Novinarka i spisateljica

Antonela Marušić: Queer književnost ne mora biti stigma

Maja Hrgović

Partnerski odnosi su za mene mikrosvijetovi čija me dinamika oduvijek zanimala, praktično i teorijski. Ništa novo na zemlji, ljudi oduvijek žele ovladati alkemijom odnosa s Drugim, toj se opsesiji nisam ni ja mogla othrvati. Htjela sam ponuditi uvid u jednu vrstu partnerskog nasilja koja je pritajena i seže izvan granica politički korektnog

Još od »Metastaza« Alena Bovića, to jest Ive Balenovića, nijedan autor nije uspio toliko zaintrigirati publiku kao spisateljica koja je prije nekoliko godina pseudonimom Nora Verde potpisala ludo odvažni, kvazi-autobiografski roman »Posudi mi smajl«. Govorio je, ugrubo rečeno, o životu jedne lezbijke. Nora Verde je tada u javnosti koristila dovitljive načine skrivanja identiteta: umjesto nje, fotografima je pozirala njezina »dvojnica«, a kad je nastupila u emisiji »Drugi format« u režiji su joj izobličili glas. Na LGBT sceni neki su je zbog toga prozivali za kukavičluk; kao, nije dovoljno napravila za »našu stvar«.  Ali Nora Verde, naravno, ne duguje ništa aktivističkoj sceni. Njezin pseudonim živi i dalje – Nora Verde nadrasla je samu sebe, postojanjem u stvarnom i književnom životu te u virtualnom svijetu društvenih mreža – a karijeru nastavlja novim romanom »Do isteka zaliha«, koji je izravni povod ovome razgovoru.  »Do isteka zaliha« nastavlja, na neki način, tamo gdje je stao »Posudi mi smajl« – ponovo je riječ o suroj svakodnevici jedne lezbijke koja plaća visoku cijenu za život s djevojkom »ormarušom«, ponovo je na djelu inteligentna manipulacija autobiografijom, ponovo je Nora glavni lik. Novo je to što je autorica iskoračila iz sigurne zone koju je za sebe stvorila pseudonimom: razgovaramo s Antonelom Marušić, novinarkom i spisateljicom, koja odbija biti ugurana u tijesnu ladicu manjinske književnosti.   »Do isteka zaliha« je roman kojim ste hrabro zaronili u dubine mučnog raspada jedne veze. Otvarate i temu koja je dosad bila netaknuta književnošću: temu nasilja u istospolnim vezama. Zašto Vam je to bilo literarno zanimljivo?  – Pišem o temama koje najbolje poznajem. Nasilje i raspadi istospolnih veza su teme koje sam iskusila i sama, ali i kroz iskustvo bliskih ljudi. Poželjela sam se uhvatiti u koštac s lezbijskim odnosom protagonistica Nore i Lune te kroz narativ raspada te veze upisati i neki društveni podtekst. Konzumeristička i trgovačka krilatica »Do isteka zaliha« uvukla mi se pod kožu prije nekoliko godina, u njoj se simbolički ogledala atmosfera i elektricitet društvenog i intimnog trenutka u kojem se našla protagonistica romana Nora.  

