RIJEKA » Ključnu rečenicu drugog dana, ili večeri, 7. riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak izrekao je iz publike VBZ-ov Zoran Simić u book caffeu »Dnevni boravak« gostu tribine: »Gorana Vojnovića dugo smo čekali u Rijeci«. Postavio je on i neko pitanje, kao što je to učinilo još nekoliko ljudi tijekom večeri, no to je bilo manje bitno. Slovenskog autora dvaju i hvaljenih i čitanih romana, ali i filmova, rođenog u tzv. mješovitom braku, u Rijeku je doista dugo trebalo privoditi. 

  Uspjelo je to vRIsku, koji je moderatorsku palicu odlučio dati novinaru i svestranom sveznalici Davoru Šišoviću, koji je to obilato iskoristio: čak sat i pol razgovora publika je gotovo pozorno slušala. 

  Nije moglo ne početi odrednicama. Slovenski autor ili autor iz Slovenije? I jedno i drugo, gotovo lakonski je odgovorio Vojnović, rekavši da je njegov »kuhinjski« jezik možda srpsko-hrvatski, ali u njemu barata s 200 riječi, dok je pisati odlučio na slovenskom, koji je ipak učio u školi. 

  Na stolu ispred dvojca bili su romani »Čefuri napolje!« i »Jugoslavija, moja domovina«, pa je o njima najviše bilo riječi, no prije govorancija pušteno je uvodnih 10-ak minuta filma »Čefuri raus!«, redatelja, i opet, Gorana Vojnovića. I to je pitanje jednom moralo doći na red – kako pisac i redatelj? 

  – Ja sam zapravo filmadžija, televizijski i filmski režiser. A što se tiče režiranja »Čefura«, ja taj svijet ipak znam najbolje pa ni producenti nisu htjeli da ga netko drugi snima. Mada sam poslije radio tekst za predstavu pa mi nije bilo ništa draže nego reći režiseru neka se on sad muči – rekao je Vojnović. 

  Šišoviću su u prezentiranom isječku filma zasmetali previše sređeni titlovi na hrvatskom, koji ne odgovaraju ni jeziku kojim se govori u filmu, a niti jeziku knjige objavljene na hrvatskom. Vojnović je na to rekao da je istina da ni roman ni film nisu po pravilima, ali da su ovako valjda izabrali da bi se ipak raspoznalo što neka riječ u slengu znači. 

  Ali i film i knjiga prate priču iz ljubljanskog kvarta Fužine, u kojem ima puno doseljenika iz drugih bivših republika Jugoslavije, pa onda i njihove djece, sve dakle »čefura«, s njihovim pričama i njihovim sudbinama. Šišovića je zanimalo koliko u Sloveniji ima tih Jugoslavija u malom. Ne puno, kako to danas misli Vojnović, a i »čefuri« više nisu ni top tema. Sad se – kaže – Slovenci lože oko partizana i domobrana. 

  »Jugoslavija, moja domovina« drugačiji je pak roman od »Čefura«, što će reći da Vojnović nije išao guslati istu pjesmu. 

  – Krenuo sam dalje, jer me u životu ne zanimaju samo Fužine i pitanje identiteta. Istina je da Jugoslaviju, pa niti njen fizički prostor, zapravo ne poznajem tako dobro, ali ja jednostavno ne mogu biti samo Slovenac; odrastao sam na duhovno puno širem prostoru. Pula je za mene drugi grad poslije Ljubljane. A onda je Visoko – zaključio je Vojnović, priznavši na kraju da je unatoč svim obavezama oko filma, počeo pisati i treću knjigu. I opet potpuno drukčiju – kaže.