Grad: Rijeka
Danas: 25° vedro
Sutra: 8° 23° djelomično oblačno
19. listopada 2017.
Clara Uson

Autorica romana o samoubojstvu Mladićeve kćeri za Novi list: 'Nacionalizam me najviše brine'

Foto Nenad Reberšak
Foto Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 17. rujan 2017. u 21:52 2017-09-17T21:52:00+02:00

Nacionalizam je kolektivni narcizam, i uvijek opterećen ksenofobijom. Zar smo zaboravili lekcije Drugog svjetskog rata i fašizma? Uvijek je bio ukorijenjen u Europi, a sada se vraća, i to s osvetom - u Poljskoj, u Mađarskoj, u Velikoj Britaniji s Brexitom, u Španjolskoj...

Roman »Kći Istoka« španjolske spisateljice Clare Uson razrađuje pretpostavku da se kći Ratka Mladića 1994. ubila iz protesta zbog zločina svojega oca, smještajući tu fikcionalizaciju stvarnoga lika u pošteno i temeljito istražen kontekst rata u bivšoj Jugoslaviji. Inozemnome čitatelju ta će knjiga uvelike vjerodostojno objasniti što se ovdje događalo devedesetih, dok će zainteresiranome svjedoku događaja omogućiti da ocijeni autoričinu istraživačku strast i spisateljsku umješnost, i to, prema dojmu potpisanog novinara, visokom ocjenom.

Clara Uson, kojoj je »Kći istoka« sedmi roman, gostovala je na upravo završenom Festivalu svjetske književnosti zagrebačke Frakture, pa smo razgovarali o njezinome romanu, koji je prošle godine u hrvatskome prijevodu objavio zagrebački VBZ. No, razgovor nije mogao započeti književnošću, jer Clara Uson živi u Barceloni.

Kako je živjeti u gradu koji je nedavno pretrpio strašan teroristički napad? Jeste li bili ondje kada se to dogodilo?

– Nisam, ali opet... Strašno, premda smo slutili da bi Barcelona, poznati turistički grad, mogla postati metom. Napadači su svjesni da udar na takva mjesta ima silne posljedice. No ipak, premda si svjestan da se može dogoditi, silno te uznemiri kad se uistinu i dogodi. Osjetiš se nemoćnim, indigniranim, usprkos tome što Španjolska ima dugogodišnje iskustvo s terorizmom ETA-e. S druge strane, ljudi su odlučni nastaviti živjeti dalje. Poslije napada, u Barceloni su održane velike demonstracije s porukom: »Ne bojimo se«. Znam da se opet može dogoditi, ali naprosto, ništa ne mogu učiniti. Mora se živjeti dalje, i nastojati se ne bojati. Naravno, užasno je sve to - ti napadači, bili su dječaci, integrirani, odrasli u Kataloniji, ne bi očekivao da oni učine nešto tako bešćutno, jer imali su što izgubiti - a opet, mora se živjeti dalje.

Užasava li vas današnji svijet?

– Najviše me brine nacionalizam. Krizu sa Sjevernom Korejom doživljavam kao neku vrstu šahovske igre Kine i SAD-a, u kojoj je Sjeverna Koreja tek manje važna figura. Europa u današnjem svijetu više nije važna, što me donekle i tješi, jer mislim: ako bude velikoga rata, neće ga više biti u Europi.

Rizik terorizma 

Ironična je to utjeha...

