Kad bi mladi hrvatski knjižvnik Ilija Aščić (1980) sadržaj svoje debitantske zbirke pripovijedaka »Kako sam postao zao« pokušao pretočiti u glazbu, onda bi to najvjerojatnije bio punk, možda i grunge koji svojom jednostavnošćču, direktnošću, agresivnošću i silnom energijom ponajviše odgovaraju prozi koju nam kroz 23 kratke pripovijetke spomenute zbirke nudi autor trudeći se pojasniti sebi i drugima što je to formiralo Vladimira Kovalskog, mladića koji je središnji lik ove zbirke i čiji život pratimo u većini pripovijedaka ove knjige i to u rasponu od djetinjstva pa do ranih tridesetih.
Život bez života
Ašćič o njemu i svijetu u kojem odrasta i živi piše kroz kratke priče (od četiri do deset stranica) koristeći jezik svakodnevice i nižući isječke iz života koji je sve samo ne lagan i to još tamo od bolnih i ružnih iskustava izbjeglice čija obitelj rodnu Bosnu mijenja Slovenijom i Hrvatskom ne uspijevajući nigdje srasti s novom sredinom, a smirenje nema ni nakon odrastanja koje nudi samo u velegradu iznimno slabo plaćen fizički posao i veliku žudnju za životom onih »normalnih i situiranih«. Cinična i ironična punkerska Aščićeva proza brutalno je iskrena i baš zato vrlo dojmljiva jer udara u glavu bez ikakvog uljepšavanja ili pokušaja opravdavanja. Zao sam postao, kao da nam Kovalski govori, zato jer su me vrijeme i društvo u kojem sam živio napravili takvim, jer nisam želio postati žrtva.
Upravo stoga u svijetu izbjeglica, a potom i onom radničkom, sve je prepuno nasilja, želje da se bližnjeg prevari i iskoristi te direktno izražene potrebe za seksom neuljepšane bilo kakvim emocijama osim čiste fizičke potrebe. Zato što, kako sam kaže, živi »život bez života« Kovalski postaje »mrzovoljni mračnjak i negativac«, čovjekomrzac koji ni u jednom trenutku nije spreman pomoći bilo kome, niti to očekuje od drugih prema sebi. Još razinu više od mržnje prema čovječanstvu općenito, nosi mržnja prema ženi koju najčešće vidi tek kao čisti seksualni objekt, a još gore prolaze razni šefovi, poslovođe i slični »naredbodavci« koji su redom debili, budale i sitne duše.
Svijet mržnje i sukoba
Svijet koji pred nas izranja iz Aščićeva »pera« svijet je mržnje, sukoba i otuđenosti vidljive, izmešu ostalog, u čestom i bezrazložnom nasilju, ali i u nemogućnosti da se ostvari dublji i složeniji emocionalni kontakt s osobom suprotnoig spola. Kovalski prima i dijeli udarce nimalo ne mareći za bol koju trpi ili zadaje, a sve to skupa ovu prozu čini gorčom od pelina, nekome možda i teško probavljivom i prihvatljivom, ali nedvojbeno iskrenom i sa stajališta glavnog lika istinitom, jer, kako Kovalski na jednom mjestu konstatira – »Kad nemaš para onda kao da ne postojiš.«
Istina, ima u tim trenucima beznađa i trenutaka humanosti, ali su rijetki. Primjerice, u priči »Noć u čistilištu« Kovalski doživi neočekivanu novčanu pomoć svog zemljaka, u »Kako sam počeo misliti« reakcija mladog svećenika koji ga ne kažnjava za krađu, već usmjerava prema književnosti, pomoći će mu u otkrivanju novog svijeta, a izvrsna »Draganova soba«, možda i ponajbolji trenutak cijele vrlo dobre zbirke, uspješno svjedoči o tragediji koju je rat donio na prostore bivše države, kao i posljedicama tih zbivanja. Aščić je dobar i u poluerotskim pričama (»Teška večer«) te posebno u oslikavanju svijeta radnika, bolje reći šljakera (»Kad sam bio mlad«, »Kad te pregazi kolut žice«), a posebna vrijednost njegove proze je surova tragikomičnost koja istodobno izaziva i smijeh i tugui, primjerice u odličnoj »Sjećanje na djeda« koja naslovom asocira na nešto melankolično i nježno, a u realizaciji nudi a la Boccaccio grubu sliku pohotnog starca.
Raw power stil
