Novi roman

Crnogorski književnik Ognjen Spahić: ‘Tranzicija je generacijska zabluda’

Tihomir Ponoš

Snimio Denis LOVROVIĆ

Snimio Denis LOVROVIĆ

Iprije 30, 50, 300 godina ljudi su živjeli u tom egoističnom uvjerenju da se upravo njima događa apokalipsa. Apokaliptični ton književnosti mi je uvijek bio jako zanimljiv, upravo kroz iluziju važnosti koju ljudima nudi. Ti takozvani tranzicijski junaci su samo model čovjeka, onog homo sapiensa koji je uvijek i nužno isti 



Crnogorski književnik Ognjen Spahić, rođen 1977. u Podgorici, tada Titogradu, jedan je od najcjenjenijih pisaca svoje generacije. Za roman »Hansenova djeca« objavljen 2005. dobio je Nagradu »Meša Selimović«, a za zbirku priča »Puna glava radosti« dobio je 2014. Nagradu Europske unije. Objavio je i zbirke kratkih priča »Sve to«, »Zimska potraga«, a hrvatskoj je publici poznat i po romanu »Masalai«. Njegove knjige prevođene su na francuski, mađarski, arapski, engleski, talijanski, slovenski, makedonski, rumunjski, bugarski i albanski.


Sredinom ove godine »Fraktura« je objavila njegov novi roman »Calypso« i taj je roman predstavljen na nedavno završenom petom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. Riječ je o čitateljski zahtjevnom štivu u kojem se isprepliću sudbine nekoliko generacije obitelji Dedijer. Iako čitateljski zahtjevan, roman je ujedno i magnetičan. Spahićeva je rečenica lijepa, mjestimice meka, mjestimično strasna, a ponekad i surova. »Calypso« je roman koji je najavljivan posljednjih godina; Spahić je na njemu radio šest godina, a njegov hrvatski nakladnik najavljuje ga kao autorov ‘tour de force’.


Roman »Calypso« napisan je na više od 600 stranica. Nije pisan u jednom poglavlju, nego u samo jednom pasusu. Zašto?




– Kad ljudi ugledaju taj oblik teksta razmišljaju o Thomasu Bernhardu. Dojmovi koje sam na početku dobivao o »Calypsu« ticali su se toga da sam upravo slijedio principe i manire koje je taj veliki čovjek uspostavio u prozi, kao jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća. To što je »Calypso« nastao u jednom pasusu je apsolutna slučajnost.


Jednostavno je u pitanju moja želja da pokušam iz jezika dobiti maksimum koji mogu napraviti s mojim znanjem i talentom. Kada pišete tu formu, takozvanu scriptura continua, cijela orkestracija teksta zahtijeva nova pravila; drugačije eskivaže, drugačije prinicipe u dijalozima i nakon nekoliko stranica sam shvatio da »Calypso« mora biti napisan upravo tako kako je i napisan. Je li to dobro, ne znam. Nisam ni pozvan da to kažem.


Dijaloga također nema. Rečenice koje izgovaraju likovi nisu klasični dijalozi, a grafički su naznačene italicom. – Želio sam da to bude tako. Nemam više prostora objašnjavati ono što se događa u tekstu. Uvijek pišem stihijski, vođen osjećajem koji se događa na relaciji emocija koje želim prenijeti na papir i forme koja do određenog nivoa kanalizira sadržaj teksta. Ta forma u kojoj je napisan »Calypso« je za čitatelja vrlo naporna, traži veliku koncentraciju, čak može i odbiti. – Još gore je za pisca, vjerujte mi. Nadam se da će ljudi koji će se upustiti u čitanje »Calypsa« biti zavedeni sadržajem i tekstom koji im je upućen, mnogo više nego ometeni formom koja je u neku ruku radikalna, a u neku krajnje klasična.

Sloboda prije svega


Rekli ste da se nadate da će čitatelji biti zavedeni čitanjem »Calypsa«. Kalipsa je nimfa koja je zavela Odiseja koji je ludovao za njom noću, a danju je čeznuo za svojim domom i obitelji. Pretpostavljam da kad ste pisali priču o obitelji Dedijer, da niste baš slučajno izabrali »Calypso« – možda i kao nekakvu težnju za porodicom, traganjem za vlastitom obitelji, njenim korijenima i raspetljavanju porodičnih odnosa. 


– To je užas teksta. Apsolutno nisam otprilike do sredine romana imao bilo kakvu ideju o naslovu, a kamoli da će »Calypso« preuzeti kroz svoju simboličku potentnost more značenja koje taj roman nudi. Naslov je odabran prilično pragmatično jer naslovom nisam želio ni na koji način ometati vrlo kompliciranu i razuđenu priču o porodici Dedijer. Samo značenje te riječi, prije svega mitološko, čitateljima daje za pravo u tom tekstu vidjeti mnoštvo različitih konekcija.


Svatko je slobodan naslov učitavati i iščitavati kako hoće? Ili ste imali nešto baš određeno na umu kada ste se odlučili baš za taj naslov?– To je svrha književnosti – sloboda prije svega. Svaki čitatelj je u pravu. Ono što čitatelj kao autonomni subjekt vidi u tekstu je apsolutno neoborivo bez obzira na ono što je autor htio kazati. Što ste htjeli kazati s tom obitelji Dedijer?– Ja čekam da meni to netko kaže.

Probao bih, ako nije preambiciozno. To je obitelj koja iz generacije u generaciju ima svoje tragedije, traume, skrivene traumatične priče ili je to, kako i piše na koricama romana, posttranzicijska priča o jednom čovjeku, Martinu Dedijeru, čiji je otac Maksim isplovio na posljednje putovanje ne bi li zaradio još nešto para, kao i mnogi iz ovih krajeva koji kao sirotinja idu nešto van zaraditi. I onda baš na tom posljednjem putovanju, baš na Crnom moru, poginuo je u brodolomu.


– Meni je »Calypso«, ako sebi mogu dopustiti da krenem u bilo kakva tumačenja, a to radim iz pozicije pretpostavljenog čitatelja, ne pisca, to što ste rekli. S druge strane, to je priča o kolopletu trauma i tragedija koje su uvjetovane vrlo plastičnim i jakim emocijama koje svi ti ljudi preživljavaju. Suštinski cilj mi je bio da pišući kroz osobne emocije u ljude i likove na tih 630 stranica udahnem ono što osjećam. Zapravo, svaki pisac ne radi ništa drugo. U nadi da će čitatelji povjerovati tim emocijama.


Te emocije kod tih likova jesu osobne, njihove, ali i lako poopćive. Mnogi se mogu lako prepoznati u emocijama likova romana. Riječ je o porodici koja ima mnogo trauma, a manje-više svi mi imamo porodične traume i ne treba zaboraviti da su nasljedne bolesti zapravo obiteljske bolesti. – Dedijeri su jedan od modela. Moj način da prikažem svijet kakvim ga vidim. U »Calypsu« ima različitih emocija, od činjenica koje su posljedice strogo obiteljskih problema, pa sve do nekih globalnih katastrofa u kojima svi mi, htjeli ili ne, dan-danas participiramo.

Koliko je za vas važno pitanje tranzicije. Za Martina Dedijera je i na koricama knjige napisano da je posttranzicijski lik, neimenovani pripovjedač iz »Masalaija« je tranzicijski koji ima velikih problema s okolinom i majkom, a radnja »Hansenove djece« je smještena u predvorje tranzicije, u Rumunjsku i tamo oboljele od gube. 


– Ta riječ tranzicija je ispražnjena. To je generacijska zabluda nastala u nadi da smo upravo mi ti koji doživljavamo kraj ružnog, propadajućeg svijeta. Ljudi i prije 30, 50, 300 godina su živjeli u tom egoističnom uvjerenju da se upravo njima događa apokalipsa. Apokaliptični ton književnosti mi je uvijek bio jako zanimljiv, upravo kroz iluziju važnosti koju ljudima nudi. Ti takozvani tranzicijski junaci su samo model čovjeka, onog homo sapiensa koji je uvijek i nužno isti.Obitelj mora biti patologija

Za prethodni roman »Masalai« ste rekli da je na neki način nusprodukt pisanja »Calypsa«. Istodobno je strukturno potpuno drugačiji, riječ je o romanu od 150 stranica razdijeljenih na 45 poglavlja. Je li to posljedica eksperimentiranja s formom ili nešto, u oba slučaja, što je izašlo iz vas


– »Masalai« je strogo fragmentaran. »Calypso« je nastajao šest godina, a to znači da se to pisanje sastoji od ogromnih, gotovo jednogodišnjih pauza u kojima apsolutno nisam bio siguran hoću li taj tekst ikada privesti kraju. U toj apstinencijskoj nervozi sam se prihvatio pera i »Masalai« je nastao kao nusprodukt, kao pauza i ventil koji mi je možda dao snage i energije da se ponovno hladne glave vratim »Calypsu«.


Krije li »Masalai« autobiografsku crtu u glavnom junaku pripovjedaču koji piše i ništa ne može završiti. Naravno, vi ste prije »Masalaija« mnogo toga završili. 


– Kad bih pravio tu distinkciju inzistirao bih na tome da je »Calypso« znatno više upućen na autobiografsku notu nego »Masalai«, iako to, ako se pogledaju teme i jedne i druge knjige, zvuči apsurdno. U »Calypsu« sam se upravo trudio prikazati ono što ja smatram istinom u književnosti. Govorim isključivo o emocijama koje služe da književnost naprave aktualnom i živom, bez obzira na temu kojom se bavi.


Spominjete emocije. Rekao bih da kod vas i u vašim djelima ima mnogo strasti. Neimenovani pripovjedač u »Masalaiju«, kolikogod ne može reći »volim«, ima mnogo strasti, prema majci, djevojci, pa i pisanju. – To su živi ljudi koji na mojim stranicama jednostavno pokazuju emocije i ne libe se orgijati u svojim životima.

Koliko vam je važna mitologija? »Calypso« se naslovom može povezati s mitologijom, također i »Masalai«. 


– Važna mi je onoliko koliko mi je neophodna u tekstu, radu, procesu pisanja. Ne postoji tu nikakva dominantna crta koja po svaku cijenu tematizira mitologiju bilo antičku, bilo novostvorenu ili dvadestovjekovnu. To je posljedica teksta, ne obrnuto.


Dakle, mitologija vam nije inspiracija nego sredstvo. 


– U nekom trenutku i jest, ali samo u onoj mjeri koja mi treba da kažem ono što želim.


Glavni lik »Masalaija« ima patološki odnos prema majci, u »Calypsu« bi se dalo nazrijeti patoloških odnosa među likovima, kako među živima, tako i u odnosu prema mrtvima. – Obitelj mora biti patologija. To su ljubavi koje se preispituju cijeli život, u koje u jednom trenutku vjerujete, u drugom ne, ali zapravo nikad nije jasno što osjećate prema bližnjima. Nitko vam ne može nanijeti toliko zla i probuditi tako loše i maligne emocije kao što su članovi obitelji. To me uvijek zanimalo u tekstu, kao i generacije i generacije pisaca iza mene, i one koje tek dolaze. Koliko vas kada pišete nosi jezik, a koliko imate u glavi ono što želite napisati?– To su teška uzbuđenja koja me gone da radim jer vrlo često pišem kroz poziciju čitatelja, sasvim nesvjesno. Dešava se da apsolutno ne znam što će se dogoditi u narednom pasusu. Čekam da mi jezik pomogne i odgovori. Ta vrsta stihije posljedica je vjere u jezik kao u briljantan instrument koji mojem postojanju na ovom planetu udjeljuje česticu smisla.

