U fokusu

Claudio Magris, “Obustaviti postupak”: Remek djelo šire od svoje epohe

Nikola Petković



Pita se na početku romana »Naslijepo« (2005.) glavni protagonist Salvatore Ćipiko: »Dragi Cogoi, iako sam to napisao baš ja, je li itko u stanju ispričati život nekoga čovjeka bolje od njega samoga«. Pritom ni sam ne zna tko to iz ureda tršćanske umobolnice zapravo pripovijeda: glas pacijenta, ruka koja vodi njegovo pero tintom bojeći bjelinu papira, zapis sa snimača, s kompaktnoga diska osobnog kompjutora čija je amerikanizirana kratica PC zapravo (uvjeren je Tore) sada kibernetizirana kratica talijanske Partito Comunista…


Nije ni važno, odgovara mu točno deset godina poslije fickionalizirani glas Diega de Henriqueza, genijalnog Triestina koji je stvorio muzej rata u kojemu je izložio instrumente smrti – muzej-sponu Aresa i Irene, muzej koji bi izlaganjem rata služio miru. Na samom početku romana »Obustaviti postupak«, on svoje kazivalačko »ja« posuđuje ili daje doktorici Brooks – daje joj da ga prepiše, preslika i tako napiše i postane sama autorica spisa koje oslobađa osobnosti zamjenice prvoga lica jednine (ja) i tako ih predaje njoj.


Što je uostalom »ja«, pita se Magris tražeći Diegov glas sada već u grlu spisateljice Brooks, pa »sva djeca govore ja kada tumače bilo što«. A to čine, jer »ja označava svakog, opća je i neosobna zamjenica, ne označava nikog…« I zato se to »ja« uglavnom i rabi bez srama. Baš kao i Ćipiko, koji je u romanu »Naslijepo« umnožen i utjelovljen u likove Jazona, kralja Jorgensena, ruskog kozmonauta sa svemirske stanice Mir, Henriquez u pričanju priče o sramotnoj, zloglasnoj Rižarni u Trstu, tom konc-logoru u kojemu su fašisti i nacisti zvjerski mučili i ubijali odbija pridavati »osobitu važnost i težinu autorovoj biografiji«. Tko zna, možda to čini i zbog nemogućnosti poimanja ljudske kapacitiranosti za proizvodnju zla i ostajanja u granicama ljudskosti. Pišući o sebi, trebalo bi pisati o drugom, jer ionako oni koji pronađu naše zabilješke o bilo čemu, morat će, barem djelomično »nanovo napisati i objasniti« pročitano »tako da će riječi kojima će se objasniti i slaviti« bilo čije (u ovom slučaju Diegovo) djelo… »pripadati prije svega njima«. Toliko o autorstvu i izvornosti izvora naracije u dvama posljednjim velikim Magrisovim romanima.


Mikrohistorija


Uokviren između dvije epizode: jednog »sasvim nedužnog oglasa« o kupnji i prodaji rabljenih podmornica s početka, i one o nestajanju u vatri muzeja začahurenom u misao o podmornici kao skloništu za samougušenje, s njegova kraja ova maestralna utopija predlaže skicu ne mira, nego harmonije. Skicu definitivno uobličenu u Arcanu Belli, u »Totalni muzej Rata za došašće Mira«, i što je puno važnije, za »onesposobljavanje Povijesti«. Muzej u kojemu pronalazak bilo kojeg od uzroka smrti »beskonačno obećava« i gdje je sve »u međusobnom odnosu s dolaskom epohe beskonačnog dobra, u kojoj će zlo biti dokrajčeno, a od oružja će ostati samo onaj dio kozmičke energije koji je u vezi s njegovom ljepotom i funkcionalnošću«.U prijedlozima za razaranje Povijesti s velikim P Magris se zalaže za sinkopirane, fragmentirane, poliperspektivističke bilješke i natuknice, nedorečene kao i sam život (pogotovo ako je nasilno tuđom rukom oduzet), za njihov palimpsest koji bi mogao »preobraziti prošlost« tako da preusmjeri vrijeme svodeći ga »na cestu sa zabranom skretanja«. To, zna njegov sunarodnjak Carlo Ginzburg, radi mikrohistorija. Nju ne zanimaju panoramski planovi velikih projekata. Interesiraju je krupni planovi onih koji su imenom i prezimenom sjedili iza topova, usmjeravali periskope, hrabro (jer niže rase, govore nam nacisti oko nas, trpe i osjećaju manje i slabije od viših rasa koje poznavajući »bol, bol stvaranja i bol uništenja«, uništavaju »kako bi se stvorilo«) ulazili u krematorije…

Mikrohistorija treba razoriti povijest koja izjednačava komunizam s fašizmom i nacizmom tako podrazumijevajući da su, recimo, Nijemci s kraja stoljetnoga Reicha esencijalno čisti te da zato »ne bi mogli podnijeti smrad i prljavštinu koncentracijskih logora« kao što su to »mogli Židovi«. Da, ali uz te monstruoznosti pred kojima mnogi zatvaraju oči, Magrisa, odnosno Diega de Henriqueza, više od »imena žrtava i koljača«, koja ionako znamo, zanimaju ona druga imena i one druge ruke: »ne ruke zaprljane krvlju, već one koje su im pružile stisak, čiste ruke prave svjetske gospode«.