– Naravno (smijeh). Ali danas su važni igrači u istočnoj Aziji - Kina, Japan, Indija - i SAD. Na nas Europljane više se ne računa, mi smo stari kontinent, i čeka nas sudbina velikoga turističkog resorta za svjetske putnike (smijeh). Ali terorizam je, naravno, još ovdje, i ratovi su blizu. Sirija... Ni na koji način ne opravdavam terorizam, ali čini mi se da ima neke veze s ratom u Siriji. Naravno, sve to utječe na Europu. Moram vam priznati da me terorizam ne brine toliko, jer sam odrasla sa sviješću da i sama mogu tako poginuti: sjećam se, imala sam četrnaest godina, i išla u školu svjesna da u se svakom času može dogoditi - »paf« - i sa mnom je gotovo. Terorizam je ubio mnogo ljudi u Španjolskoj. Naravno da se na nj nikada ne možeš naviknuti, ali jednostavno naučiš prihvaćati taj rizik. To je, naravno, tužna priprema, i ne znam mogu li se i drugi tako naviknuti, ali ono što me jako, jako brine - jest nacionalizam.

Zar smo zaboravili lekcije Drugog svjetskog rata i fašizma? Nacionalizam je uvijek bio ukorijenjen u Europi, a sada se opet vraća, i to s osvetom - u Poljskoj, u Mađarskoj, u Velikoj Britaniji s Brexitom, u mojoj zemlji... Nacionalizam mi je silno odbojan. Toliko je glupo ponositi se time gdje si rođen, pa to nema nikakvog smisla. Nacionalizam je kolektivni narcizam, i uvijek opterećen ksenofobijom.

U »Kćeri Istoka« citiram Danila Kiša, koji je nacionalizam u Jugoslaviji naslutio još sedamdesetih, kada ga je Tito još uspijevao duboko potisnuti: nacionalizam, rekao je Kiš, kolektivna je paranoja, i niče iz zavisti i straha. Nacionalizam ne računa na osobu, samo na masu, i uvijek se suprotstavlja vlastitoj braći. Katalonci svoj nacionalizam ne suprotstavljaju, recimo Japancima, nego svojoj braći - Španjolcima. »Svi volimo piti«, kaže nacionalizam - »ali oni su alkoholičari«. »Mi smo hrabri i branimo domovinu - ali oni su ubojice«. To me jako brine, jer sam sanjala ujedinjenu Europu, a imam osjećaj da idemo u suprotnom pravcu, da je dijelimo. A to je jako opasno.

Napisali ste ozbiljnu knjigu o ratovima devedesetih u bivšoj Jugoslaviji. Znate li da nacionalizam i ovdje opet raste, da je opet glavna tema?

– Kako ne. Prva je, rekla bih, lekcija: rat ništa ne rješava...

...Samo stvara nove probleme...

– I nastavlja stare. Potpuno je beskoristan. Političari zađu u ćorsokak, možda zbog ekonomske recesije, pa kažu: »Pronađimo neprijatelja. Ujedinit ćemo se protiv neprijatelja, jer mi smo divni ljudi«. To je populizam. Sve naše brige projiciramo u neprijatelja, i započnemo rat. Zabrinuta sam zbog takvog nazadovanja. Moramo pronaći načina da iz takvih situacija ne izlazimo na način Brexita. Ali političari uvijek iznova koriste stari trik: »Riješimo li se njih, sve će opet biti divno«. A živimo u svijetu u kojemu je Google moćniji i od Hrvatske, i od Španjolske, gotovo od svake zemlje pojedinačno. To ne vidimo, to negiramo, a političari nam ne žele priznati, jer bismo ih pitali: »Zašto vas plaćamo ako ste bespomoćni?«.

Šekspirijanska tragedija 

Razgovarajmo o temi vaše knjige. S koliko je interesa i razumijevanja Španjolska pratila rat u bivšoj Jugoslaviji?