 Lažno obećanje


Partnerski odnosi su za mene mikrosvijetovi čija me dinamika oduvijek zanimala, praktično i teorijski. Ništa novo na zemlji, ljudi oduvijek žele ovladati alkemijom odnosa s Drugim, toj se opsesiji nisam ni ja mogla othrvati. Htjela sam ponuditi uvid u jednu vrstu partnerskog nasilja koja je pritajena i seže izvan granica politički korektnog. Vjerujem da mnogi ljudi žive u uvjerenju kako se nasilje događa nekome drugome te da oni nikada ne bi mogli odigrati takvu ulogu u životima drugih.  Nasilje je u ovom slučaju riječ koja opisuje različite oblike narušene komunikacije i tolerancije. Nekome bi se takvo što moglo činiti dramatičnim dizanjem halabuke i korištenjem prejakih izraza, no upravo množenjem disfunkcionalnih komunikacijskih modela grade se zidovi među ljubavnicima, partnerima, supružnicima…   U uvodnom poglavlju romana postmodernistički se poigravate s očekivanjima čitatelja i ogoljujete stvarnosnoprozaški postupak. No, je li »Do isteka zaliha« stvarnosna proza? I koji je Vaš stav prema toj struji domaće književnosti?  – Roman »Do isteka zaliha« doista nije stvarnosna proza. Retci u prvom poglavlju romana u kojima se poigravam s očekivanjima čitatelja su metatekstualni ispad, lažno obećanje o stvarnosnoj prozi koje u kasnijim retcima biva iznevjerena. U ovoj knjizi doista baštinim neke karakteristike »stvarnosne proze«, prije svega korištenjem slenga kojim govore glavne protagonistice romana te odabirom lokacija u kojima se odvijaju neki od prizora radnje, no mislim da je ovaj roman nekakva fuzija modernističke »struje svijesti« i nekih postmodernističkih postupaka.   Na svjetskoj i regionalnoj literarnoj sceni mnogi su književni modeli bili slavljeni, potom prevladani i kritizirani, odbacivani kao manjkavi i plošni. Sličnu je sudbinu doživjela i stvarnosna proza koje se mnogi književni teoretičari gnušaju. Neka od djela hrvatske i regionalne stvarnosne proze na mene su ostavila jak dojam, voljela sam ih čitati i smatram da su donijela određenu svježinu na literarnu scenu.   Fabula je na tragu Tolstojeve primjedbe o tome kako je sreća (u braku) univerzalna, a nesreća uvijek posebna, specifična. Dok sam čitala, često mi je iskrsavala pjesma »Somebody that I used to know«, koja također govori o mučnom kraju veze. Jeste li se, pri pisanju, utjecali traženju inspiracije u drugim oblicima umjetnosti? Što vas je inspiriralo? Da je »Do isteka zaliha« film, što bi mu bio soundtrack?  – Slavnoj Tolstojevoj rečenici je teško proturiječiti. U vrijeme dok sam radila na knjizi, pjesma koju spominjete bila je sveprisutna na radiju i društvenim mrežama, toliko da je svima već »izlazila na uši«, no svakako ju se može uvrstiti na imaginarni soundtrack imaginarnog filma rađenog prema predlošku mog romana.   Radeći na ovoj knjizi, najviše sam u tišini razmišljala o sebi, svojim ljubavnim vezama i specifičnim mjestima, »krivim srastanjima« koje sam živeći ih previđala i pravila se da ih ne vidim, nijekala ih. Zato vjerojatno ne postoji razdoblje života kad sam manje slušala pop glazbu, nego u to vrijeme. Kad sam to ipak činila, izbor su mi bili suvremeni skladatelji poput Johna Cagea, Samuela Barbera, nešto starije domaće šansone koje se u knjizi doista pojavljuju. Imaginarni soundtrack završila bih ipak pjesmom Ekatarine Velike »Voda«.   

Priroda iscjeljuje


Roman je ispresijecan zanimljivim esejističkim minijaturama o odnosu prirode i grada, o ekologiji, o organskoj hrani, »čišćenju« kroz bijeg iz toksične urbane sredine. Koliko je grad toksičan, i koliko priroda iscjeljuje?  – Citirat ću ovdje sami kraj romana, nadajući se da onima koji će posegnuti za knjigom time neću »ubiti« užitak u čitanju. »Maštala sam o tome kako se istežem na mekanoj travnatoj prostirci i kako mi bol u kičmi nestaje. Kako servisiram svoje kosti i mišiće, nekom nevidljivom četkicom nježnim i polaganim potezima čistim oba plućna krila i praznim misli. Sasvim sam dobro znala da je to instant-čišćenje karme samo način da izgubum nešto vremena do dolaska u Labin i da sam vreća govana koje treba svojski preraditi da bih od njih učinila ekološko gnojivo. Toliko posla na sebi i oko sebe. Išla mi je na kurac ta spoznaja. Ponovno sam se naslonila na staklo i zaspala«.   Grad uistinu jest toksičan, no bijeg koji protagonistica Nora poduzima očit je pokušaj da se unutarnja ravnoteža pronađe izvan sebe, na mjestu koje nije opterećeno različitim osjetilnim senzacijama i rutinom gradske svakodnevice. Priroda iscjeljuje ako smo doista spremni do temelja preispitati vlastite toksične obrasce, teško je očekivati da nam idila nedirnute prirode nadomjesti iskrenost prema sebi samima. Znamo i sami koliko destruktivnih, depresivnih i osamljenih egzistencija kriju zajednice okružene idilom prirode. Priroda nas može žustro i nepripremljene izvesti pred same sebe, ako nemamo alate s kojima možemo izaći na kraj s mehanizmima vlastite prirode, susret može biti bolan, a rezultati »duševnog servisa« potpuno beskorisni.   Moja glavna protagonistica odlazi iz grada, napušta stan u kojem je živjela godine disfunkcionalne veze, nada se kako će ju promjena prostora učiniti spremnom za konačnu detoksikaciju. Kroz vlastiti životni put shvatila sam i sama kako promjena prostora vrlo često uvjetuje željenu promjenu točke gledišta, a donosi i određenu mentalnu vitalnost, sposobnost da bolje vidimo sve ono što nam onemogućava usidrenost na jednom mjestu.   

Nedostatak kritičke recepcije




Je li Vam smetalo što je Vaš prvi roman »Posudi mi smajl« doživljavan u prvom redu kao aktivistički pothvat jedne lezbijke, a tek onda kao književno djelo? Imate li dojam da je recepcija »Do isteka zaliha« napokon slobodna od tog procjenjivanja kroz prizmu »rada za LGBT scenu«?


 – Tada me to nije smetalo iz prostog razloga jer u to vrijeme nisam još bila osvijestila mnogima očitu činjenicu da sam medijima bila zanimljiva uglavnom zato što sam lezbijka koja k tome, vidi vraga, krije svoj identitet. Bilo mi je u to vrijeme stalo da moja prva prozna knjiga ima bilo kakav tretman medija i taj me nekritički stav koštao nekoliko pogrešaka na kojima sam svladala već dio lekcije o ponašanju u medijima.   Pokazalo se da činjenica što sam dugogodišnja novinarka ne znači da sam vješta u situacijama kad sam sama objekt medijske pažnje. Valja biti iskren pa reći i to da je knjiga »Posudi mi smajl« zaista bila i neka vrsta aktivističkog pothvata, silno motivirana vlastitim polaganim i bolnim javnim coming-outom.   Kada govorimo o kritičkoj recepciji romana »Do isteka zaliha«, svedena je tek na nekoliko intervjua i osvrta u tiskanim i internetskim medijima. Najviše kritičkih impresija dobila sam od čitatelja knjige koji se doista često javljaju i dijele sa mnom iskustva vlastitih »čitanja« romana. U nedostatku famozne kritičke recepcije čini se da baš oni pronalaze način da otvoreno govore o knjizi, kroz njihove impresije pokušavam i uspijevam sagledati koliko sam napredovala u književnom tekstu.   Jeste li se bojali da će Vas zbog pisanja o lezbijstvu ugurati u usku, manjinsku ladicu jedne getoizirane struje u književnosti, da će Vas nepravedno katalogizirati, etiketirati?  – Način na koji se od strane književnih teoretičara, kritičara i čitatelja često tretira lezbijsku ili gej književnost neodoljivo me podsjeća na tretman LGBT građana od strane heteroseksualne većine. Književnost LGBT autorica i autora često se povezuje s autobiografskom, memoarskom prozom koja se »napaja« izravno na stvarnosti i stvarnim doživljajima, pripisuju joj se ispovjednost i terapijski učinci.   Vrlo često sam i ja, poput mnogih LGBT autorica, odbijala da me se svrstava u takozvanu queer književnost, držeći se teze da postoji samo dobra ili loša književnost. S određenim odmakom i nakon vremena provedenog u prijeporima oko te teme sa samom sobom i drugima shvaćam da sintagma »queer književnosti« nije i ne mora biti stigma, ona doista upućuje na specifičnu, manjinsku točku gledišta koji zauzimaju autori ili autorice koji je pišu i mislim da se recepcija te književnosti polagano mijenja, usporedivo sa građanskim statusom LGBT populacije u društvu. Teorijski je tretman književnosti neodvojiv od društvenih praksi.   

Preusmjeravanje fokusa


Kroz jednu intimnu priču, roman govori i o širem društvenom kontekstu i razotkriva mnoge neuralgije u domaćoj sredini, mnoga licemjerja. Je li, u Hrvatskoj danas i ovdje, obveza pisca dekonstruirati anomalije društva, baviti se socijalnim temama?   – Ne smatram da bi ono što spisateljicu ili pisca pokreće trebala biti ta »sveta obaveza« da se u pisanju dekonstruiraju anomalije društva. Mislim da većina književnosti koja se ovdje ili drugdje piše na neki posredan ili neposredan način zrcali društvo i socijalne tema, a ono što čini važnu razliku jest način na koji to autor ili autorica čine, prvoloptaški ili u nekom od kompleksnijih spisateljskih sustava.  Mislim da je u tekstu knjige »Do isteka zaliha« na djelu preusmjeravanje fokusa s društvenog/javnog na privatno, makar je ovaj odnos dvosmjeran kroz cijeli narativ romana. Teško je moguće danas pisati i žanrovsku detektivsku ili fantasy prozu da kroz sićušne rupice na roletama u kontrolirani prostor teksta ne prodre taj bučni i nametljivi vanjski svijet s kojim se onda pripovjedač ili/i protagonisti na neki način nisu prisiljeni nositi. Nora, glavna protagonistica romana »Do isteka zaliha«, zamorena je egzistencijom u gradu, vlastitom vezom, kaotičnim gradskim prometom i nasilnom urbanistikom.   Aktivna ste sudionica domaće nezavisne medijske scene. Kako biste je opisali, osjećate li da smo usred male revolucije, ili bi bolji opis bio pred-apokalipsa?  

– Novu medijsku scenu, a pritom mislim na mrežu neprofitnih i nezavisnih medija koji djeluju i pojavljuju se u domaćem eteru, karakterizira oslobođeni glas i potreba da se govori, piše i svjedoči o brojnim temama koje su bile potiskivane i nedovoljno kompleksno obrađene u komercijalnim medijima. Volim misliti da se posljednje dvije tri godine značajan broj neprofitnih i nezavisnih medija profilirao, urednički i novinarski ekipirao. Tome je prilično kumovala i kriza u komercijalnim medijima, novinari i honorarci dobijali su i dobijaju otkaze, a neki su i vlastitom voljom otišli, osnivali nezavisne medije ili se poput mene pridružili postojećim timovima.