Opasni papiri


U ovoj priči o Rižarni i monstruoznosti ljudskog i odviše ljudskog, distopijski krik Diega de Henriqueza (doktorice Brooks?) zove na uzaludnost nepodojenih ideja o pomirbi krvnika i žrtve. Znajući da »tko nije nevin, kriv je«, a da je »siva zona izmišljotina udobnosti«, glas kojim je ovaj, toliko za Magrisa tipičan, palimpsest po-etike pisan, zaziva: »Žrtve cijeloga svijeta, rastite i množite se, tako da svaki krvnik može prijaviti nekoga tko je radio još više od njega«. Pa da se ovaj manje agilan razveseli kada shvati da je u njegovom ormaru manje kostura nego li u ormaru revnijeg proizvođača smrti. Ili smrtnoljuba kojega jedan od glasova zove – Amor-te! A zazivlje, jer je umoran od smjena rata i mira, od beskrajnog topota maršbataljona ratova i poraća u kojima »poslije rata uvijek dolazi mir, koji je također bijel kao grob, bijel kao izbijeljene grobnice srca«.Praznina koju svatko umoren u Rižarni iza sebe ostavlja u ovoj knjizi nije nebiće, nije odsutnost. Ona je vrišteća prisutnost ničega. I stoga, onako kako u prvi plan iskaču umivene ruke gospode same nikad umrljane krvlju, ali uredno pružane krvniku, iskaču i izbrisana imena i riječi, rečenice koje su, manje opisujući vlastite osjećaje, a više bilježeći zvjerstva njihovih krvnika nekad pisane po zidovima Rižarne. Jer, kaže nam Magris, jedino su izbrisana imena »zauvijek časna«.

Tko o tome odlučuje u Arcani Belli, u sprezi Aresa i Irene, pita se Magris, Trstu i svijetu, regiji i Povijesti pričajući priču o mogućnosti da ti »opasni papiri još kruže svijetom« prokazujući sramotu te »velike tršćanske tvornice za ljuštenje riže u kojoj su nacisti poklali ili poslali na klanje nekoliko tisuća duša, u općemu muku i tišini koji su se protegnuli i duboko u poraće.« Sramotu koja je, nakon što se o njoj konačno progovorilo, naravno, »kod mnogih izazvala nelagodu«. A kada je Corriere Adriatico i pisao o tome u nakani da tu »gnusnu sramotu izvuče na vidjelo«, zakladnik i doktor Pezzl napisao je sljedeće: »Možda je postojanje (dragi čitatelju, ne njihov sadržaj, samo njihovo postojanje) notesa uputnije zadržati u tajnosti prije nego li ih se, te dnevnike ili ono što je od njih ostalo, popiše i svrsta u kataloge te klasificira, tako dugo dok se eventualna mogućnost objelodanjivanja nekih škakljivih dijelova ne prouči, jer je možda ipak prerano za…« Arhivari svih zemalja… zemljo otvori se!


Rasap vrednota


Kada sam prije deset godina prikazao tada možda najveću Magrisovu knjigu »Naslijepo«, rekao sam da sam uvjeren u mogućnost novog Borgesa – vidio sam Magrisa kao ključara jednog dijela postmoderne koji otvara vrata novoj paradigmi. To se nažalost nije ispunilo. No ne zato što »Naslijepo« i Magris nemaju tu energiju. Nije se to dogodilo iz jednostavnog razmoga: suvremenost više nema strpljenja za literarnost literature. Izostalo je zbog rasapa vrednota. Zbog komodifikacije svega postojećeg i zbog eutanazije humbolijanskog koncepa stjecanja znanja u svrhu stjecanja znanja u kolektivnoj lobotomiji naraštaja koja će skončati u kulturocidu u narodu poznatom kao Bolonjska reforma!


A možda sam i ja malo preambiciozno zagrizao u narcisoidno generaliziranje narcizma stilskih formacija. Stratešku omašku neću ponoviti. Stoga moj naputak na čitanje ovog remek-djela sužavam po mjeri epohe. Pa ako ni zbog čega drugoga a ono zbog neprijeporne činjenice da su i ruke krvnika, kao i još neupotrebljeni uzroci smrti svuda oko nas, moralni je i estetski imperativ postupak čitanja nastaviti! I to odmah, jer noževe bruse upravo umivene ruke gospode koje za lokalne marionetske igre itekako imaju globalnu potvrdu drugoga reda. Ne da Povijest nije demolirana! Ona je nad nama kao prijetnja u nastajanju.


Danas kada se relativizira žrtva, kada revizionisti sviju fela izjednačavaju fašizam s komunizmom valjda misleći da je sustav u čiji je sukus upisan rasni zakon koji je ubivši milijune bespovratno negirao ljudskost jednak sustavu koji je sanjajući besklasno drušvo skliznuo u istrebljenje klasnih neprijatelja i tu sebe poništio prije nego li je zaživio – itekako treba čitati ovu knjigu! Kad već bježim od generalizacija, evo jedne partikularne epizode koja, borgesijanski (a kako drukčije) govori o globalnom marionetluku krvnika i žrtve. Godina je 1951., Ivan Demjanuk, ubojica u Lublinu i u Rižarni dobija vizu za ulazak u SAD. A dobija je dok, (a možda i zato što) američki konzulat u Rimu odbija vize autorima neorealističkih filmova osumnjičenih za komunizam. I kako se onda ljutiti na naše džepne fašiste kad, eto, i velika Amerika potvđuje da kosti dominantnih i nedominantnih ne treba miješati, pače gradirati… jer bauk i dalje kruži Europom!