O romanu "Olivino nasljeđe"

Alida Bremer: Ideologije su pogubne za svaku književnost

Sandra Sabovljev

Snimio Darko JELINEK / NL arhiva

Snimio Darko JELINEK / NL arhiva

Ideologije u nekom romanu imaju što tražiti samo pri karakterizaciji likova. Tako je ideologija i u mom romanu prisutna, ali nikako kao poruka. S demokratizacijom društva dolazi do sve većeg oslobađanja od ideoloških načina razmišljanja. Ali demokracija se uči, na njoj se radi, kao što se i jezik stalno mora učiti



Rođena Splićanka, Alida Bremer (1959) već gotovo trideset godina živi i radi u Njemačkoj pa je taj jezik i odabrala za pisanje svog prvog romana »Olivino nasljeđe«. Hrvatsko izdanje romana o povijesti jedne partizanske dalmatinske obitelji u prijevodu Štefice Martić i nakladi zaprešićke Frakture upravo se promovira diljem regije i reakcije se tek čekaju.


Njemački izvornik »Olivas Garten« objavljen 2013. godine, dobio je izvrsne kritike, izazvavši oduševljenje čitalaca kao i interes javnosti za Hrvatsku i njezinu historiju.


   Riječ je o romanu koji unatoč turobnoj povijesti, koja se reflektira kroz potresnu sudbinu jedne dalmatinske obitelji, i dalje kipti sokovima i vitalnošću Mediterana, a ženski likovi mu daju čudesnu atmosferu nadrealizma. Tom suptilnom latinoameričkom poetskom štihu, snažno kontrapunktira olovna povijest ovih prostora u koju je autorica suvereno uronila dugogodišnjim istraživanjem.




   S komparatisticom, promotoricom domaće književnosti u Njemačkoj i dugogodišnjoj prevoditeljicom mnogih naših autora, razgovor počinjemo očekivanom temom – motivom prelaska na drugu stranu književne scene.


   Što je bilo poticaj da se otisnete u autorske vode?


   – Godine 2007. sam u bečkom časopisu »Wespennest« objavila autobiograski esej koji se odnosio na jednu fotografiju snimljenu 1946. godine u Vodicama, a na kojoj je moja prabaka, koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila sina, nevjestu i unuka, snimljena u grupi žena u crnom, koje su sve u ratu izgubile ili muževe ili djecu.


   Polazeći od ove fotografije ispričala sam u tom eseju ukratko priču moje obitelji s majčine strane, a onda me je nazvao jedan njemački prijatelj, poznat pisac, i pitao me zašto ne razradim ovaj esej u roman. Pomislila sam kako bih morala više znati i istraživati da bi takav roman kao mješavina »fiction i faction«, dakle fikcionalnog i činjeničnog, bio dostojan ove obiteljske priče. Prijavila sam se 2008. na stipnediju zaklade »Robert Bosch« i dobila ttakozvani Grenzgänger – stipendiju, što mi je omogućilo putovanja na mjesta istraživanja neophodna za pisanje romana.


  


Svijest o dva jezika


Je li Vaš odlazak u Njemačku prije tridesetak godina, odnosno ulazak u novi jezik, razlog što prvi roman objavljujete u zrelim godinama?


   – Jedan od mojih najdražih autora Giuseppe Tomasi di Lampedusa napisao je jedini roman u 58. godini i nije doživio njegovo objavljivanje. Usvajanje novog jezika je usporilo moju biografiju, tako sam primjerice, doktorirala tek s 34 godine. Slično je bilo i s prijevodima i drugim tekstovima – ja sam na neki način književno ponovo odrastala u novom jeziku. No sretna sam zbog toga, jer osim jezikâ kojima se služim, kao što su talijanski, francuski, engleski i ruski, na njemačkom i na hrvatskom mogu se izraziti.


   Svijest o dva jezika povećava moje razumijevanje naših granica u izražavanju i komunikaciji. Wittgenstein je rekao: »Ono što se može izraziti, može se jasno izraziti, a ono što se ne može izraziti, o tome treba šutjeti«. Zato moja junakinja Oliva u knjizi šuti. Svaki od ovih jezika zahtijeva uvijek novi trud, moj odnos prema njima je odnos učenja i rada na izrazu.


