Veliki poznavatelj Evrope, njene povijesti, ali i svakodnevnog života i običnih, malih ljudi, životnih regula njenih zakutaka, autor više od trideset proznih naslova među kojima su najpoznatiji »Itaka i još dalje od Itake« (1982), »Nagađanja o sablji« (1984), »Clarissin prsten« (1984), »Dunav« (1986), »Stadelmann« (1988), »Ono drugo more« (1991), »Mikrokozmi« (1997), »Utopija i izbavljenje od zanosa« (1999), »Izložba« (2001), »Naslijepo« (2005), »Vi ćete dakle razumjeti« (2006), »Abecede« (2008), »Razine opreza« (2011), Claudio Magris nedavno je po četvrti put gostovao na Sajmu knjiga u Puli.

   Ove godine uvijek iznimno rado viđen i saslušan gost iz Trsta, koji svojim stvaralaštvom doseže impresivne vrhove duha, posjetitelje sajma počastio je razgovorom o upravo prevedenoj knjizi – malome eseju »I tajno i javno« (objavljenoj u nakladi »Frakture« iz Zaprešića), u kojemu raspravlja o odnosu tajne i vlasti, i općenito, o ulozi i važnosti čuvanja tajne u ljudskome životu.

Prijevod eseja iniciran je od strane Evropskog instituta za književno prevođenje, osnovanoga pri Zajednici Talijana u Puli, a na hrvatski su ga preveli Ljiljana Avirović, Antonio Guidici i Carla Rotta.

   Claudio Magris rođen je u Trstu 1939. godine, predavao je njemački jezik i književnost na sveučilištima u Torinu i Trstu, kao i na raznim sveučilištima izvan Italije. Dodijeljeno mu je nekoliko diploma »honoris causa« i dobitnik je brojnih književnih nagrada, a godinama se oglašava i novinskim člancima i kolumnama, najčešće u talijanskom dnevniku »Corriere della Sera«.

Šutnja o Golom otoku

Rad Claudija Magrisa snažno je utjecao na kulturne i književne tokove Evrope kraja prošloga stoljeća, a njegova stvarna pojava događaj je i privilegija za sve koji su joj počašćeni svjedočiti.    Molila bih vas ako možemo malo progovoriti o vašem romanu »Naslijepo«, obzirom da se on tiče i tema koje su vezane uz naš prostor, konkretno teme logora Goli otok. Junak vašeg romana bio je prvo zatočenik koncentracionog logora Dachau, a kada je to uspio preživjeti, još ga je čekala i robija na Golom otoku. Kako su do vas doprle priče o tom logoru, da li preko nekih konkretnih osoba koje ste poznavali? Jeste li sami tragali za činjenicama i kako je došlo do realizacije te teme?

   – Pisanju te knjige pristupio sam na mnogo načina, i kroz razna osobna poznanstva, i kroz čitanje knjiga – sve što se dalo čitati u jezicima koje ja poznajem – a prihvatio sam se i prevođenja sa hrvatskog jezika ne bih li saznao neke stvari… Trebalo mi je osamnaest godina da zaključno uspijem napisati tu knjigu. Počeo sam je pisati linearno, pa to nije išlo, pa sam prekinuo pisanje i dao se u daljnja istraživanja. Intervjuirao sam i pet-šest osoba koje su bile na Golom otoku, recimo pisac Eligo Danini, jedan funkcioner talijanske Komunističke partije iz Milana, koji je također bio tamo zatvoren, zatim jedan novosadski pisac kojemu se trenutačno ne mogu sjetiti imena… Svakako, na različite sam načine dopirao do te priče.

   Je li vas čudila šutnja o Golom otoku u bivšoj Jugoslaviji, pa i u današnjoj Hrvatskoj?

   – Ne mislim da je to sada tako prešućena tema, ali generalno da, istina je to što govorite, i to me je bilo iznenadilo. Postoje tako neki detalji, recimo tragediju Rižarne svetog Sabe u Trstu prešućivali su čak i antifašisti. Goli otok se činio više kao nekakva nejasna, gotovo mitološka Atlantida, prije nego nešto stvarno.

   Iz današnje perspektive promatrano, čini se da je možda riječ o tome da su većina ljudi koji su bili zatočeni na Golom otoku ipak bili informbiroovci, ljudi koji su bili slijepo opčinjeni Staljinom, pa samim time odanost Staljinu nije toliko politički intrigantna. Da se, recimo, radilo o ljudima koji su unutar Jugoslavije bili nacionalistički raspoloženi, onda bi ta tema bila za nas ovdje intrigantnija.

   – Slažem se s vama – svakako da to što se radilo o informbiroovcima ne pobuđuje simpatiju. Svi su imali interesa da prešute Goli otok, jer žrtve su bile nemile i talijanskoj Komunističkoj partiji, koja je u određeno vrijeme puno simpatizirala Staljina. Kada je trebalo raskrstiti s nekim stvarima iz prošlosti, to je uvelike kaljalo njenu prošlost. Ali istovremeno, informbiroovci nisu nikako bili mili ni talijanskoj policiji, jer su to bili istočnoevropejci koji su mogli donijeti samo probleme. Međutim, radeći na toj temi uvidio sam da i među žrtvama ima onih koji pobuđuju samilost i simpatiju, i onih kojima to baš i ne uspijeva.

Europska birokratska mašinerija

Postoji misao Emmanuela Levinasa koja kaže da je »povijest ograničenje ljudske slobode«. Što vi kažete, jesu li ljudi nemoćni pred šamaranjima povijesti?

   – Da, ja smatram da je povijest jako moćna mašina, moćan stroj koji nemilice ide. Međutim, ja nisam totalni pesimist; mislim da individua jest ranjiva, ali i da pojedinac ipak može nešto učiniti da odoli tom kotaču.

   Kao nekoga tko je vrlo budan u promatranju života Evrope, i konkretno, aktualnog života, zabrinjava li vas sve veće raslojavanje između bogatih i siromašnih, velik porast nezaposlenosti, glad, siromaštvo, kriza kojoj svjedočimo?

   – Jako me brine sve što ste naveli. Brine me također i buđenje starih nacionalizama, brine me još i birokratska mašinerija današnje ujedinjene Evrope koja po meni jest najgora prepreka onome što ja stvarno sanjam, a to je stvarna evropska država, gdje bi današnje nacionalne države bile regije, kao što su u Italiji Lombardija ili Toscana regije.

   Zašto to kažem? Stvarnost je već takva da, ukoliko se jedan problem pojavi u nekoj državi, na primjer gospodarski ili ekonomski problem, on se odmah dotiče i drugih država. Zbog toga je apsurd da još govorimo o nacionalnim državama, i zato mislim da treba biti zajedničkog zakonskog evropskog okvira, jer to bi inače bilo kao da u Firenci u Italiji imate jedne zakone, a koji ne vrijede za Bolognu, i slično. U tom pogledu jesam srednjoročno pesimističan, ali dugoročno sam sasvim sigurno optimist, jer mislim da je to jedino rješenje koje postoji za Evropu.

   Ja sanjam da ću moći glasati za predsjednika vlade kojega ću osjećati sebi bliskog, a koji se može zvati Rossi, ili Schmidt, Janković ili Bonn. Iz sasvim praktičnog razloga, jer kada odem na neko predavanje, recimo u Južnu Ameriku, onda imam dojam – ok, u drugoj sam državi, na drugoj polutci svijeta i tako dalje. Ali recimo, ovdje u Hrvatskoj, ja se doista osjećam da sam negdje u drugoj regiji, kao da sam na Sardiniji. Ne iz neke sentimentalnosti, nego mislim da je to zajedništvo nešto što se konkretno osjeća među ljudima, i mislim da taj osjećaj zajedništva treba dobiti administrativni oblik.

   Svojom biografijom svjedočite o važnosti prosvjetiteljske komponente, sami ste djelovali godinama kao sveučilišni profesor, pa me zanima kako ste doživjeli Bolonjsku reformu školstva, kako gledate na njene posljedice i na efekte suvremenog školstva u Evropi danas?

