Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Autobiografska zbirka

Autorske bure: Kako je Lejla Kalamujić literarizirala vlastitu traumu

 Foto Marko Gracin
Foto Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 12. travanj 2018. u 13:15 2018-04-12T13:15:39+02:00

Kalamujić, čije se ime sve više spominje i u našim medijima, kaže da je »Zovite me Esteban« njezina autobiografska zbirka, za razliku od prve, »Anatomije osmijeha«, koju je objavila nakon što joj je nagrađen rukopis 2008. godine

KOSTRENA Na književnoj večeri u Narodnoj knjižnici Kostrena u sklopu ciklusa »Autorske bure« publici se predstavila sarajevska spisateljica Lejla Kalamujić. Kako je uvodno objasnila Iva Kelentrić, voditeljica programskog pravca Lungomare, riječ je o jednoj od petnaest pisaca i spisateljica na književnim rezidencijama koje se ovog proljeća održavaju na petnaest lokacija buduće kulturno-turističke rute Lungomare, duž kvarnerske obale i otoka.

U književnim rezidencijama autori će napisati kratke priče inspirirane krajem u kojem su boravili, a one će poslije umjetnicima poslužiti da izrade suvremena umjetnička djela, site-specific intervencije u javnom prostoru, koje će 2020. biti povezane kulturno-turističkom rutom Lungomare. EPK će kratke priče i objaviti, krajem godine, a neke će od njih biti predstavljene već u svibnju na festivalu Vrisak zaključila je Kelentrić.

Moderatorica književne večeri Željka Horvat Čeč kazala je da je Lejla Kalamujić sarajevska književnica s dvjema objavljenim zbirkama priča, od kojih je prva, »Anatomija osmijeha«, nagrađena kao najbolji neobjavljeni rukopis 2008. godine, a druga »Zovite me Esteban« nagrađena je nagradom »Edo Budiša« 2015. za najbolju zbirku priča autora/ica do 35 godina. Druga zbirka dosad je doživjela sarajevsko, beogradsko i zagrebačko izdanje, prevedena je na makedonski jezik, a u tijeku su prijevodi na slovenski i engleski. Osim dviju zbirku kratke proze Lejla Kalamujić napisala je i dramu »Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu«, koja se našla u užem izboru Heartefactova regionalnog natječaja za suvremeni angažirani dramski tekst te će biti objavljena do kraja 2018.

 Autobiografska zbirka

Kalamujić, čije se ime sve više spominje i u našim medijima, kaže da je »Zovite me Esteban« njezina autobiografska zbirka, za razliku od prve, koju je objavila nakon što joj je nagrađen rukopis. Za prvu zbirku smatra da ima manjkavosti, koje se u prvom redu odnose na problem nedostatka dobrih urednika posebno kod autora koji objavljuju prvi put.

– Moja prva knjiga mogla je biti znatno bolja, a problem je bio u tome što nisam znala kako da se postavim i već tada sam shvatila da tako više neću raditi. Moja druga zbirka sadrži devetnaest priča povezanih likom majke i najbolji naslov za knjigu bio bi »Sve o mojoj majci«. Priče sam pisala kako bi bile nepovezane, a ustvari ih povezuje odsustvo moje majke. Posljednju priču napisala sam puno prije ostalih. Jedan od razloga zašto sam se odlučila da idem tim putem proizašao je iz zanimanja da svoje životno iskustvo provučem kroz različite postupke kratke priče – kaže Kalamujić ističući da je pokušala u zbirci »Zovite me Esteban« motiv smrti čitati iz svega onog što za nju kroz cijeli život znači pojam smrtnosti, a osim smrti nezaobilazan motiv kojim se bavi je rat.

– Ne mislim da je nužno slijediti neke određene putove, pa ni trendove, ako u njima ne prepoznajem nešto važno za sebe. Na kraju, svaki motiv, svaka umjetnička opsesija, može biti ispričana na drugačiji način – smatra autorica.

– Istina je da su i moja prva i druga zbirka nagrađene i prepoznate. A sad ako zaista hoću biti iskrena, ne mogu vjerovati da su eto moje knjige vrijedne, pa su samim tim i objavljene, a da one koje nisu objavljene samim tim ništa i ne vrijede. Činjenica je da situacija na terenu kaže, uvijek je i kazivala, da se objavljuju i dobre i loše knjige. Znamo da su neke odlične knjige imale baš težak put. Znamo i da su autori i autorice ponekad i umirali prije nego su njihove knjige postigle uspjeh. Dakle filteri kvalitete koliko god su nužni, toliko nose i veliku dozu rizika. Zato mislim da je najpoštenije da kažem da sam ja imala i dosta sreće – govori Kalamujić podsjećajući da je natječaj na kojem je prvi put nagrađena bio posljednji te 2008.

Intimno razotkrivanje

Kalamujić je pripovjedačica, kaže Horvat Čeč, koja se pred čitateljima potpuno otkriva, i to već na početku prve priče, otkrivajući nam tajnu vezu između pisaće mašine koja nije tek metafora za ispisivanje traume, već je i stvarni predmet, jedan od rijetkih, koji čuva uspomenu na majku što ju je pripovjedačica izgubila kad su joj bile tek dvije godine.

– Majka u mom životu živi kroz slike koje sam sklapala na osnovu priča drugih i vlastite imaginacije. Ti drugi su moji baka i deda, oni čine pola mojeg svijeta i mog doma, oni čine i pola ove zbirke. Drugu polovicu čine nana i dedo, očevi roditelji.

No rat je razdvojio i njih, jer su pripadali različitim etničkim nacijama i tako se još jednom raspala moja porodica i moj život – dodaje Kalamujić koja je iskrenošću i prepoznatljivim autorskim rukopisom literarizirala vlastitu traumu ne skrivajući da je imala psihičkih problema zbog kojih je bila i hospitalizirana, što je vrlo rijetko da se o tome otvoreno piše. Autoricu smatraju i queer književnicom, jer otvoreno piše i o svojoj homoseksualnosti, a sama kaže da nema problema s razotkrivanjem i određenjem, već da ima problem s univerzalnim pojmovima.

Predstavljanje je odrađeno bez ozvučenja, što je rezultiralo pretihim razgovorom koji dio publike uopće nije čuo, no jedan od prisutnih reagirao je tek prilikom zadnjeg čitanja jedne od priča.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka