okruženju poremetili. Dok su prvi bratovi pozivi s ratišta bili pedagoški, upozoravajući i savjetnički, kasnije se njihovo odnos promijenio: brat je točno znao, budući da je i sam ranije prošao taj proces, što može poći krivo, a kako nije osobno nazočan kao kočnica, putokaz i utjeha, utjecaj mu se sve više smanjuje. Damir tako i emocionalno gubi brata, ne samo fizički, iako ga na kraju romana kreće tražiti, zakoračivši tako u vlastitu katarzu, u čišćenje od svog mraka što ga je nakupljao kroz rizične tinejdžerske godine, ali i u rizik otkrivanja još nekih tajni u koje dotad nije želio povjerovati.


Dosta je tmuran, ali zato ogoljujuće iskren ovaj roman o odrastanju u zaleđu rata, u doba kada poremećaj vrijednost naoko donosi slobodu, ali i svjesnost kako je to živjeti s posljedicama njena spoznavanja.