Prepoznati emocije


Kada radite, kada vas jezik nosi, to je, pretpostavljam, samotnjački posao. – Mora biti. Tu mi nitko ne može pomoći ni na koji način. Prazan papir ili ekran računala, isti su na svakom mjestu na kojem pokušavate pronaći neku vrstu udobnosti i utjehe. U pisanju je nužno »biti sam« i ta vrsta samoće i usamljenosti u svim slojevima značenja, unikatna je. Osjećam je kao dio vlastitog bića i čini mi se da u tome dobro funkcioniram. Rekli ste da ne znate ništa drugo raditi nego pisati, ali za sebe ste jednom zgodom izjavili da ste bolji čitatelj nego pisac. – Moraš biti, ako se želiš baviti pisanjem. Kolikogod u nekim mladalačkim zabludama pridavao značenje osobnim iskustvima i mjeri u kojoj ona utječu na ono što stvaraš, toliko te sâm čin pisanja uvjeri da jednostavno nije tako. Što čitatelja čini dobrim čitateljem? Mnogi ljudi su dobri čitatelji, nemaju literarnih ambicija, ni dara, ali su dobri čitatelji. – Prije svega čitao sam sporo i čitao sam ljude kojima vjerujem. Najvažnije mi je bilo prepoznati emocije s kojima se mogu identificirati. Tko su ljudi kojima vjerujete?– Kad bih radio rang-listu, iz dana u dan bila bi drugačija. Te ljubavi ne traju vječno, ali donesu radost. Od pasioniranog čitanja Carvera, poslije Hamsuna, prije svega toga Borislava Pekića, Krleže, Kovača, svih tih čuda našeg jezika. To su udžbenici. Naveli ste Pekića, Krležu, Kovača, ljude koji su pisali na istom ili sličnom jeziku. Koliko vam znači jezik koji bez prevoditelja razumije 17 ili 18 milijuna ljudi, možda i više?– Ovo je velik jezik, jezik u kojem se osjećam apsolutno udobno i nikada se nisam osjetio hendikepiranim. Dokaz za to su svi ti važni ljudi koje ste spomenuli, kao i prijevodi koje je naš jezik u prošlim desetljećima neštedimice usvajao.

Biste li mogli pisati na nekom drugom jeziku? Kundera je u emigraciji prešao na francuski, Milosz je pisao isključivo na poljskom. 


– Ne vladam dovoljno dobro ni jednim stranim jezikom da bih mogao razmišljati na taj način. Pretpostavljam da je to vrsta bolne transvestije za koju je, prije svega, potrebna crta genijalnosti.


Daje li vam taj jezik i neku sigurnost. Potencijalno imate veliku publiku, iako nije riječ o prostoru na kojem se mnogo kupuju knjige. 


– Ako imate solidnog izdavača kao što je »Fraktura«, može se dogoditi da me pročita nekoliko stotina ljudi. To je dovoljna satisfakcija.


U vidu satisfakcija dobili ste i neke nagrade. Primjerice, nagradu »Meša Selimović« i nagradu Europske unije.


– Nagrada Europske unije posljedica je birokratskih viškova od kojih katkad profitira i književnost. U jednom trenutku postanete koliko-toliko vidljiviji. Izdavači se lakše usuđuju prevesti to što radite na svom jeziku. Nagrade donesu neku vrstu trenutačnog zadovoljstva. Priuštite sebi eskalaciju no vrlo brzo se vratite u realnost, to je neophodno, kao tek jedan među tisućama ljudi koji se trude što bolje svirati jedan isti instrument.


Rođeni se 1977. godine. Svojedobno ste izjavili da vas je jugoslavenski prostor bitno obilježio. Imali ste 13-14 godina kad se Jugoslavija raspadala; bili ste dovoljno mladi da je se sjećate, možda nedovoljno stari da vas bitno obilježi. Kako vas je obilježila, čime?


– Kad kažem Jugoslavija, mislim na stanje svijesti kojega se sjećam iz tih godina. A iz današnje perspektive vrlo jasno prepoznajem način na koji me ta zemlja, sa svim svojim prednostima i manama, definirala ne samo kao homo politicusa nego kao individuu koja je i tada, pa makar i direktivama, učena kako da nanjuši fašizam, kako da detektira što je to socijalna nepravda, što je baza ljudskosti.