   Kad već spominjete Olivu koja je od užasa što su joj se dogodili u njemačkom logoru zanijemila, jeste li svjesni da ste njenom šutnjom uronjenom u beskrajne refleksije na otomanu pokraj vrta stvorili u romanu snažnu markezovsku atmosferu?


   – Tek kad je moj urednik Seid Serdarević prvi napravio usporedbu s latinoameričkom literaturom, shvatila sam da sam, naravno, iščitala mnoge autore magičnog realizma i da su vjerojatno utjecali na mene. A onda mi se na promociji makedonskog izdanja u Skopju dogodilo da je pisac i kritičar Aleksandar Prokopijev izgovorio kako ga roman upravo zbog Olivinog lika, ali i mnogih drugih tema, pa i zbog raspona od sto godina, podsjeća na »Sto godina samoće«, a sad i vi pravite ovu usporedbu.


   Sličnost nije svjesna – u romanu ima najviše referenci na njemačku literaturu, primjerice jedno poglavlje – meni jedno od dražih – slijedi Rilkeove stihove, no utjecaji talijanske, latinoameričke ili ruske književnosti (netko od njemačkih kritičara je rekao da ga popis likova na kraju romana podsjeća na ruske romanopisce) sigurno nesvjesno postoji, jer sam iščitavala ove literature. Njemačka kritičarka Bettina Harz usporedila je roman s »Obiteljskim leksikonom« Natalie Ginzburg, a ja uistinu jako volim ovaj roman i sigurno je i on bio negdje u mojoj podsvjesti.


  


Forumaški diskursi bez potpisa


Zašto ste odlučili roman napisati na njemačkom? Je li bilo teško dalmatinski mentalitet, sve mirise i sokove Mediterana disciplinirati u jezik filozofije?


   – Puno je razloga za ovu odluku, ali sigurno je najvažniji taj što je njemački postao glavnim jezikom moje lektire. Puno više čitam na njemačkom nego na hrvatskom, a kako knjige – po meni – manje nastaju iz svakodnevnog govora, a više iz čitanja drugih knjiga, to je ovaj razvoj bio logičan. Mislim da je zapravo bilo lakše predočavati Mediteran nekome tko ga slabije poznaje nego »nositi sove u Atenu« i Dalmatincima pričati o Dalmaciji.


   Distanca se meni ukazala kao prednost. Znam da to nije pravilo, ali životno iskustvo prelaženja iz jednog jezika u drugi postaje sve češće u današnjem svijetu, pa su i pisci koji su promijenili jezik sve češći. Slično je moralo biti i pioniru promjene jezika Vladimiru Nabokovu kad je na engleskom jeziku Amerikancima govorio o ruskim temama.


   Čitala sam da ste oklijevali s hrvatskim prijevodom pribojavajući se recepcije, ne one književne, već ustaško-partizanske forumaške koja u nas ne jenjava. Kako je zapravo dočekan roman koji na svojim crvenim koricama nosi petokraku i srp i čekić?


   – Ma ne, nisam oklijevala s prijevodom, odluka o tome kad će roman biti objavljen na hrvatskom bila je u rukama naklade Fraktura, koja pak ima svoje jasne planove i svaka knjiga koju ovaj nakladnik objavi dobije svoje mjesto u slijedu, nema objavljivanja na brzinu. A i za prijevod je trebalo vremena. Imala sam sreću da je hrvatski nakladnik prijevod povjerio vrlo preciznoj i posvećenoj prevoditeljici, koja se uistinu s velikim zanimanjem posvetila mom tekstu.


   Ovi forumaški diskursi bez potpisa nemaju veze s književnošću, a ni s poviješću, pa se nadam da će rasprave tog tipa zaobići moj roman. No uistinu su kao glas jednog dijela naroda neugodne. One nisu hrvatski, nego globalni fenomen. Frustrirani ljudi anonimno ispisuju svoj »hate speech« jer im je to omogućio internet. Prije ih se čulo samo u kavani ili u uskom krugu, sad se njihovi komentari pojavljuju ispod autorskih, potpisanih komentara – to je fenomen kojem ozbiljne novine pristupaju tako što ih ne objavljuju.   


