Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
13. studenoga 2018.
Posljednja knjiga

Darko Gašparović je samo dva dana prije smrti objavio knjigu ogleda "Zlatno runo"

Darko Gašparović je samo dva dana prije smrti objavio knjigu ogleda "Zlatno runo"
Darko Gašparović je samo dva dana prije smrti objavio knjigu ogleda "Zlatno runo"
Autor:
Objavljeno: 23. siječanj 2017. u 7:15 2017-01-23T07:15:30+01:00

Iako u vrijeme kad je predavao rukopise nije mogao znati da mu je to posljednja knjiga za života, Darko Gašparović knjigu posvećuje »svojoj duhovnoj braći« Nedjeljku Fabriju, Slobodanu Šnajderu i Jordanu Plevnešu, a intuitivno se u Slovu zahvale na neki način oprašta od ljudi koji su ga učinili onim što je bio: roditelja Lucije i Stanka te životne suputnice Lori

Mojoj duhovnoj braći / Nelku / Šacu / Jordanu / suputnicima i supatnicima u traganju za zlatnim runom u vremenu, nevremenu i svevremenu, za sve što dijelimo u nedjeljivome...

Ovu posvetu ispisao je Darko Gašparović na prvoj stranici svoje posljednje knjige »Zlatno runo«, objavljene dva dana prije njegove prerane smrti u ediciji Male knjižnice Društva hrvatskih književnika. Iako u vrijeme kad je predavao rukopise nije mogao znati da mu je to posljednja knjiga za života, Darko Gašparović se intuitivno u Slovu zahvale na neki način oprašta od ljudi koji su ga učinili onim što je bio: »Na prvom mjestu zahvala ide mojim roditeljima, Luciji i Stanku, koji su me usmjerili na klasično i humanističko obrazovanje u dječačkoj dobi kad još nisam bio svjestan što to uopće znači. Svima koji me znaju, a i onima koji me ne znaju a pročitali su neki od mojih tekstova, poznato je koliko su upravo klasična gimnazija i studij komparativne književnosti i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu bitno odredili ne samo moj profesionalni put, nego i trajno obilježili cijelo moje biće. Kako bih, onda, mogao a da ne nosim duboko u srcu trajno sjećanje na sve svoje učitelje i profesore tijekom školovanja od gimnazije do doktorata! Da ih nabrojim poimence trebale bi mi stranice, a zasigurno bih nekoga zaboravio i time mu učinio nepravdu. Oni to svi, uostalom, dobro znaju u onostranosti.

Ljubljena moja životna suputnica Lori ne samo da me uvijek podržavala u svekolikom stvaralačkom radu, posebno pisanju, nego je bila prvom čitateljicom svih tekstova, od onih kraćih do vrlo opsežnih. Bijaše mi ono nužno drugo oko, dragocjena suradnica ne samo u ispravcima grješaka koje autor sam ne može uočiti, nego i dragocjena savjetnica glede sama teksta. Hvala joj od svega srca.

Koliko mnoštvo osoba tijekom duga života prođu svačijim životom, bilo da u njemu trajno ostanu – to su rijetki – bilo da kroza nj prođu kao epizoda ili čak trenutni bljesak! I svi ostave neki trag, dobar ili loš, važan ili beznačajan, zapamćen ili potisnut duboko u tamnu sferu pamćenja koja se zove zaborav, da bi se na kraju puta sljubili u jednu crtu koja vodi u vječnost. Nismo samo ono što po sebi i u sebi jesmo, nego i ono što su svi neizbrojivi kontakti s drugima od nas stvorili. Tako je i s knjigom, koja jest djelo autorsko, ali kao tvorba rezultat je znanja, mara i truda mnogih.«

Ogledići i ogledi

U daljnjem tekstu Darko Gašparović zahvaljuje se Albertu Turčinoviću, uredniku kršćanske obiteljske revije Kana, gdje je – u kolumni »Promisao« – deset godina objavljivao tekstove objedinjene u prvom dijelu knjige »Zlatno runo« pod naslovom Ogledići. Zahvaljuje se i urednicima knjige – Ivici Matičeviću i Antunu Paveškoviću – na strpljivosti i razumijevanju za prekoračenje rokova predaje, Društvu hrvatskih književnika čiji je član bio četrdesetak godina, a najveću zahvalnost upućuje »Stvoritelju koji mi je dao darove i sposobnost da ih prepoznam, prihvatim i umnožim djelom«, zapisao je Autor.

