U Hrvatskoj nakon 20 godina

Colm Toibin: Pisac u svome djelu mora biti nevidljiv

Sandra Sabovljev

Postoji nešto što bih nazvao DNK pisca, koji je kod mene melankoličan – nije opširan, kompliciran i razmetljiv. U svome djelu pisac mora biti nevidljiv i treba stalno imati na umu čitatelja za koga je djelo i pisano



U potrazi za najbližim mirnim mjestom za razgovor zadesili smo se u kafiću na uglu Žerjavićeve i Gundulićeve, a socrealistički dekor tog mjesta zaustavljenom u nekom davnom vremenu potpuno je oduševio irskog pisca Colma Toibina koji je prošloga tjedna gostovao u Zagrebu u sklopu književnog ciklusa »Europea u Dvorištu«. Tolbin je jedan od najznačajnijih suvremenih irskih pisaca i autor koji je uvijek nadomak Nagrade Booker u čijem je finalu bio čak tri puta. S autorom sedam romana od kojih su dva prevedena na hrvatski jezik ( »Brooklyn« i »Evanđelje po Mariji«) i profesorom engleske književnosti 19. stoljeća na njujorškom univerzitetu Columbia, razgovor smo počeli o njegovom posljednjem posjetu Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1994. godine za vrijeme Domovinskog rata. Svoje je dojmove o Zagrebu, Splitu i Međugorju uvrstio u putopis »The Sign of the Cross: Travels in Catholic Europe« i oni se, kako je komentirao amerikanist Stipe Grgas – ne bi svidjeli Katoličkoj crkvi u Hrvata.


Sumnjivi pisac


– Bio sam jedini putnik koji je sišao s vlaka koji je iz Venecije došao u Zagreb što je očito bilo dovoljno sumnjivo policiji da me uhapsi. Dva sam sata tako čekao priveden na kolodvoru da me konačno puste i povjeruju u jednostavnu činjenicu da sam došao u Hrvatsku – pisati. Nastavio sam poslije autobusom prema Splitu i Međugorju. Rat je bio u punom zamahu. Ono što me zapravo najviše šokiralo bilo je to da katolički svećenici u Međugorju nisu molili za mir. Pitao sam ih zašto to ne čine. Nisam razumio, rat se njih ne bi trebao ticati, oni su tu da obavljaju svoje poslanje. U Irskoj su i katolici i njihovi svećenici tijekom sukoba u Sjevernoj Irskoj neprestano molili za mir.


   Kako Vam se čini Zagreb danas usporedbi s onim prije 20 godina?




   – Tada su fundusi svih muzeja bili u podrumima, u hotelu Esplanade gdje sam odsjeo svi su gosti bili iz NATO-a i pričali engleski. Osjećala se snažna ratna atmosfera. Danas je nešto sasvim drugačije. Sinoć kad sam šetao centrom grada iznenadilo me koliko je ljudi u na trgovima i terasama kafića. Ljudi sjede pod električnim grijačima i relaksirano ispijaju pića, šetaju, uživaju u zimskom ugođaju grada. U Engleskoj je to rijetkost. Prošetajte navečer središtem Liverpoola, Birminghama ili Manchestera, nećete vidjeti nikoga. Trgovi su pusti, ljudi u centar dolaze samo na posao. Jako mi se sviđa kako se ovdje još uvijek koriste trgovi i javna mjesta za razonodu i druženje.


   U svom romanu »Evanđelje po Mariji« razbijate mit o Kristovoj majci kao pobožnoj, tihoj i pokornoj ženi, svetici. Kakva je vaša Marija?


   – Pokušao sam ući u njen um i njezine misli i u tim sjenovitim prostorima pronaći dramu majke kojoj su razapeli sina i koja je tom brutalnom činu morala prisustvovati. Moja je Marija traumatizirana, inteligentna, teška, suptilna, ona prezire sljedbenike svoga sina i on joj se u trenucima razgovora s njima čini tašt i dalek. U biblijskom diskursu, na ikonama i slikama Marija je pobožna, tiha, pokorna, nečujna, ja sam joj prvenstveno htio dati da govori, odnosno da vrišti svoju bol. Kroz cijeli je roman njezin je glas neprekinut i tu je njezina moć unatoč njezinoj golemoj boli i razočarenju.


Odsustvo empatije


Rekli ste da je pisanje ovog romana pa čak i njegovo ponovno čitanje bilo uznemirujuće iskustvo.


   – Tako je. Mnogo je brutalnosti koju je trebalo transponirati u roman. Posebno je bilo uznemirujuće pisati o samom danu razapinjanja Krista. Svjetina se tijekom tog surovog čina pribijanja čovjeka na križ ponašala kao da gleda nešto što se događa svaki dan, dovikivali su, pričali viceve, smijali se, hranili konje… Cijela je ideja u odsustvu empatije i načinu na koji se nosimo s boli bližnjega svog.


   Jeste li imali problema s Crkvom nakon izlaska ovog romana kojeg neki smatraju blasfemičnim?


   – Nisam imao problema u Irskoj, problemi su se, međutim, dogodili u Americi. Katolici su na Broadwayu protestirali ispred teatra u kojem se izvodila drama »Marijino evanđelje«. U Irskoj su i drama i roman prošli bez ikakvih problema.


   Nije li iznenađujuće što se protesti nisu dogodili u Irskoj, zemlji snažnog katoličkog imidža ?


   – Irska se jako promijenila proteklih nekoliko desetljeća. Sredinom šezdesetih godina posljednji je put cenzurirana knjiga. Promijenio se odnos prema ženama, ali i prema homoseksualcima. Moram reći da se ne mogu sjetiti kada sam se kao homosekusalac u Irskoj osjećao ugroženo ili čak nelagodno. Irska je danas jako ugodna zemlja za život. Od insularne i izolirane pretvorila se u otvorenu, globaliziranu zemlju.


Migracije u krvi


U romanu »Brooklyn« bavite se problemom imigracije Iraca u Ameriku. Migracije su i danas veliki globalni problem.


   – Odlasci u Ameriku bili su veliki problem Iraca u periodu od više od sto godina. To su bile velike obiteljske drame, svatko je izgubio nekoga jer u ono doba otići jednom u SAD, značilo je otići zauvijek. Tu dramu garniranu ljubavnom pričom seciram u romanu »Brooklyn«. Danas je puno Iraca u Australiji i u Kanadi, ne samo u SAD-u. Čini se da su migracije Ircima u krvi. Čim se dogodi najmanji ekonomska kriza, mi odlazimo. Ne čekamo.


   Kakva je situacija s imigrantima koji dolaze danas u Irsku. Kakvo ih raspoloženje starosjedilaca dočekuje?


   – U Irskoj smo sve do 1990.-ih mi uopće nismo imali osjećaj za vanjski svijet, bili smo zatvoreni, izolirani. Vladao je konzervativni svjetonazor. Dolazak Pakistanaca, Kineza, Nigerijaca… zapravo je zastrašio Irce. Ljudi su bili ksenofobični, pogotovo u selima. To je refleksna reakcija izazvana strahom od nepoznatog. No, stvari se mijenjanju, djeca imigranata sad idu u školu s malim Ircima i tako se ljudi približuju, a predrasude blijede.


   Ja sam ZA imigraciju. Primjerice, Poljaci, koji su nakon ulaska Poljske u UN masovno uselili u Irsku i Britaniju uopće, ozbiljni su i dobri u svemu što rade, odlični radnici, savjesni, obrazovani, govore jezike, pristojni su. Krasni ljudi. Po meni, što više imigranata, to bolje po nas. Evo, i što se kulinarstva tiče, i tu smo jako profitirali s imigracijom. Danas nitko više ne jede englesku hranu, svi pohode u indijske, talijanske, kineske, japanske restorane. To je, naravno, dobro jer engleska kao i irska kuhinja baš nisu nešto čime bismo se hvalili.


DNK pisca


Kritičari Vaš stil definiraju melankoličnim, a Vaš pak temperament opisuju i vedrim. Često ističu taj kontrast. Čini se da se na vas ne može aplicirati izreka »Stil je čovjek sam«?


   – Smatram da je nepristojno stalno biti melankoličan, no kada je pisanje u pitanju, onda je to dopušteno jer je to samotnički čin. Imao sam kolegu u Barceloni i pisao je nevjerojatno duhovito, a bio je vrlo tih i depresivan. Postoji, vjerujem, nešto što bih nazvao DNK pisca. »Evanđelje po Mariji« nije dobar primjer za moju identifikaciju jer je to vrlo teatralan komad, pisan u prvom licu jednine, direktan… U »Brooklynu« više dolazi do izražaja moj DNK, a on je definitivno melankoličan, nije opširan, kompliciran i razmetljiv. Međutim, to naprosto izlazi iz mene, ne razmišljam o tome, ne činim to svjesno. Pisac u svome djelu mora biti nevidljiv, to nije prostor za njegovu promociju i samoizražavanje, djelo je pisano za čitatelja i njega pisac mora imati na umu dok piše.


   Svojim ste studentima kreativnog pisanja kazali da dobar pisac mora biti veliki monstrum. Što ste pod time mislili.


   – Često se pisac suočava s teškim stvarima o kojima mora pisati. Primjerice, teško je bilo pisati o sceni razapinjanja Isusa, opisivati prikivanje čavala u zaglavke, agoniju, bol, okrutnu indiferentnost mase, majku koja to gleda…. no radi dobre priče morate proživaljavati užasne stvari.