   U Njemačkoj sam doživjela da mi se javljaju čitatelji i čitateljice hrvatskog podrijetla i govore mi da sam opisala njihovu obitelj, njihovu rodnu kuću, njihovo djetinjstvo, što me naravno veseli. Jer ja sam i htjela kroz priču o mojoj obitelji opisati Dalmaciju, a u njoj je bilo puno sličnih obitelji, sličnih kuća s unutrašnjim dvorištem i sličnih sudbina. A crvene korice s petokratkom u kojoj su srp i čekić, a koja je bila znak Druge dalmatinske brigade, nisam dizajnirala ja, nego – naravno – dizajner izdavačke kuće.   


   Iako Vas kao književnicu nije zanimala ideologija osim u mjeri u kojoj je obilježila sudbine u Vašoj obitelji, ona se kroz pojedine likove i događaje snažno osjeća romanu. Zahvatili ste također velik komad naše povijesti i istraživački uronili u njega. Ima li šanse da uskoro dođemo do vremena kada će nam »jedino malarični komarci ometali društveni napredak« ili su ideologije pogubne za život na ovim prostorima?


   – Ideologije su u prvom redu pogubne za književnost, te u nekom romanu imaju što tražiti samo pri karakterizaciji likova. Tako i u mom romanu možemo vidjeti koji su likovi bili podložni nekoj ideologiji, koji su ideologiju dovodili u pitanje, a koji su uspijevali misliti svojom glavom usred ideološkog mainstreama. U tom smislu je ona u romanu prisutna, ali nikako kao poruka romana.


   S demokratizacijom društva – a ona je dugačak proces – dolazi do sve većeg oslobađanja od ideoloških načina razmišljanja. Demokracija se uči, na njoj se radi, kao što se i jezik stalno mora učiti. Živeći u Zapadnoj Njemačkoj skoro 30 godina bila sam svjedokom tamošnjeg kontinuiranog rada na demokratizaciji društva, kao i tranzicijskih procesa na istoku zemlje poslije pada Berlinskog zida, koji još uvijek traju.


   Čini mi se da su Nijemci strpljiviji od Hrvata i svjesniji činjenice da društvene promjene ne nastaju preko noći. A što se ovih prostora tiče, za njih je poguban jedino rat i mislim da sve društvene snage moraju s punom odgovornošću raditi na očuvanju mira.


   Roman je i svojevrsni opis života između dvaju svjetova. Koje su temeljne razlike u životu u Njemačkoj i Hrvatskoj iz Vaše perspektive?


   – Temeljna razlika je u veličini Njemačke, broju govornika njemačkog jezika te političkom i gospodarskom značaju Njemačke. Naime, nemoguće je direktno usporediti ove dvije zemlje, jer se radi o različitim redovima veličina. Kako usporediti njemačka sveučilišta s hrvatskim kad je ovih prvih puno više, kad su puno bogatija i kad na svakom od njih studiraju studenti iz cijelog svijeta? Ili kako usporediti njemačke novine s hrvatskim, kad »Der Spiegel« kao jedan od rijetkih tjednika na svijetu može izdržavati cijeli ekspertni dokumentacijski centar unutar svoje redakcije, a čija je zadaća provjeriti činjenično stanje svake tvrdnje i svakog istraživanja prije objavljivanja?


  


Mediteranska oholost


Kako usporediti njemačko izdavaštvo, koje uspijeva redovno objavljivati relevantnu publicistiku, beletristiku i znanstvenu knjigu sa svih mogućih jezika, uključujući i hrvatski, dok u Hrvatskoj jedva izađe pokoja knjiga prevedena s tog velikog njemačkog jezika?


   Što Vam pruža Njemačka, a u čemu Vam nedostaje Hrvatska?


   – Njemačka mi je dragocjena zbog neiscrpnih mogućnosti informiranja i stjecanja znanja. Hrvatska mi je važna zbog kvalitete života, zbog prijateljstava i zbog ljepote zemlje. Kao svi Splićani, i ja mislim kako »nima Splita do Splita«, ali bi mi vjerojatno Split dosadio da nisam nikad iz njega otišla. No kao mjesto u koje se uvijek vraćam Split je jedinstven. Mislim da sam uistinu u privilegiranom položaju što obje ove zemlje mogu nazvati svojima.  


    Gdje Vam je dom i je li ga zapravo važno geografski locirati?

   – Dom mi je tamo gdje su moja obitelj i moji prijatelji; u Njemačkoj su to Münster, München, Berlin, u Hrvatskoj Split, Rijeka, Zagreb, ali imam prijatelja i na drugim stranama svijeta, evo upravo sam došla iz Skopja i Prištine – makedonski pjesnik Nikola Madžirov ili albanski dramski pisac Jeton Neziraj su mi važni prijatelji, pa se u njihovom društvu osjećam isto tako kod kuće.


   No grad kojem ću se uvijek vraćati je Split. Kad sam bila mala, ja sam najozbiljnije žalila sve ljude koji nisu imali tu sreću roditi se u Splitu. Ta mediteranska oholost tipična je bila i za stare Grke, koji su govorili da tamo gdje prestaju rasti masline počinju krajevi barbara, ili za stare Rimljane, koji su u svoje atlase upisivali »Hic sunt leones« (Ovdje su lavovi), kad su obilježavali nepoznata područja izvan mediteranskog kruga.   


Prijevod Štefice Martić zasebno je autorsko djelo. Mislite li da je imala težak posao? Dalmatinski dijalekt je tek mjestimično prisutan? Oduzima li to autentičnost likovima?    – Štefica Martić izvrsna je prevoditeljica i ja se divim njezinom poznavanju njemačkog jezika. Upotreba dijalekta je uvijek vrlo škakljiva stvar – morate izvrsno vladati dijalektom da biste ga uspješno upotrebili, a ja uopće ne poznajem dijalekt kojim se u Vodicama govorilo 1921. ili 1938. ili 1946. godine. Kad čitate primjerice, odličan prijevod Dostojevskog – a većina nas je ovog pisca čitala u prijevodu – vi uopće ne razmišljate da se ne radi o originalu i da ne slušate sjevernoruski dijalekt.    Moja je teza, koju sam iznijela u jednom nedavno objavljenom eseju, da su original i izvorni jezik jednako tako precijenjeni kao i pojmovi domovine i rodne grude. Na njima, tako mi se čini, inzistiraju svi oni koji drugo ne poznaju dovoljno, a takvi su svugdje većina.    Bez prijevoda ne bi bilo ne samo strane književnosti, nego književnosti uopće. Književnost kao nacionalna uopće ne postoji, postoji samo književnost, jer pisci kontinuirano uče i preuzimaju jedni od drugih, pa je tako i »otac književnosti na hrvatskom jeziku« Marko Marulić Splićanin propjevao na lijepom hrvatskom jeziku iz poznavanja klasične literature na latinskom i renesansne na talijanskom.


Osim u Hrvatskoj prijevod Vašega romana objavljen je već i u Makedoniji. Ima li novih prijevoda u perspektivi?


   – Postoji zanimanje za moj roman u Italiji, Sloveniji, Engleskoj i Mađarskoj, ali još nema konkretnijih dogovora, samo su ulomci prevedeni na mađarski i engleski jezik.


   Pišete novi roman koji se opet odigrava između Njemačke i Hrvatske, između Berlina i Splita, a smješten je u tridesete godine prošlog stoljeća. Možete li nešto više reći o njemu i kada ga možemo očekivati.


   – Teško mi je govoriti o tekstu u nastajanju, mogu samo reći da se veselim što ću ne samo ljeto, nego vjerojatno i jesen provesti uglavnom u Splitu istražujući i pišući. Inače si ne mogu priuštiti luksuz tako dugačkog boravka u Splitu jer moj mlađi sin još uvijek ide u školu, no on će od jeseni biti na razmjeni u Kanadi, tako da prvi put poslije jako dugo godina neću zbog škole mojih sinova biti vezana za boravak u Njemačkoj.


   Je li spisateljski rad ugrozio Vaš predani promotorski rad hrvatskih književnika ili uspijevate uskladiti obaveze na oba plana? Prevodite li trenutno nekog hrvatskog (regionalnog) autora.


   – Prije par mjeseci izašao je moj prijevod »Crne pokrajine« s dodatkom »Jezera« Marka Pogačara, a uskoro mi izlazi i prijevod »Priručnika za hodače« Ede Popovića. Prevodit ću i dalje, a promotivne sam aktivnosti zbog pisanja morala znatno smanjiti, tako sam napustila mrežu Traduki unutar koje sam puno radila na promoviranju hrvatskih i regionalnih pisaca.