– Kad je počeo, svi smo bili strašno zabrinuti: rat u Europi?! Opet!? Navikli smo gledati slike rata na drugim kontinentima, u Africi primjerice, ali u Europi... Pa to su ljudi kao mi! I toliko blizu, sat, dva avionom! Hoće li se proširiti? Bili smo zabrinuti - iz sebičnosti (smijeh). A onda se sve stalo komplicirati: u početku smo znali, Srbi protiv Hrvata. A onda je izbio novi rat, u Bosni... O Jugoslaviji nismo znali mnogo, i - tužno je reći - ljudi su stali gubiti interes. Gledate vijesti: »Tko su ti ljudi? Bosanci? Tko su Bosanci? Hrvati, Srbi, Bošnjaci... Ah«, i odmahnete rukom, čini se prekompliciranim. A te 1992., kada je rat u Bosni bjesnio najžešće, u Barceloni su se održavale Olimpijske igre. Potpuno drugi svijet. Moram priznati da ni sama o svemu tome nisam mnogo znala. Pa, kada sam prije nekih desetak godina u »Timesu« pročitala članak o samoubojstvu kćeri Ratka Mladića, dogodilo se ono što se piscu uvijek događa - zaintrigirala me osobna tragedija lijepe, uspješne, perspektivne 23-godišnjakinje, najbolje studentice medicine, koja će uskoro postati liječnicom, i čijeg oca smatraju nacionalnim herojem, a ona počini samoubojstvo, i to očevim trofejnim pištoljem, iz kojeg je namjeravao pucati samo kad mu ona rodi unuke. Zašto se ubila Ana Mladić? U ožujku 1994., s kolegama s fakulteta otišla je u Moskvu na apsolventsko putovanje. Prema članku u Timesu, s kolegama je ondje mnogo raspravljala o ratu, i vratila se promijenjena: depresivna, nije mogla spavati ni učiti... U Rusiji joj se nešto dogodilo. Ubila se otprilike dva tjedna nakon što se vratila, i to baš tim pištoljem, koji je Ratko Mladić čuvao za posebnu obiteljsku priliku. Zaključila sam da je ocu poslala poruku: »Ubila sam se zbog tebe«. Zašto? Je li se sramila oca? Za Anu Mladić otac je bio sve. U trenutku kada je posumnjala da možda nije heroj, nego kriminalac, odlučila je da s tim ne može živjeti. Ali, ako mu je i htjela nešto poručiti, on tu poruku nije ni shvatio ni primio. Naprotiv.

Jedno je zainteresirati se na temelju članka u novinama, a sasvim nešto drugo napisati temeljito istražen roman od gotovo četiri stotine stranica. Kako ste uspjeli?

– Pomislila sam: to je samoubojstvo šekspirijanska tragedija, ali kako da o njemu pišem, pa ništa ne znam o bivšoj Jugoslaviji! To bi morao netko iz Srbije, Hrvatske ili Bosne...

Odvažna odluka. Pročitao sam da ste istraživali tri godine. Kratko vrijeme za tako opsežan materijal, premda je rezultat dojmljiv.

Ništa drugo nisam radila. Najprije sam odlučila napisati kraću pripovijetku na temelju tromjesečnog istraživanja. Ali kada sam krenula, shvatila sam da tako neće ići. Da bih objasnila samoubojstvo Ane Mladić, morala sam objasniti tko je Ratko Mladić. I tada sam se ozbiljno zainteresirala za bivšu Jugoslaviju i rat, o čemu nisam znala gotovo ništa - i istraživanje je preraslo u opsesiju. Nije bila riječ samo o tome da se radi o zbivanjima u mojoj Europi - što Europljani, pa i moji zemljaci, nerijetko zaboravljaju - nego sam u bivšoj Jugoslaviji pronašla i mnogo sličnosti sa Španjolskom. Obje zemlje na rubu su Europe, i objema je narativ o povijesti izgrađen na borbi protiv muslimana. U objema je postojalo uvjerenje da su sačuvale Europu od islama. Obje su zemlje, prije i tijekom Drugog svjetskog rata, imale građanski rat. Poslije Drugog svjetskog rata, obje su imale diktaturu: Španjolska fašističku, Francovu, Jugoslavija komunističku, Titovu. Bez obzira na sve razlike, obje su diktature silom zatirale razlike i sprečavale razgovor o prošlosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka