Kroz niz izlaganja u kojima su sudjelovali pjesnici, teoretičari, kritičari i povjesničari književnosti, rasvijetljeni su pojedini aspekti rada Andriane Škunce, no najviše se govorilo o njezinome začudnom i dojmljivom sljubljivanju poezije i fotografije
Simbioza fotografije i poezije
– Pjesnički rukopis Andriane Škunce uvijek pretpostavlja postojanje »svjetlopisa«. Iznenađeni smo kad spoznamo kako njezine fotografije prate i toliko snažno nadopunjuju njezinu poeziju. Način na koji stvara u oba medija istovjetan je: u njezinoj poeziji nema pozivanja na prošlost, ona je sva u sadašnjem trenutku – baš kao i fotografija, istaknuo je Zvonimir Mrkonjić koji je nadahnuto govorio o motivima kojima se pjesnikinja stalno vraća: svakodnevnom suncu (dakle onom koje pomaže težacima u radu, a ne onom koje pomaže turistima), bunarima (u kojima prepoznaje kanale za silazak u donji svijet, svijet mrtvih).
– Stvarnost svijeta nikad nije dovoljno stvarna ako se ne susretne sa svojom onostranošću, poantirao je u svome izlaganju Mrkonjić.
Simbiozom fotografije i poezije u Škuncinim radovima bavila se i Željka Čorak, koja smatra da su njezine fotografije bliže slikarstvu nego što se može očekivati.
– Na fotografijama Andriane Škunce stvarnost i točnost kadriranja podređuje se nevjerojatnom. Ona se kroz fotografiju bavi kontrastima i paradoksima, igra se ljudskim odsustvima, istaknula je Željka Čorak.
Branislav Oblučar fokusirao se na Škuncine pjesme u prozi, koje u njezinom opusu zauzimaju važno mjesto. Uz Mrkonjića i Hrvoja Pejakovića, uredila je antologiju hrvatske pjesme u prozi »Naša ljubavnica tlapnja«. Oblučar u njezinim pjesmama u prozi prepoznaje prah kao središnji motiv, a primjećuje i da u toj formi pjesnikinja pribjegava sažetosti, dok joj pisanje služi kao »zaliha bliskosti«.
Cvjetko Milanja je u Škuncinom opusu pratio »tragove cjeline koja je danas u stanu habanja«. I njemu je, kao i Željki Čorak, zanimljiv način na koji se pjesnikinja bavi odsustvima, prazninama, tišinom.
Tiho nestajanje
– Tiho nestajanje prožima njezine pjesme. Pišući o ljudima kojih više nema, budi neku mutnu melankoliju koja preplavljuje poeziju, rekao je Milanja.
Nikica Petrak pak uspoređuje Škuncine praznine s onima kakve imaju budistički svećenici ili kršćanski mistici.
– Njezin poetski glas probija tminu i tišinu, zaključio je Petrak, koji Škuncu uvrštava u najvažnije hrvatske pjesnikinje.
Andriana Škunca je rođena u Bjelovaru 1944., a djetinjstvo je provela u Novalji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je jugoslavenske jezike i komparativnu književnost. Uvrštena je u brojne antologije, a među nagradama koje je primila za svoj pjesnički rad ističu se nagrade »Tin Ujević« (1999), »Vladimir Nazor« (2003), Nagrada HAZU (2003) te »Goranov vijenac« za cjelokupni pjesnički opus (2006)
