Književni svijet

Brazilac Ferrez uoči Pule: ‘Marginalna književnost donijela je magiju u favele’

Sandra Sabovljev

U nedostatku književnoga svijeta, ja i mnogi odavde, kao i pjesnici i pisci, načinili smo drukčiji scenarij, izgradili smo vlastiti svijet koji se zove marginalna književnost



Jedan od »transatlantičkih« pulskih gostiju je i brazilski pjesnik i pisac Ferréz (1975.), stanovnik jedne od najvećih favela u Sao Paolu, koji broji više od dvadeset milijuna ljudi. Dečko iz predgrađa svoje zvučno umjetničko ime duguje dvojici brazilskih revolucionara Lampiãou (Virgulino Ferreira) i Zumbidosu Palmaresu, čija je imena spojio u jedno. Pod tim je pseudonimom postao i rodonačelnik pokreta marginalne književnosti – »nismo mogli čekati da književnost dođe u naše favele, pa smo je sami stvorili«, objašnjava Ferréz nastanak ovog pokreta koji potvrđuje iskonsku ljudsku potrebu za pričom, poezijom, za umjetnošću.


Marginalna književnost je književnost nastala na marginama grada i samoga društva, kao i literatura namijenjena marginalcima. A toj skupini pripada i sam Ferréz koji je rano napusti školu promijenivši cijeli niz poslova – radio je kao prodavač, pomoćni radnik, arhivar…


Prva knjiga »Capão Pecado«, koja govori o životu u favelama, doživjela je velik uspjeh, prodavala se od ruke do ruke na periferiji São Paula. Ferréz je postao glas milijuna siromašnih, obespravljenih i zanemarenih. Ovaj uspješni hip hop tekstopisac iza kojeg je nekoliko nosača zvuka i danas živi na rubovima brazilskog megapolisa gdje je osmislio vlastiti brend odjeće i knjiga inspiriran hip hopom, a autor je i veoma čitanog bloga o borbenosti i kulturi periferije.




U okviru pulskog programa »Transatlantik«, Ferrez će u subotu, 10. prosinca, govoriti o brazilskoj književnosti u društvu prevoditeljice Tanje Tarbuk i brazilskog književnika Joãoa Carrascoze, kojeg je domaća publika mogla upoznati na zagrebačkom Festivalu europske kratke priče.


Borba za ljubav


Vaš prvi roman »Capão Pecado« (2000.) doživio je golemi uspjeh i danas se još tiska. Uspjeh objašnjavate time što se ljudi u vašim pričama prepoznaju, pišete o brazilskoj stvarnosti. Možete li nam je opisati? – Mislim da se to može shvatiti samo čitajući knjigu, ne znam kako bih objasnio to što se njima svidjelo ili nije, ali činjenica je da postoji mladić koji se bori za ljubav, za svoje dostojanstvo, jedan patnik koji prolazi kroz mnoge nedaće, a sve to pokazuje i oslikava urbanu klimu favele iz tog doba, kao i mlade tog miljea i njihove načine života.

I dalje živite u Capão Redondu gdje ste se rodili i odrasli, u jednom od najopasnijih kvartova Sao Paola? Kakvo je bilo vaše odrastanje? Kako ste počeli pisati?


– Danas živim južnije, u Itapecerici, u brdima, a djetinjstvo mi je bilo sasvim obično, živio sam u drvenoj baraci, s podom od utabane zemlje. Otac mi je po cijeli dan radio, vidio bih ga tek navečer. Kada sam imao sedam godina naišao sam na prvi strip, a s 12 godina već sam manje izlazio iz kuće kako bih čitao. Počeo sam pisati sa sedam godina prepisujući odlomke iz Biblije, a s 12 godina sam napisao svoju prvu priču. Knjige sam počeo čitati tek sa 16 godina, moj prvi autor bio je Herman Hesse.


Ljudi koji se bore


Poznati ste i kao otac pokreta marginalne literature? Kako je nastao taj pokret? Je li istina da su pjesničke večeri u središtu Sao Paloa gotovo neposjećene, dok one u predgrađima vrve publikom? Kako to komentirate?


– Nazvao sam tu književnost marginalnom 1999. godine, nisam mislio da bi to bio neki službeni naziv, ja nisam sudjelovao ni u čemu službenome, samo sam se kretao u favelama, ali onda su stigle književne večeri, susreti u kafićima, na ulicama, na nogometnim igralištima izvan funkcije, i tu je sve počelo zadobivati neki oblik. Ljudi su se naprosto poistovjetili s mojim pričama i stihovima. Da, mnogi nas posjećuju jer misle da govorimo nešto njima vrlo blisko, zbog toga su ganuti, imaju nas želju zagrliti, stisnuti nam ruku. To je magija koju nam je književnosti donijela.


Uzor ste mnogim mladim ljudima. Je li to velika odgovornost?


– Naravno da jest, jer pitaju čak mogu li napraviti istu tetovažu kao ja, a ja im moram nešto odgovoriti nakon što sam napisao deset knjiga. U kvartu se osjeća da nedostaje to da ima bliskih ljudi koji uče, koji se bore.


Uz pisanje, vodite i trgovinu odjeće inspirirane hip-hopom. Kako ste pokrenuli taj posao? Je li zato što se u Brazilu od pisanja ne može živjeti kao ni u Hrvatskoj?


– Doista je teško živjeti od pisanja, ali od njega ipak živim na izvjestan način, jer su na dijelovima odjeće koju proizvodim printane rečenice iz mojih knjiga. To omogućuje da knjiga izađe na ulicu, da poezija cirkulira, jako sam sretan zbog svega što činim. Odlazim u državne škole čitati svoje tekstove, a zatim odlazim u dućan prodavati odjeću i kape s rečenicama u koje vjerujem. U nedostatku književnog svijeta, ja i mnogi odavde, kao i pjesnici i pisci, načinili smo drukčiji scenarij, izgradili smo vlastiti svijet koji se zove marginalna književnost.