U Ogledićima se Darko Gašparović vrlo često bavi smrću i to hrvatskih velikana riječi – Matoša, Kamova, Krleže – pišući tekstove u Kani povodom obljetnica njihovih odlazaka. Ali Ogledići se protežu daleko šire od samih povoda! Budući da priroda revije ne određuje ni sadržaj ni formu tekstova, Darko Gašparović se upušta u intimističke eseje, svoja duboka razmišljanja u kojima ga tok intelektualne svijesti vodi različitim temama od pralikova do onih koji pripadaju našem vremenu. Iz Ogledića viri Gašparovićev način života među knjigama kojima se namjerava vraćati, dopire njegovo zanimanje za poeziju, ali i razne druge sfere života ovozemaljskog. Najkraće, ako Oglediće nismo čitali u Kani, vrijedi ih pročitati u »Zlatnom runu«. Svaki je ogled za sebe blistava minijatura dostupna svakom tko voli čitati.

No vratimo se posveti koju je Darko Gašparović ispisao trojici prijatelja koje smatra »suputnicima i supatnicima«.
Nelko je Nedjeljko Fabrio, Šac je Slobodan Šnajder, a Jordan je suvremeni makedonski književnik Jordan Plevneš – njih trojicu Darko Gašparović smatra duhovnom braćom i o njihovom djelu objavljuje opsežne oglede u drugom dijelu »Zlatnog runa«.

Čovjek u bijegu i rat

Ogled o Jordanu Plevnešu Darko Gašparović predstavio je na Međunarodnom makedonističkom saboru u Ohridu 2008.godine, a objavio 2014. u Otvorenom kulturnom forumu. U uvodnom slovu autor daje sažet prikaz mitskog iskona Makedonije od antike do danas. Potom opširnim raščlanjivanjem Plevneševa dramskoga prvijenca, scenske anateme »Erigon« (ili Čovjek u bijegu) pokazuje kako se izvorni nacionalni duh susreće, životno i stvaralački, s europskim univerzalizmima, pri čemu u prvi plan izbija ideja anarhizma i Artaudova zamisao teatra okrutnosti.

Tu se nameće bitnom ideja kazališta kao trajnosti i sudbine svijeta, kroz naslov »Teatar kao san-smrt«. Slijedi parenteza o disidentstvu, s obzirom da je Plevneš u 70-tim i 80-tim godinama prošloga stoljeća imao važnu ulogu u disidentskom pokretu u bivšoj Jugoslaviji. Završni dio rada raščlanjuje dva književna teksta iz 21. stoljeća: komad »Posljedniot maž, poslednata žena« i roman »Osmoto svetsko čudo«, napisani i objavljeni paralelno na makedonskom i francuskom jeziku. Tekst završava citatom izlaganja akademika Georgija Stardelova, da je »sveukupno Plevnešovo stvaralaštvo jedan vid inscenacije moralne makedonske europske povijesti i njezine, može se reći, teatralizacije«.

Nedjeljku Fabriju Darko Gašparović posvećuje ogled pod naslovom »Viđenje rata u romanima Nedjeljka Fabrija«, istražujući ovu temu u »Jadranskoj trilogiji« (»Vježbanje života«, »Berenikina kosa« i »Triemeron«) te »Smrt Vronskog«, objavljenima između 1985. i 2003. godine.
Kroz sve svoje romane Fabrio postavlja tezu da je povijest – uključivo i rat – jalovost, ludilo i smrt. U uvodnom dijelu Gašparović razmatra fenomen rata koji se održava tijekom čitave povijesti kao fenomenološka zadatost i egzistencijalna nužda. Gašparović se potom bavi napoleonskim i postnapoleonskim ratovima u prvim dvama romanima »Jadranske trilogije«, posebno se posvećujući djelovima koji govore o Hrvatskom primorju od Istre do Boke. Slijedi razmatranje ratova za Rijeku i oko Rijeke, zapravo Prvi svjetski rat u okviru mikrosvijeta, kako je Gašparović naslovio ovo poglavlje, analizirajući pojedine djelove romana »Vježbanje života« te dajući kratke ilustracije kako teme tako i Fabriova stila citatima iz »Berenikine kose« i »Smrti Vronskog«.

Posljednje poglavlje propituje književne postupke kojima Fabrio oblikuje temu hrvatskog domovinskog rata 1991. – 1995., s akcentom na Vukovar u »Smrti Vronskog« i »Triemeronu«. Kao zaključak, Gašparović konstatira kako je ideja domovine u Fabrija povezana s univerzalnim humanizmom koji zrači iz čitavog njegovog opusa.

