Pjesnik i mali izdavač

Andrija Vučemil: Knjige više ne mogu prodati, pa ih darujem

Davor Mandić

Snimio Roni BRMALJ

Snimio Roni BRMALJ

Sve se svelo na minimum – lani sam objavio samo nekoliko naslova, nakladništvo pomalo odumire...



Andrija Vučemil u riječkom je knjižnom svijetu sinonim za ustrajnost, bilo da se radi o njegovom književnom, bilo o izdavačkom radu. Iako posljednje vrijeme donosi lagano smirivanje jednoga i drugoga, nikako se još nisu okačile kopačke o klin, a minuli rad zasigurno zaslužuje jedan novinarski pogled.


Koje knjige vaše izdavačke kuće RINAZ su izašle u posljednje vrijeme?


– Na žalost, sve se svelo na minimum – prošle godine sam objavio samo nekoliko naslova. Objavio sam dvije knjige Ante Šarca, knjigu pjesama i knjigu kratkih misli. Zatim roman Milorada Stojevića »Vikarov kompleks« i moju knjigu pjesama »Dnevni zapisi«. Nakladništvo pomalo odumire, prodaje nema nikakve; prije je nešto Ministarstvo kulture otkupljivalo, pa smo slali po knjižnicama, međutim već tri godine ne otkupljuje ništa. Kome i kako daju, nemam pojma, ali što se tiče Rijeke, sve je prilično zamrlo.




Ima li uopće RINAZ-ovih knjiga u knjižarama?


– Nema ih, jer knjižare ako i uzmu knjige, traže veliki rabat, a onda još i ne plate ako ih prodaju. Ili plate sa zakašnjenjem od par godina.


Kako onda prodajete knijge?


– Nikako. Darujem ih. Pokrijemo troškove sponzorima i na druge načine, a knjige uglavnom darujemo. Ne znam kako drugi, ali ja već dulje vrijeme ne prodajem knjige.


Egzistencijalno se onda pokrivate iz mirovine, a izdavaštvo vam je hobi?


– Pa da, već 23 godine sam u mirovini, ali sam za to vrijeme uspio objaviti 92 knjige, od toga mojih 30 i ostalo drugih autora. Eto čime sam se bavio u mirovini.


Godine robije


Morali ste valjda nadoknaditi, obzirom da vas dugo nije bilo na sceni?


– Da, moje se ime nije smjelo spominjati više od 20 godina. Kad mi je kći umrla 1977. godine, ni Novi list nije htio objaviti osmrtnicu, jer se to ime nije smjelo objaviti. Tako je bilo u tome vremenu, ali ja sam svaki dan nešto pisao, još od djetinjstva kad sam objavio prve pjesme, u osnovnoj školi. Bio sam urednik zidnih novina, shvatio sam da ću s tim živjeti, ali da ni za živu glavu neću od toga živjeti.


Pobrinuo sam se na sasvim drugi način; najprije kazališnom režijom, onda socijalom, završio sam studij za psihoterapeuta, liječio alkoholičare i druge, i zaradio mirovinu pa mogu živjeti neovisno o pisanju. I vjerujem da danas u Hrvatskoj nitko ne može živjeti od pisanja.


Vratimo se na godine prisilne šutnje. Robijali ste na Golom otoku, vrlo dugo?


– Ja sam kao tzv. hrvatski nacionalist bio čovjek koji je najdulje u jednom mahu bio na Golom otoku: pet godina. A šest godina sam ukupno robijao.


Kako danas gledate na pokušaje turističkog oživljavanja Golog otoka?


– To je najstrašnije što se moglo dogoditi. Početkom 90-ih godina nekolio nas koji smo tamo robijali htjeli smo, i dobili smo, prilično dobru garanciju da osnujemo tamo duhovni obnoviteljski centar, za sve religije, ali to je stopirano i ništa se nije desilo.


U tih pet godina vi ste pisali, ali tamo to nije moglo biti lako?


– Nikako. Goli otok je fenomen za sebe, tamo nije bilo klasičnih ćelija. Ja jesam jedno vrijeme bio izoliran, ali mogao sam pisati. Napisao sam jedno 100 soneta, puno stihova i pjesama u prozi, ali onda sam čuo od jednog povjerljivog čovjeka, dan prije izlaska, da su htjeli pronaći to što sam napisao pa mi »produljiti boravak«. Uzeo sam onda te četiri knjige, odnio ih u kotlovnicu i mi smo to ubacili unutra.


I eto njih na vratima. Ali knjige su već izgorjele. Onda sam ja po sjećanju nakon izlaska sve to obnavljao.


Oda braniteljima


Kako biste opisali svoju zadnje objavljenu knjigu pjesama »Dnevni zapisi«?


– Zapravo bih jednu pjesmu pročitao, koja najbolje opisuje moju zbirku: »Branitelji pod šatorom/ oko njega i na ulici/ ispred dvora ministarskih/ bit su i sukus/ našeg vremena i prostora/ na kojima obitavamo/ koji su nam dani od davnina/ nama i našim precima/ da na njima živimo i da ih branimo.// Hvala vam, hrabri momci,/ ona velika hvala, ne ona formalna,/ na snazi i volji/ da u istjerivanju pravde i pravednosti/ ustrajete/ i narodu posrnulom/ pomognete da se uspravi/ i čvrstim korakom/ u novo sutra pohrli.// Krenuli ste kad je trebalo/ žrtvu podnijeli/ i nemate u ime istine/ pravo odustati,  s vama smo u djelu/  mislima i molitvi.«


A evo, i danas su tamo. Svaki Uskrs ja s prijateljima skupljam novčanu pomoć i šaljem ljudima koji su bili mladi, ne žele biti lažni invalidi, i žive od socijalne pomoći.


Nije li veliki dio problema s braniteljima, odnosno veteranima rata, u onima koji su zlorabili svoj položaj?


– Naravno da ima lupeža i lažljivaca, ali za to postoji sustav koji bi to trebao rješavati.


Ne mislite da su baš braniteljski prosvjedi u Savskoj politički instrumentalizirani?


– Po meni ne, ali da li je netko to želio, o tom potom.


Pišete i dalje?


– Nekada je bilo da svaki dan nešto zapišem, ali kako idu godine, sve je to manje i manje. Imam još materijala za jednu ili dvije knjige, oko 120 pjesama na kojima radim.