Još od debitantskog romana »Ovce od gipsa« (1997.) hrvatski književnik i novinar Jurica Pavičić iskazao je sposobnost uočavanja i kritiziranja tamnih i negativnih strana suvremenog hrvatskog društva.

Tu svoju odliku potvrdio je i u svom novom, sedmom po redu, romanu, koji kroz priču koja obuhvaća razdoblje od 1989. pa do 2017. godine uspijeva oslikati neke od bolnih transformacija koje su u tih tridesetak godina proživjeli ljudi živeći u dvjema državama i svjedočeći jednom teškom ratu, mučnoj privatizaciji i širenju divljeg »rodijačkog« kapitalizma. Poznato Pavičićevo povezivanje filma i književnosti zaživjelo je i u ovom romanu, koji je dobra podloga za filmski scenarij, jer nudi jasno razrađene likove, zbivanja i vrijeme radnje. Konkretno, priču čitatelju iznosi nekoliko likova kroz čije pripovijedanje »putujemo« od zapleta postavljenog u jednu od završnih godine države što se zvala Jugoslavija pa do raspleta koji je datiran na prvi dan jeseni prošle godine.

Nestanak

Temelj romana nestanak je sedamnaestogodišnje Silve Vele, koja se školuje u Splitu, a s roditeljima i bratom blizancem Matom živi u Mistu, nedaleko Splita. Nakon što postane jasno da nije riječ o pomalo uobičajenom tinejdžerskom udaljavanju od kuće, policija kreće u ozbiljnu potragu koja ipak ne urodi nikakvim konkretnim podacima, a na zaustavljanje potrage itekako utječu tadašnje prevratničke političke prilike i prva ratna zbivanja koja postaju puno važnija od sudbine sedamaestogodinjakinje koja je, čini se, svojevoljno otišla od kuće. No tako ne misli i njena obitelj, pogotovo brat Mate i majka Vesna, koji godinama nastoje otkriti što se dogodilo i gdje je Silva, za koju su uvjereni da je živa.

Dramatičan završetak priče nudi i za većinu čitatelja neočekivano razrješenje, a uz taj detektivsko-istraživački pristup koji daje ritam zbivanjima i nosi radnju, Pavičić se nizom epizoda uspješno osvrnuo i na tranziciju hrvatskog društva iz socijalističkog u navodno kapitalističko. Tako u priči o običnom životu običnih ljudi (Silvin otac Jakov je knjigovođa, majka Vesna nastavnica zemljopisa u lokanoj školi) svjedočimo opakim posljedicama širenja narkomanske ovisnosti koja je devedesetih tresla Split i Dalmaciju, strahu i neizvjesnosti koje prati početak rata, rastu nacionalizma i isključivosti, govoru mržnje koji vlada hrvatskom medijskom scenom te lukavim i beskrupuloznim načinima bogaćenja, poput preprodaje i prenamjene zemljišta. Svo to obožavanje matrerijalnog sjajno je uokvireno u pomalo demonsku rečenicu jednog od likova (Brane) koji u jednom trenutku konstatira da je lijepo u životu željeti ono što se može kupiti novcem.

Očaj i panika 

No uz priču o potrazi za izgubljenom djevojkom i osvrte na hrvatsko društvo Pavičić je u ovom romanu još i bolji u zaista dojmljivom opisu razornog učinka nestanka Silve na njenu obitelj. Početnu nevjericu ubrzo mijenjaju očaj i panika, a pogotovo je dobro opisan osjećaj stalne tjeskobe koja uništava obitelj Vela i od života im, iako nisu krivi ni za što, čini pakao pretvarajući jednu sretnu i normalnu obitelj u izgubljene i nesretne pojedince. Štoviše, baš zbog tako dobro odrađenog prikaza posljedica obiteljske tragedije, »Crvena voda« je više od ranijih Pavičićevih krimića zašao, i to vrlo uspješno, na područje psihološke drame.

Pavičićeva popularnost kod čitatelja nije rezultat samo dobre i zanimljive priče, već i jednostavnog i razumljivog jezika kojem je osnovni cilj što uvjerljivije i razumljivije ispričati priču. Zato Pavičićevi opisi ne pate od viškova, a umjesto »uranjanja« u psihu, do zaključka o psihičkom stanju likova dolazimo na temelju njihovih postupaka i reakcija. Dijalozi njegovih likova kratki su i efektni te obogaćeni dalmatinskom ikavicom i regionalizmima, koji svemu daju onu toliko potrebnu lokaliziranost, a istodobno ih nema toliko da bi ugrozili razumijevanje pripovijedanja.

Sve u svemu dvadeset godina nakon prvijenca »Ovce od gipsa«, koji je doživio i odličnu filmsku interpretaciju u filmu »Svjedoci« Vinka Brešana, Pavičić iza sebe ima lijepu nisku romana u kojoj »Crvena voda« zauzima važno mjesto.