Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. listopada 2019.
Djelo Maje Haderlap

'ANĐEO ZABORAVA' Velika knjiga o (ne)izrecivom i (ne)zaboravu

Maja Haderlap
Maja Haderlap
Autor:
Objavljeno: 18. kolovoz 2019. u 19:06 2019-08-18T19:06:38+02:00

To je priča (i o) koruškim partizanima, koji su s jedne strane bili dio šireg Titovog antifašističkog i oslobodilačkog pokreta »s one strane Karavanki«, ali s druge strane i »jedini vojno organizirani otpor protiv nacionalsocijalizma na tlu Austrije«

Ima tomu već dvadesetak godina od kako sam pročitao roman austrijskog prozaika Norberta Gstreina »Engleske godine« (zdušno ga preporučam za prijevod na hrvatski jezik), u kojem su bile opisane sudbine ljudi (u fokusu je usud tri žene) čiji je život usko isprepleten s ratnim događajima, ali i izbjeglicama iz nacističke Austrije i kroz koji nam se (raz)otkrivaju malo ili gotovo nikako poznati detalji iz povijesti uoči i tijekom Drugog svjetskog rata.

U svom je najslavnijem (ali, ne i najboljem djelu), Gstrein oživio nepoznate epizode iz britanskih internacijskih logora u koje su bili deportirani simpatizeri nacista, stranci koji su imali dozvolu trajnog boravka u zemlji (međutim, iz raznih su razloga bili sumnjivi), kao i izbjegli Židovi iz Austrije i Njemačke, koji su tako spletom tragičnih okolnosti po drugi put postali žrtvama i iznova su prolazili novu kalvariju.

U ovom uistinu velikom romanu, sa svojevrsnom detektivskom pozadinom, nisu toliko interesantne autentične sudbine pojedinih osoba, već fascinantna fikcionalnost na temelju koje je autor »izveo« svoju priču iz konkretnih povijesnih činjenica.

Vrsna spisateljica

Ono što književno impresionira u Gstreinovu romanu su pitanja: kako je i što je u tegobnim vremenima početka Drugog svjetskog rata stvarno proživljavao židovski emigrant u Beču (kasnije poznati egzilni pisac), te kako je i je li uopće moguće, nakon silnih godina koje su prošle od svršetka rata doprijeti do prave i pune istine, do autentične (pod)svijesti što se to stvarno događalo, kako u dušama ugroženih pojedinaca, tako i na »totalnom« društvenom planu?

Dakle, Gstrein, na osebujan način, propituje duh svog, ali i duh povijesnog vremena. Interesiraju ga, prije svega stvarni događaji, a tek potom razne (re)interpretacije, koje se kasnijim, sasvim razumljivim propitivanjima gube u izmaglicama sjećanja, podliježu zaboravu, novim konstruktima, da bi na koncu, koliko god bile blizu istine, zapravo od nje bile »svjetlosnim godinama« udaljene.

A upravo sam nedavno čitajući roman izvrsne austrijsko-slovenske književnice Maje Haderlap »Anđeo zaborava« (izdavači: Disput i HFD, Zagreb), u prijevodu Dubravka Torjanca s njemačkog (napisao je i instruktivnu bilješku o autorici) iznova prepoznao slične intencije, koje je ova vrsna spisateljica, svojim snažnim pismom tako maestralno »obradila«.

Knjiga 'Anđeo zaborava', Maja Haderlap

Roman je izašao u Disputovoj ediciji »Na tragu klasika«, koju je uređivala, nažalost hrvatske kulture, preminula i nikad prežaljena Irena Lukšić, a to napominjem stoga, jer u rukopisu Maje Haderlap upravo jasno i zorno prepoznajemo stvaralačku moć i snagu klasičnog autora.

Slično kao Gstrein i Maja Haderlap se, na svoj način prihvatila velike, ali i (ne)zahvalne teme, o kojoj se istina, u nas nešto više zna nego o engleskim internacijskim logorima, međutim koja je bila i ostala svojevrsnom tabu temom, podjednako u Austriji, kao i u Sloveniji; dakle sredinama koje autorica doživljava kao »svoje«, kao svoj duhovni prostor, gdje pronalazi snagu i inspiraciju za svoj rad.

To je priča (i o) koruškim partizanima, koji su s jedne strane bili dio šireg Titovog antifašističkog i oslobodilačkog pokreta »s one strane Karavanki«, ali s druge strane i »jedini vojno organizirani otpor protiv nacionalsocijalizma na tlu Austrije«.

Iz te činjenice, same po sebi frapantne i veličanstvene, rađale su se, »stasale i razvijale« brojne tragedije, kako tijekom samog rata, ali (možda i više) nakon njega, kada su se padom (ne i slomom) nacionalsocijalizma, austrijski Slovenci ponadali kako je konačno stiglo puno i pravo oslobođenje, što se, naravno, pokazalo zaludnom nadom.

Naime dok su Anschlussom, Slovenci koji su živjeli u Koruškoj bili svedeni na manje vrijedan živalj koji treba opsluživati arijevske vladare, a u ratu, u sastavu Wehrmachta, kao topovsko meso ginuti za nacističke interese na najubitačnijim i najopasnijim bojišnicama diljem Europe; vjerovali su da će se svršetkom rata ove traume uspješno zaliječiti, posebice stoga što su masovno dezertirali iz njemačkih postrojbi i »bježali u šumu«, kako bi izbjegli uhićenja i prijeke sudove (gdje su kazne bile brze i surove), ali i da bi se pridružili partizanima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Bili su uvjereni da će im ta »antifašistička legitimacija« otvoriti vrata ravnopravnosti u poratnoj i od nacista »očišćenoj« Austriji, ali ništa pogrešnije od tih, kako su se sami uvjerili, zaludnih nadanja.

Kad je rat svršio, suprotno očekivanjima, Slovenija nije postala jedinstvena; Koruška je (p)ostala sastavni dio Austrije u kojoj se Slovenci nakon svega, u velikoj mjeri (više) nisu osjećali kao u vlastitom domu: ono što je u slobodnom, antifašističkom svijetu bilo za svaku pohvalu i ponos, to se u Austriji (i dakako Njemačkoj), u svakodnevnom ophođenju tretiralo kao izdaja domovine.

Partizani i njihove obitelji su (p)ostali obilježeni kao ljudi koji su u »najtežim ratnim okolnostima« svojoj domovini (teško da im je nacistička Austrija uistinu bila domovinom) okrenuli leđa i stoga ih je domicilno, njemački govorno stanovništvo, smatralo »neprijateljima zajednice« u kojoj žive.

Te napetosti nikada nisu presta(ja)le, vremenom su bile ublažene i potisnute, ali bila bi dovoljna i mala iskra novih nesporazuma i odmah bi iznova planula vatra koja se hranila starim omrazama i tegobnim nasljeđem neprevladane prošlosti.

Bakine priče

A o tome kako su koruški Slovenci stvarno živjeli u Austriji, prije, ali i poslije nacista, kako su bili tretirani (uglavnom kao građani drugog reda), osuđeni na (po)laganu, sustavnu i permanentnu asimilaciju, programirani (samo)zaborav; dakako austrijski nacionalisti nisu govorili.

Vlastite su grijehe, nepodnošljivom lakoćom prijetvornosti, pretvorili u mučeništvo, a tuđe, stvarno mučeništvo u grijeh i izdaju. U takvoj se sredini rodila i rasla, a da se s tim i takvim duhom nikada nije pomirila i srasla i autorica ovog moćnog romana Maja Haderlap (rođena u Železnoj Kapli 1961.), koja je u Beču završila germanistiku, filozofiju i teatrologiju (iz ove je oblasti doktorirala 1989.), da bi nakon studijskih boravaka u Ljubljani i Trstu (u tom je razdoblju uređivala i književni časopis koruških Slovenaca »Mladje« i bila dramaturg Gradskog kazališta u Celovcu) postala profesor povijesti kazališta i dramaturgije na sveučilištu u Celovcu.

Za roman koji ovdje predstavljamo (uz hrvatski, preveden je i na talijanski, engleski i francuski jezik), autorica je dobila uglednu Nagradu »Ingeborg Bachmann« (poznata austrijska pjesnikinja), koji je kasnije sama adaptirala u kazališni tekst (naslovljen »U kotlu«) i izveden u bečkom Akademietheateru. Prošle je godine postala i laureatom ugledne Nagrade »Max Frisch«, a treba spomenuti i da je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

»Anđeo zaborava« je pomalo sentimentalno-nostalgična, ali u svakom slučaju (ne)obična priča o ljudima njena zavičaja, njihovom životu, radostima i tugama, usponima i padovima u koje se umiješala krvava povijest i tako ih stavila pred teška iskušenja, s kojima se mnogi nisu znali nositi; ili, ako jedno vrijeme i jesu, vremenom su pod teretom njena nasljeđa, popustili i(li) posrnuli. Međutim, znali su da im valja preživjeti, da moraju brzo i odlučno reagirati, kako bi opstali, kako bi na vrijeme izbjegli tragičan usud koji su im namijenile nacističke vlasti.

Tako su ti, naizgled obični ljudi, preko noći izrasli u heroje (poneki ponekad i u kukavice), u osobe koje su (p)ostale nešto više i bolje od onog što su sami o sebi mislili da jesu i da mogu biti. Iako prepuni mana i slabosti, uostalom kao i svi drugi ljudi diljem svijeta, kada je trebalo, kada ih je usud povijesti postavio pred tešku egzistencijalnu dilemu, nisu dvojili: odlučno su prešli Rubikon, stali na stranu slobode, dobra, istine i humanosti, ne samo kako bi u tim »vunenim vremenima« zaštitili sebe same, ili samo stoga, jer zapravo i nisu mogli (drukčije) birati, što im je to bila jedina moguća »strategija preživljavanja«, već prije svega, što su te autentične ljudske (kršćanske ili etičke svejedno) vrijednosti u svoje biće »upili« poimanjem i načinom života sredine u kojoj su se rodili i u kojoj su umirali.

Druge vjere ili ideologije, izuzev u Boga (ali na način specifičnog, takozvanog socijalnog kršćanstva), ti ljudi nisu imali: u svemu drugom (iz)gubio se smisao života kakvim su ga oni vidjeli i prepoznavali.

Sve te priče, to stanje duha i vremena, Maja Haderlap je odrastajući u tom miljeu, takvom ambijentu, »usisavala« u svoje biće, a kada je i odlazila, to je činila samo, ili prije svega zato da bi se imala kamo i kome vratiti.

U tim, naizgled ni po čemu izuzetnim ljudima, prepoznavala je ono neobično (i) veliko, u njima i krajoliku zavičaja iščitavala je cijeli, ispod tzv. običnosti, skriveni svijet, zapleten u svoje tako (ne)obične labirinte, koji nam uvijek iznenadno (u pravilu smo zatočenici zabluda, kako se samo drugim i na drugim mjestima događa ono što sami ne vidimo da se i nama dešava) razotkrivaju istinu koju ponekad teško prihvaćamo, a još teže se s njome mirimo, ili nosimo.

Upravo je taj neuhvatljivi, teško definirajući osjećaj (be)smisla Maja Haderlap željela (i uspjela) zahvatiti, »otkinuti ga od neizbježnog zaborava«, jer ukoliko bi to nestalo, ostala bi jedino praznina prošlosti i života.

Cilj je njenog pisma posvema jasan: pokušati snagom riječi zaustaviti prolaznost (jer se sve mijenja osim prolaznosti), a zaborav se ne piše, već živi. Stoga, sjećajući se djetinjstva, ušla je u dijalog s vremenom i preko sebi najbližih osoba (baka, otac i majka) koje su joj obilježile odrastanje i sazrijevanje, pokušala je u svom pismu opisati, zahvatiti i zadržati sve, što na koncu i nju samu (pred)određuje kao osobu i kao ljudsko biće te ne na kraju kao ženu, ma koliko se tomu opirala.Jedan detalj to dobro razotkriva: jednom joj je baka (koja joj je bila najvažnija i najbliža osoba u životu), prilikom ljetnih praznika, kad se »razgolitila« u kupaći kostim, bijesno prigovorila »kako se novci i guzica nikada javno ne pokazuju«. Bakine priče utkale su se u njenu dušu i postale su nepresušan stvaralački izvor njene književne radionice, ali čaroliju i snagu tih priča ujedno nosi kroz svakodnevni život. Ili kako je to zapisala: »Usađena sam u djetinjstvo kao drveni kolac u dvorište, koje svaki dan tresu i provjeravaju hoće li izdržati drmanje«.

Nacistički logor smrti

Za Maju Haderlap posebno je važan trenutak bio kada je baka odlučila s njom podijeliti »one dvije godine svojeg života koje su je najdublje obilježile«; odnosno, godine provedene u nacističkom logoru smrti Ravensbrὔck, tako da je na koncu i sama autorica odlučila otputovati u spomenuti logor, provjeriti na licu mjesta bakine priče, pitajući se: je li uopće moguće shvatiti neshvatljivo? I zaprepastila se kad je shvatila da iako nikada ranije nije bila u tom logoru, kako ga zapravo jako dobro poznaje.

Upravo su te bakine priče »za koje manjka riječi«, a da bi se njihova slojevitost (iznesena tako jednostavnim rječnikom) uopće mogla shvatiti, p(r)obudile »sjećanja na bakinu sobu«, sjećanja na »posebnu mliječnu svjetlost koja je ono nepojmljivo«, a o kojoj joj je, kako je zapisala autorica »pričala i rasula u mnoge trenutke bliskosti koji su kružili u zraku poput fine prašine i noć kasnije već ostali ležati na predmetima kao da ih nikada ništa nije uskovitlalo«.

A to je već vrijeme kada Maja Haderlap piše svoje prve pjesme i za koje intuitivno shvaća kako joj nedostaje riječi, ali da će ih slijedivši trag materinjeg i bakinog (iako iskrivljenog) jezika, na koncu (pro)naći.

Kako će ovladati punim jezikom i obuhvatiti »rečenične fantome« i tako ih »baciti naprijed u budućnost«. Moram priznati: čini mi se kako je u tomu definitivno uspjela; »Anđeo zaborava« to više nego dobro pokazuje i potvrđuje.

To je velika knjiga o (ne)izrecivom, o (ne)zaboravu, u kojoj je »ono što se misli, ćuti, ono što se osjeća« i od »čega se stradava«, uspjela »spojiti u jednu rečenicu kojom se sve obilježeva ili barem čuva od zaborava.

«Druga osoba kojoj je posvetila najviše pozornosti je njen otac, tragičan lik koji nosi krivnju bez prave krivice, koja vremenom narasta do neshvatljivih razmjera i uništava ga, a da zapravo nitko točno ne zna kako je do toga stvarno došlo.

Upravo stoga, otac se osjeća izdan od svih i u vlastitom očaju, jer se nije znao obraniti od tih ratnih demona koji ga lome i uništavaju; kako piše autorica »istodobno je i sam sve nas izdavao, svima koji su bili spremni vjerovati u njegove sumnje.«

Nakon toga, danima ni sa kime, posramljen nije komunicirao, a sve samo stoga, jer nije mogao podnositi da zbog njega drugi, prije svih njegova obitelj, ispaštaju i nose njegov križ. Odao se piću, pokušao je samoubojstvo, a opet bio je čovjek vrijedan divljenja, jer ono što se u ratu (u)činilo, što mu je otac otišao u partizane, (u)činilo se, jer se drukčije nije ni moglo, a niti smjelo. Na koncu, zatvorio se u »prošlost iz koje se teško nalazi izlaz«.

Nosio je očevu (i vlastitu) krivnju odlaska u partizane; susjedi (i Slovenci i Austrijanci) su mu prigovarali da se »nije borio protiv Hitlera, a za Slovence ništa mu se ne bi dogodilo«. »Borili ste se za Jugoslaviju«, stalno je slušao jednu te istu priču (od susjeda, u krčmi, na ulici...), »terorizirali ste domaće stanovništvo«, »izdajice ste domovine« i slično.

A kako je došlo do tako (ne)očekivanog preokreta, ni sam nije znao, niti shvaćao; međutim sve se nekako neprimjetno izmijenilo.

Koruški partizani

Oni koji su im još do jučer bili saveznici, postali su im neprijatelji; »slovenski komunisti među bivšim suborcima odvajaju žito od kukolja, a austrijski komunisti iz partije isključuju titoiste, crkva će partizanskim obiteljima prijetiti ekskomunikacijom i tijekom službe Božje ljudima u lice reći da više nemaju što tražiti u crkvi dok vjeruju u partizane...

Koruški pokrajinski uredi pokretat će istrage jesu li partizani ubijali, tko je nakon rata prijavljivao, hapsio i ubijao protivnike partizana, više od toga nije u njihovom interesu, ništa saznati, ničega se sjetiti, ništa pitati, preko svega raširiti omotač šutnje«.

A kada su (dugo) nakon rata, koji zapravo nikada nije prestao, koruški partizani dobili Titovo priznanje i odličja za svoj doprinos narodnooslobodilačkoj borbi, iznova su bili izloženi uvredama i napadima domicilnih nacionalista.

Više od ovih podmetanja i besmislenih prozivanja boljelo ih je ponižavanje kojem su bili izloženi u austrijskoj »domoljubnoj« javnosti. I upravo kako bi na tu strašnu činjenicu upozorila, Maja Haderlap je napisala ovu knjigu, a pri kraju romana je zapisala: »S prolaskom vremena izgubit će se i smisao svega.

Doživljeno će poput otpada ležati uokolo i čekati da mu netko da smisao. Bit će uništeno i upropašteno... Drugi koji ne mogu zaboraviti i koji će u doživljenom tražiti neki smisao, doživjet će svoje poraze... Pitat će se zašto to slovensko uvijek za sobom vuče nekakve trzavice.«

U strasnoj želji da sebi privuče i u sebi zadrži prostore i ljude svog djetinjstva, kako bi ih mogla sebi i drugima predočiti, uobličiti, Maja Haderlap je ipak posvema svijesna svih zamki i neizvjesnosti na tom putu, odnosno, kako će je »krajolici...kada im se približi, usprkos svim naporima, zavesti na pogrešan put«.

I zaključuje: »Moja će pitanja ostati neodgovorena... (krajolik) će ostati ravnodušan.

Staze krajolika pokazat će se kao jedina prepreka na putu k njemu... Čim povjerujem da sam krenula pravim putom, zabasat ću. Morat ću se popeti na uzvisine da bih pogledom obuhvatila svoje stranputice.

Visoko gore, pod otvorenim nebom, moći ću razmrsiti kaos dubine. Shvatit ću da se krajolik skriva i da ne želi biti odgonetnut, da proždire nestrpljive i neprobavljene ih ispljune čim oni od njega očekuju da im dođe u susret i bude umiljat.«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.