Umiranje u doba mjedi

Slobodan Šnajder ušao je u Gašparovićevo »Zlatno runo« ogledima o dvama romanima: »Morendo« i »Doba mjedi« , koji sad prvi put bivaju objavljeni. »Opće je znano da su smrt i ljubav dva najjača i najučestalija arhetipa u književnosti«, piše Darko Gašparović u segmentu teksta podnaslovljenom »Smrt u Šnajderovom opusu«, napominjući da je pisac bio višestruko pripremljen za ovu temu:
»U svom je obimnom, intrigantnom i vrsnom dramskom opusu neprestance, skoro od sama početka, obigravao oko ideje i teme smrti. Jedna rana drama, nadahnuta životom i smrću Augusta Cesarca, nosi zloćudan naslov Metastaze; u snažnoj dramskoj freski o ukletom pjesniku Janku Poliću Kamovu, smrt je izravno upisana u naslov – Kamov, smrtopis. Sve kasnije drame biografija, a ispisao ih je čitav niz, (...) opisuju dramski luk od rođenja do smrti.«

Prema tipologiji formalne metode (Šklovski) Morendo je roman paralelne radnje, a po tipologiji njemačkog književnog znanstva (Akyser i dr.) roman s uokvirenom pričom.

U opsežnom ogledu Darko Gašparović analizira roman Slobodana Šnajdera, a koji donosi zaključak da »smrti za upućene i prosvijetljene nema«, jer »sve što će doći već je bilo/ to moraš podnijeti/ za sve ostale to je tek lavež/ iz najdonjih predjela Smrti«.

parovic-0Plevnes

U prvi dio romana pisac stavlja antiknu priču, a na njen vršak – nasađuje suvremenu: »U tom smislu, struktura je Morenda prispodobiva dvostruku stošcu, zašiljenu na vrhu i na dnu, te silbo proširenu u sredini. Moglo bi se tu strukturu, u vrlo slobodnom tumačenju, usporediti sa strukturom romana Šnajderu toliko omiljena pisca Janka Polića Kamova, Isušena kaljuža. (...) Pri čemu je vršak strukture u Kamova kratki završni dio (kao i u Šnajdera), no nema takva uvodnog dijela. Kamov, naime, nije namislio napisati uokvirenu, već modernistički tretiranu linearnu priču.«

Novopovijesni roman

Razlažući središnji dio romana, Darko Gašparović – ponovo u slobodnom tumačenju interteksta – nalazi inspirativne reminiscencije, i to na Krležu i Fabrija.

»Morendo nije kronologijski roman linearne fabule. Baš kad se čini da će tako krenuti, pisac izvrće tijek radnje u digresivne samostalne ulomke ili pak u flash-back.

(...) Za razliku od Morenda, Doba mjedi čvrsto i dosljedno prati priču, predstavlja je u svakom času jasno i pregledno. U svom je temeljnom sloju to (novo)povijesni roman i kao takav mora poštovati zadatost žanra. Dok se u Morendu čovjek suočava s religijom i mitom, ovdje je postavljen sučelice ideologiji i povijesti. Otud slijede, logično, i drukčije oblikovani karakteri, kao i stilske razlike. Ipak su u bitnome romani bliski, pače blizanci. Oba se, naime, bave umiranjem i smrću, a time nužno sadrže transcendentalnu dimenziju. I Ona se očituje drukčije, ali se u konačnome beskraju nužno spajaju.

I samo će najpomniji čitač uočiti leksičku najavu Doba mjedi u Morendu: 'Kad zakaže sve, u dobu olova i mjedi, stvari preuzimaju zlatne ruke.'
Rekosmo, povijest, a ipak u najdubljem svom sloju i Doba mjedi je mitski roman. Promislimo naslov i odmah ćemo asocirati antikni mit o zlatnome, srebrenom i mjedenom dobu koje opjevaše mnogi pjesnici, a najpoznatiji među njima, Ovidije, u svojim Metamorfozama. Mit je očito nastao iz uviđanja stalne dekadencije koju donosi povijesni tijek, a krivnja leži na moralnoj kvarnosti čovjeka. S druge strane, mjed je metafora za oružje, znači za rat. Doba mjedi, dakle, znači doba rata, razaranja, progona i smrti. U tome se ozračju zbiva radnja Šnajderova romana.

(...) Priča započinje mnogim smrtima, a završava smrću pojedinca, dalekog potomka praoca Georga Kempfa, koji se zvao Đuka Kempf i otac je pripovjedača. Ako je u Morendu okvir neobjašnjiv misterij neopisiva blaženstva u smrti, ovdje je okvir sama smrt, bez obećanja i nade, unatoč nekim slabašnim objavama eshatološkog« – završava ovaj ogled Darko Gašparović, konstatirajući:

»Dva romana Slobodana Šnajdera, napisana u punoj zrelosti njegova života i stvaralaštva, u cjelini njegova pisma jesu corona operis, a u kontekstu hrvatske i europske književnosti nesporni su vrhunci.«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka