Deset godina trebalo je da hit roman iz Bugarske – satira o srazu Istoka i Zapada u bugarskom veleposlanstvu u Londonu prevedena na 14 jezika – stigne do Hrvatske
Alek Popov trenutno je jedno od zanimljivijih imena bugarske književnosti. Autor više zbirki priča, eseja, scenarija i dvaju romana hrvatskim je čitateljima moguće poznat u srpskom prijevodu izdavačke kuće “Geopoetika”, no odsad ga se može čitati i na hrvatskom jeziku. Njegov roman “Misija London” objavio je “Meandar”, a ako je suditi prema prvim reakcijama, vrlo bi lako mogao postati hit.Roman je originalno objavljen 2001., pa je činjenica da mu je trebalo 10 godina da doputuje do Hrvatske pomalo čudna, uzme li se u obzir da je ova satira o srazu Istoka i Zapada u bugarskom veleposlanstvu u Londonu odlično prihvaćena u cijeloj Europi. Dosad preveden na 14 jezika, roman je doživio i uspješnu filmsku adaptaciju u Bugarskoj, koja će, najavljuje autor, uskoro dobiti i nastavak.S Popovim razgovaramo na pulskom Sajmu knjiga, na kojem gostuje u nekoliko programa.
Roman “Misija London” napisali ste nakon iskustva kulturnog atašea u Londonu. Što zapravo radi kulturni ataše?– Ta osoba trebala bi kreirati, utvrđivati kulturno tržište za svoju zemlju. Obično nema dovoljno sredstava za to, što je posebno očito u postkomunističkih zemalja. Ako hoćeš, možeš nešto pokušati, ali kulturne institucije u Bugarskoj nisu baš reformirane, a nisu baš ni učinkovite, pa je takva i služba. Zato sam i odustao nakon samo jedne godine rada na tom mjestu. Nije da sam bio razočaran, nego sam shvatio da jednostavno nema neke koristi od mene. Bolje mi je slobodnom.
Je li taj svijet doista toliko karikaturalan kakvim ga prikazujete u vašoj knjizi, prepun preplašenih birokrata i bizarnih likova, ili ste malo ipak pretjerali?– Ma malo jesam pretjerao, ali pisanje je uvijek i pretjerivanje. Na drugoj strani, realnost ponekad nadmašuje književnost u većem opsegu nego što je to ova uopće u stanju probaviti. Posebno u tim birokratskim službama i krugovima. No to se događa u cijelom svijetu, i na različitim nivoima. U Europskoj uniji također. Pa birokracija je europski izum. Ona bi trebala raditi za dobrobit ljudi, i ponekad je nužna, ali s piščeve, odnosno moje točke gledišta vide se paradoksi tog sistema, što je uvijek zanimljivo istraživati. Napisao sam ja i dosta kratkih priča koje su s tim povezane.
Igra stereotipima
Jedan od duhovitijih momenata u romanu, ujedno i jedan od najkritičnijih prema tom svijetu, u dijelu je kad se stav skupine balkanskih veleposlanstava o nekoj krizi na Balkanu formira na osnovi lošeg raspoloženja zbog promjene jedne tajnice, koja radi loše sendviče. Mislite li da svijet tako funkcionira, da nema velikih misterija i urota?
– Da. Doista nisam neki fan teorija urote, jer mislim da stvari ne mogu biti kontrolirane tako striktno. U suprotnom komunizam ne bi nikad propao. Sva totalitarna društva pokušavala su kontrolirati stvari, ali to jednostavno nije bilo moguće. Ne može se organizirati i raditi takve velike urote.A vjerovanje u urote vodi nekom obliku paranoje. I to je nešto vrlo karaktertistično za totalitarno stanje uma, u kojem ljudi na funkcijama misle da drugi ljudi stalno kuju neke urote. No to nije tako. Ali ja se volim igrati s tim stereotipima.Recimo, to se vidi u onom dijelu knjige kad se govori o dvojnici britanske kraljice, gdje ljudi u veleposlanstvu razgovaraju o nemogućnosti da je kraljica nema, jer ne može ona ići baš svugdje gdje je pozovu. To je nešto što je u takvim službama, i to ne samo u bugarskim, gotovo uobičajeno.
Zapravo se čini da ste prilično balansirali u kritiziranju obiju strana, i “vaše” i “njihove”. Jeste li imali neku posebnu agendu ili je to došlo prirodno?– Nisam imao posebnu agendu, samo sam htio napisati roman o svojim iskustvima i o priči koju sam smislio. Htio sam to učiniti kako treba, što je uvijek slučaj kad pišem, bile to kratke priče ili romani.No naravno, kad pišeš moraš o tome razmišljati. Komplicirana je to igra. Da bi roman “radio”, moraš naći pravu ravnotežu, pa je namjera tu posve praktične prirode. Da bi nešto funkcioniralo, mora biti uravnoteženo. Mnoge stvari moraju odgovarati jedna drugoj. I nije to samo pitanje zabavljanja ljudi, nego i naoštravanja njihove kritičnosti. To proizlazi iz dobre knjige.
Vrlo ste dobrohotni prema svojim likovima. Ne dopuštate da lako nastradaju. Zašto?– Ne bih rekao da sam vrlo dobrohotan prema njima… Ma zapravo jesam, da, kad kreiram likove, pa ako je on dobar, autentičan, onda sam suosjećajan prema njemu. No u Bugarskoj je dosta podijeljeno mišljenje o tome. Ima i povrijeđenih ljudi, ali na drugoj strani, mnogi su to sasvim noramalno prihvatili.
Ime i lik
No to je više vezano za sliku koju projicirate. Dakle bilo je i povrijeđenih emocija u Bugarskoj?– Da, ali moram priznati da sam očekivao još i više buke. Pogotovo kad je film izašao, jer u njemu su neke stvari još jače naglašene i film sam ima veći utjecaj na društvo zato što ga više ljudi vidi, a ovaj je postao dosta popularan. Neke stvari su u njemu drugačije i više vrijeđaju, ali opet, ljudi su ga općenito dosta dobro prihvatili. Čak uz neki čudan patriotski osjećaj radosti?
Onda se Bugari ipak vole šaliti na svoj račun?
– Ali ni engleski karakteri nisu baš dobro prošli, pa su na toj pozadini Bugari nešto jednostavniji, ali ipak i malo čovječniji.Čini se kao da su vam imena likova dosta važna, a ponekad govore i ponešto o likovima. Kuhar je Gibaničarov, tašta nouveau riche pjevačica Seljanova…
– Da, volim se igrati imenima i dosta pažnje polažem na to. I za moje rane radove je to važno. Ime ne mora nužno biti povezano s poslom ili karakternom osobinom, ali mora dobro zvučati. Na neki način mora karakterizirati lik.
Koliko sam shvatio, vi trenutno živite isključivo od pisanja. Može li se to u Bugarskoj?– Trenutno živim od pisanja, da, ali promijenio sam dosta zanimanja, što mi je bilo od koristi za pisanje. Sad sam, mislim, sakupio dovoljno iskustva da bih se u potpunosti posvetio pisanju.Od pisanja se u Bugarskoj može živjeti, ali teško. Ovisi, naravno, o tome koliko se prodaješ i što sve zapravo radiš. Ja pišem i scenarije za filmove. I adaptacije svojih romana i originale.
Od knjige do filma
Iza romana »Misija London« je i uspješan film. Jeste li radili i na njemu?– Da, zajedno sa svojom bivšom suprugom, no i uz pomoć redatelja. Nisam to htio u početku, htio sam samo pisati priče i romane, ali u jednom trenutku nije bilo nikoga tko bi to napravio kako treba. Čak su bili angažirali i nekog britanskog scenarista, ali on nije napravio dobar posao. Nije skužio poantu. Većina ljudi sa zapada ne zna ništa o istočnoj Europi. Čak i kad pišu o njoj, dosta su površni.Neki drugi projekti? Na čemu trenutno radite?
– Pišem svoj treći roman, a radim i na filmskom projektu prema mojem drugom romanu, koji se može nabaviti u Srbiji.Kako to da u Srbiji imate toliko prijevoda, a u Hrvatskoj ne? Odužuju li vam se zato što ih spominjete u romanu na nekoliko mjesta?– Ne znam je li zato, ali dosad nije bilo baš puno veza između Hrvatske i Bugarske. Ne znam zašto.
Imate li kakve druge aranžmane i planove u Hrvatskoj?– Vidjet ćemo kako će ova knjiga biti prihvaćena pa ćemo se ponašati u skladu s tim. Bili ste spomenuli i neki filmski projekt koji nije nastao prema romanu. O čemu se radi?– To je drugi dio “Misije London”. Jako su htjeli napraviti nastavak. Mislim da roman neću pisati, zato što je »Misija« napisana i objavljena prije deset godina, pa se ne bih želio ponavljati. Ali vidjet ćemo. Imam dosta dobru priču za drugi film, koji će biti potpuno drugačiji od prvog. Druga je priča i bit će samo nekoliko istih likova, zbog čega sam i pristao na to, jer sam inzistirao da se ne ponavljamo.Kako vam se sviđa pulski Sajam?– Vrlo. Super je.
Imate li sličnih u Bugarskoj?– Upravo jedan traje u Sofiji. Ali on je puno drugačiji. Više je kao trgovina; ovdje je puno udobnije. Ovaj naglasak na autora je fantastičan.
