Akademik o nobelovcu

Aralica: Andriću se zamjera što nije napustio jugoslavenstvo

Hina

Aralica podsjeća da se Andriću s hrvatske strane zamjera što je prešao iz hrvatske u srpsku književnost. Hrvatskoj strani treba prigovoriti što Andrića nije znala, ili nije htjela, promovirati u velikoga pisca



    – Istina je da on svoje idilično jugoslavenstvo nikad nije napustio, ali je isto tako istina da se nikada, ni u najtežim konfrontacijama, nije okrenuo ni protiv naroda ni protiv vjere iz koje potječe – navodi Ivan Aralica, te podsjeća da jugoslavenstvo koje je Andrić u svojoj mladosti prihvatio, a u tome nije bio sam, nije isključivalo rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja te ga je obećavalo riješiti na najbolji mogući način, u okviru slavenskih nacionalnih zajednica. 


   Egzistencijalno pitanje


– To jugoslavenstvo tada nije bilo moguće prepoznati kao oblik srpske imperijalne hegemonije – napominje i dodaje kako ono nije bilo vezano uz iskustvo što ga danas uz njega vežemo: najprije diktatura Karađorđevića, potom komunistički despotizam i najzad krvavi rasplet uzrokovan baš idejom jugoslavenstva kao oblikom srpskoga hegemonizma. Aralica dodaje da je Andrić promicao viziju idiličnoga jugoslavenstva i kad je ona, što je i sam imao prilike vidjeti, izazivala podsmjeh njegove okoline, koji je sam Aralica, kako navodi, zatekao u njegovoj Zadužbini. 


    – Ne odobravajući njegove postupke, kad se gledaju sa čisto političkih stanovišta, ja ih sve držim olakotnim okolnostima, kad ih promatram s egzistencijalnog stanovišta – ističe i dodaje kako je Andrić, ne nalazeći druge mogućnosti da riješi svoje egzistencijalno pitanje, prihvatio posao u administraciji države koja je njegovo idilično jugoslavenstvo pretvarala u instrument srpske imperijalne politike. Ocjenjuje da ko bi – u slučaju da je politički s integralnoga jugoslavenstva prešao na hrvatski separatizam – izgubio kruh svagdašnji te završio ponovno na ulici i ne bi imao čime prehranjivati majku i tetu u Višegradu. 




    Prema Araličinim riječima, posljedice su diplomatske službe bile takve da se Andrićevo idilično jugoslavenstvo okamenilo i da će se tako okamenjeno razbiti u prah tek kad se dogodi grubi raspad prve Jugoslavije. »Tada će Andrićevo jugoslavenstvo postati pasivno«, ustvrdio je ocijenivši kako je bilo toliko pasivno da se komunističkoj manipulaciji – samo da ga ostave na životu – prepustilo do kraja i u tom prepuštanju rezigniralo i rezignirano ostalo do kraja života. 


   Prijelaz u srpsku književnost


Podsjeća i da se Andriću s hrvatske strane zamjera da je prešao iz hrvatske u srpsku književnost, te se to argumentira odbijanjem da kao pjesnik sudjeluje u antologiji nekih hrvatskih liričara. Aralica smatra kako to ne mora biti nacionalni argument, jer je Andrić mogao držati da ga pokraj pripovjedaka lirika dolično ne bi mogla predstavljati u bilo čijim antologijama, jer na kraju, podsjetio je, svoje dvije mladenačke zbirke nije objavio ni u sabranim djelima, koja su mu izašla još za života. 


    Prijelaz s ijekavice na ekavicu, što se također navodi kao dokaz o prijelazu, Aralica ne smatra argumentom, navodeći da je kao pristaša idiličnoga jugoslavenstva Andrić ijekavicu i ekavicu držao varijantama istoga jezika, pa je u boljoj interpretaciji tog čina iskušavao obje jezične varijante, a u lošijoj činio tek mali ustupak sredini koja ga je egzistencijalno udomila, a literarno prigrlila. 


    »S Andrićeva gledišta, a i ja sam na tu stvar tako sklon gledati, premda nešto slično ni u ludilu ne bih napravio, tu nikakva prelaska nije bilo, u smislu prelaska kojim se potkraj osamdesetih godina Vesna Parun prijetila, a Miodrag Bulatović dobro zabavljao i meni ga nudio«, napominje Aralica. 


    Osim potrage za poslom koja ga je odvela u Beograd, Aralica navodi kako je hrvatska književna kritika u međuraću potencirala dva prevladavajuća trenda književnosti – tzv. mrkodolsku i socijalnu literaturu, te da je sve što je bilo izvan toga držala pobočnom ili staromodnom strujom, pa je i Andrićev »Put Alije Đerzeleza« svrstan na obje manje vrijedne pozicije. Aralica smatra da hrvatskoj strani treba prigovoriti što Andrića nije znala ili nije htjela prihvatiti, zadržati i promovirati u velikoga pisca.