   – Zapravo znam jako malo o toj reformi, u mirovini sam neko vrijeme, tako da mislim da znam premalo da bih mogao nešto informiranije kazati. Ono što vidim, a što je dobro, to je da je međunarodna razmjena studenata sve veća. Ali, što se tiče svega ostaloga, mislim da je to grozna, razorna reforma.

Društveno razaranje

Ono što je doista razorno i neoprostivo, to je da se je kopiralo anglosaksonski sustav bodova, koji je obezvrijedio dugoročno učenje. Zato što svi studenti danas »pucaju« na kratkoročno nagrađivanje. Studenti danas razmišljaju – dobro, pročitati ću jednu knjigu od Krleže, jednu od Tolstoja, pa ću dobiti bod, bit ću nagrađen. I to su njihovi ciljevi. Međutim ja vrlo dobro znam da to što, recimo, danas pišem za poznate dnevne novine, kao kolumnist, to je i zbog svih knjiga koje sam pročitao, kroz dugo, dugo vremena.

   Evo jedne anegdote – držao sam nekakva otvorena predavanja za sve studente, to su bili seminari iz književnosti koji su išli mimo curiculuma, i vidio sam da je bilo vrlo malo ljudi. Pitao sam studente – što je to, kako to da ne dolazite, zar vas ne zanima, a oni su mi kazali – pa nećemo dobiti bodove za to! I onda sam rekao studentu – a jeste li vi ikada besplatno poljubili djevojku? Znači, učenje bi po meni trebalo biti dugoročna investicija, a ne nešto što se gleda samo na kratki rok, jer tu je onda i dobit kratka.

   U veličanstvenom djelu »Dunav«, na jednom mjestu kažete da je »svakoj naciji predodređeno da ima neki svoj trenutak, neko svoje vrijeme, i da ne postoje u apsolutnom smislu manje ili veće civilizacije, nego slijed i doba procvata«. U tom smislu gledano, što je sa talijanskom nacijom, odnosno kulturom? Kada je bilo posljednje doba njenog procvata i rasta, i kakva je slika zadnjih godina?

   – Zadnjih godina u Italiji je došlo do jednog društvenog razaranja. Desio se je taj društveni preobražaj koji je uistinu grozan, a mislim da smo za to odgovorni mi progresivci, jer mi smo mislili da ono što se uspjelo izgraditi nakon Drugog svjetskog rata, neka vrsta političke etike, da je to neuništivo. Međutim, to nije tako.

   Zadnjih nekoliko godina u Italiji imamo – da parafraziram Marxa koji je govorio o lumpenproleterijatu – lumpenburžoaziju. To je buržoazija koja nema niti vlastitu etiku, koja je totalno lišena nekih karakteristika i pravila kojima su se vodile prijašnje buržoazije. To nije samo u Italiji tako; tako je i u Španjolskoj, i u Francuskoj.

   S tim povezano, parlamentarna demokracija je u dubokoj krizi, dominiraju razni populizmi i demokracija na webu. U Italiji je to grozno. Možda je Njemačka još jedini državni entitet u Evropi gdje regule političkog života još uvijek opstaju, gdje nema ekstremizama.

   No, ja sam zadovoljan da živim danas, nisam nostalgičar. Jako se dobro sjećam svog djetinjstva, kada su razne kategorije bile isključivane, kada su druge kategorije bile uzdignute na položaj neke društvene oholosti. Pogledajmo položaj žena, vidjeti ćemo da je puno pozitivnih pomaka učinjeno, puno tekovina stečeno, i to je dobro.

   Ali, citirao bih Karla Valentina, koji je preteča Brechta, a koji je svojedobno rekao – »Jednom je budućnost bila bolja«! Ono što meni osobno danas nedostaje, jest ideja budućnosti, slika budućnosti. Trudimo se administrirati svijetom, ali to nije ono što nam zaista treba. Trebamo imati neku ideju dugoročnog, biti sposobni zamisliti budućnost svijeta.