Putopis književnih ambicija

“Bratstva i ubojstva, gajđin” Jerka Bakotina: Putovanje ludom radovanje

Davor Mandić

Kruno Lokotar, Jerko Bakotin i  Ladislav Tomičić / Snimio Roni BRMALJ

Kruno Lokotar, Jerko Bakotin i Ladislav Tomičić / Snimio Roni BRMALJ

Bakotin putuje u Zapadnu Saharu, Pojas Gaze, Mongoliju, Japan i Kosovo, a piše s literarnim ambicijama, na razmeđi novinarske reportaže i putopisa, pokušavajući kod čitatelja  izazvati empatiju



Pravo istraživačko putovanje, jedina Fontana vječne mladosti, nije u traženju novih krajolika, nego u imanju novih očiju, obuhvaćanju svijeta očima drugog. Rekao je to Marcel Proust, pa iako se varijanta toga njegova citata može naći i u nekim turističkim vodičima koji reklamiraju putovanja kao takva, ovaj bolećivi Francuz, koji potkraj života nije izašao ni iz sobe oblijepljene plutom radi astme od koje je bolovao i paranoje da neće završiti svoj projekt, nije slavio fizičko putovanje, već ono mentalno, putovanje svjetovima imaginacija drugih. 


Oprimjeruje ta priča paradoksalni vrli novi neinformirani svijet, koji radije kontekst prilagođava potrebama, nego sebe kontekstu, no na sreću, ima i onih koji se tome opiru.


Potraga za kontekstom, i njemu pripadajućim tekstom, za pogledom tim novim očima o kojima Proust govori, u fokusu je jednoga putnika koji i fizički putuje da bi spoznao Drugog. Riječ je o Jerku Bakotinu, mladom novinaru, putopiscu, intelektualcu i aktivistu, čiji se pripadajući tekst zove »Bratstva i ubojstva, gajđin«, a koji je u knjigu stavio Algoritam.


Strast i empatija




Knjiga je to koja je i sama Bakotina poslala na put. Nije to put kakve je inače običavao poduhvaćati i koji su objedinjeni u knjizi, jer ovdje su distance kudikamo manje, a kontekst veseliji. Radi se o promotivnoj turneji koja je knjigu, autora, njegova suputnika Nikolu Kuprešanina, urednika Krunu Lokotara i blagoglagoljivca Ladislava Tomičića dovela i do riječkog Ex librisa na događanje koje nam je poslužilo kao temelj za pitanje o smislu putovanja i promjenama koje čovjeku donose.


Putovanja o kojima je riječ putovanja su na društveno-politički turbulentna područja – što je obično eufemistični izraz krajnje licemjerne kolonijalističke vizure, u čijim njedrima najčešće leže uzroci tih »turbulentnosti«. Radi se tako o putovanjima, pa onda i pridruženim im tekstovima i fotografijama, u Zapadnu Saharu, Pojas Gaze, Mongoliju, Japan i Kosovo.


Bakotin putovanja provodi u širem vremenskom rasponu, od čega u tekstu, kaže, ne bježi, već s literarnim ambicijama, na razmeđi novinarske reportaže i putopisa, raste i razvija se zajedno u tekstu i s tekstom. Može to pratioca suvremene publicistike podsjetiti na putovanje Barbare Matejčić predjelima naših domaćih društvenih stranputica, opisanih u najboljoj maniri narativnog novinarstva u knjizi »Kako ste?«. Stranputica koje se inače lako pomeću pod tepih i »uspješno« liječe facebook-aktivizmom.


Ono što još povezuje ove dvije knjige jest i nemogućnost zamišljanja medija koji bi u posvećenom prostoru crnih i žutih kronika našao mjesta za takve tekstove, pa kao jedini način da ih čitamo ostaje uporno pronalaženje izdavača voljnih staviti ih u knjige. No Novi list imao je jednom sreću biti poslodavcem Jerka Bakotina, pa je reportaža iz Pojasa Gaze, o kojem piše i u ovoj knjizi, mladome novinaru, ali i njegovoj redakciji, donijela godišnju nagradu HND-a za najbolji tekst objavljen u 2009. godini.


O tome kakav je Bakotin bio novinar, ali i čovjek, gotovo sve zna njegov prvi urednik Ladislav Tomičić. Kao koordinator nekadašnje zagrebačke kronike u Novom listu, Tomičić o Bakotinu niže samo superlative.


– Od prvog dana vidio sam kod njega strast i znatiželju mladog čovjeka uz kojeg sam i ja sazrijevao politički. On je i put u moju vlastitu propast, jer me upoznao s hrvatskom ljevicom. Pa sam tako malo ja njega upropaštavao, a malo on mene. Kao rezultat proizišla je ta briljantna knjiga, koja odražava strast i empatiju autora koji u svakon retku ostavlja dio sebe i duboko proživljava tuđe probleme – kaže Tomičić.


Pa kako onda na autora utječu ta putovanja, koliko ga mijenjaju? On kaže da ne vjeruje baš u ideju osobne promjene u kontekstu mistike putovanja. Može se, smatra, proširiti horizont empatije, ali dodir s realnošću je pretraumatičan. Što napraviti s čovjekom iz Gaze kojemu žena umire od raka, a on je ne može izvesti izvan na liječenje, ili kako procesuirati kad se čovjek zapali pred tvojim očima – retorički pita Bakotin, ali mi ustrajemo pa inzistiramo na pitanju o tome da baš te traume mijenjaju čovjeka.


Putovati i pisati


– One svakako postoje, ali ne volim o tome, jer malo je skandalozno da ja pričam o traumama, a susrećem se s ljudima koji su u puno goroj situaciji. S druge strane, ja te traume koristim i kao književni materijal, tako da je to i vid parazitiranja. Ne znam je li od toga moguće pobjeći – samokritički se zagleda u sebe Bakotin, no nastavlja da je uz tu literarnu ambiciju svakako i pokušaj da se izazove empatija.


– Ta dva zadatka mogu djelovati u sinergiji. Mislim, možeš putovati i kao potpuni cinik, vjerojatno i dobro pisati, ali ja na to gledam kao na angažman. Ni kao novinar nisam vjerovao u teze o objektivnosti i, sad, jedino što možeš je da si transparentan sa svojim ideološkim postavkama i angažmanom – kaže Bakotin.


Novinarstvo je za njega bila prilika da upozna razne društvene krugove, od vrha do dna, no uvijek je mislio da će biti putopisac, iako je svjestan da je to marginaliziran žanr. S druge strane, zna i da se može reći da se putuje iz slabosti karaktera, iz želje da čovjek nikad ne bude prisutan tamo gdje jest. No problem je što iza putovanja često ostaju te kolekcije trauma, koliko god bile neusporedive s traumama onih koji ih proživljavaju svaki dan.


Obzirom da je to obično tako kad se putuje u krajeve gdje je ljudima lošije nego putopiscu, zanimalo nas je ima li možda ponekad želju putovati u krajeve u kojima je bolje. Malo smo ga zatekli tim pitanjem.


– Imam. Donekle. Zanimljiva mi je ta fenomenologija, imao bih više prostora za kritiku, da, zašto ne, mada se više doživi u ovim drugim situacijama. Ne zanimaju me toliko standardne, strukturirane stvari, mislim da je iz ovih razglobljenih, kaotičnih, moguće više toga shvatiti. Ali možda bi i veći izazov bio pisati o sređenim krajevima, jer ovdje se materijal nadaje sam od sebe, a tamo ga treba pronaći. Obzirom da svrha pisanja nije toliko o čemu pišemo, nego kako, izazov bi bio tim veći – zaključuje Bakotin, samo za ovu prigodu, priču o putovanjima, ali i konstantnim samopropitivanjima u gledanju onim Proustovim novim očima.