Nizom aktivnosti i javnih istupa hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, rođen u Sisku 1972. godine, posljednjih godina potvrđuje više od pola stoljeća staro traženje Noaha Chomskog po kojem intelektualac mora imati aktivan odnos prema svojoj okolini te kroz svoje aktivnosti težiti boljem i pravednijem društvu i svijetu u kojem živi.

Nova potvrda te Klasićeve opredijeljenosti nedvojbeno je knjiga »Bijelo na crno« u kojoj je sabrano 47 kolumni koje je objavljivao u razdoblju od 2. svibnja 2018. godine pa do 26. veljače 2019. godine na jednom hrvatskom portalu. Ukoričavanje do sada samo u digitalnom obliku dostupnih kolumni u svijetu današnje informatičke tehnologije, pametnih telefona i sveprisutne digitalizacije, možda i nema puno smisla jer je knjiga danas u izbjeglištvu, ali svakako raduje, jer se Klasić zaslužuje i na ovaj način predstaviti što široj publici.

Čak i oni kojima je Klasićev dosadašnji rad nepoznat, bez imalo poteškoća njegovo političko opredijeljenje mogu uočiti već i iz naslova nekih kolumni – »Zašto se Europa ponosi, a Hrvatska srami svog antifašizma?«, »Može li negiranje zločina potaknuti nove zločine?«, »Mogu li današnji hrvatski državnici ikome reći NE?«, »Koliko je Hrvatska uspješna država?«, »Sportsko-rekracijski centar« Jasenovac d.d., »Celebrity zločinci«, »Javnoservisni revizionizam«… jasno upućuju na Klasićev lijevi svjetonazor, a često formiranje naslove upitnim rečenicama samo po sebi upućuje na polemički karakter njegovih tekstova. Naravno, taj je karakter itekako uočljiv pri čitanju koje se svaki put bez imalo poteškoća može pretvoriti u svojevrsnu svjezonazorsku polemiku jer je čitatelj kvalitetom iznesenog teksta jednostavno prisiljen reagirati i to bez obzira slaže li se, ili protivi iznesenom. Naime, Klasić piše pitkim i jednostavnim te većini ljudi razumljivim jezikom, a gotovo svaku kolumnu gradi na suprotnostima i kontrastima što je idealno za ovu vrstu teksa kojemu cilj i jest – reakcija.

Prekrajanje povijesti

Jedan od najbitnijih Klasićevih ciljeva je, napominje to u nekoliko navrata, zaustaviti sve brojnije, uočljivije i beskrupuloznije primjere prekrajanja povijesti pri čemu se oni kojima nije draga službena povijest Europe i Hrvatske često okreću i tvrdnjama bez ikakvih argumenata nastojeći samo proširiti određeni svjetonazor bez ikakvog uporišta u činjenicama. Tom je pokušaju, ističe Klasić, okrenut i naslov knjige »Bijelo na crno«, piše i obrazlaže: »Nastojao sam ukazati na jednu od najvidljivijih posljedica revizionističkog pristupa prošlosti, koja odnose toliko učini apsurdnim da ono što bi trebalo biti pozitivno, odnosno »bijelo«, postane negativno tj. »crno«, i obrnuto«, piše Klasić zaključujući u kolumni nazvanoj »Može li negiranje zločina potaknuti nove zločine?«, kaže: »Zato je važno shvatiti da rasprave o prošlosti puno govore o društvu kakvo želimo graditi u budućnosti. Jer, ne moramo se brinuti da će oni koji negiraju zločine bilo u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata ili po ličkim selima u ljeto 1995. uspjeti promijeniti povijest. Ali se moramo zapitati jesu li oni koji to čine spremni slične stvari ponoviti ili u najmanju ruku dopustiti da ih netko drugi u njihovo ime počini.«.

Ovako jasno izrečene te logikom argumentirane stavove i upozorenja moguće je pronaći u svakoj od 47 kolumni pa je jasno da se Klasić trudi razotkriti i srušiti moderne hrvatske nacionalističke mitove krvi i tla koji se, primjerice, temelje na tvrdnjama kako je Jasenovac bio za duh i tijelo ugodno odmorište, a Pavelić i ekipa bili su borci za slobodu i ravnopravnost. To što svi povijesni dokumenti i činjenice govore drugo, zagovarateljima ovakvih teza uopće nije bitno, jer, kaže Klasić »jednostavno postoje ljudi kojima nije bitna istina, znanstveno utemeljene činjenice ili (ne)materijalni dokazi kako bi u nešto (ili nekoga) vjerovali. Jer oni, kao što bi rekao Mile Kekin, i kad nemaju pojma – imaju stav«.

Protiv revizije i prekrajanja povijesti Klasić se bori argumentima, činjenicama i dokazima upućujući kako tome treba težiti što veći broj ljudi jer nas upravo povijest naših krajeva uči tome da su se ponavljali obrasci laži i obmana koje su mahom neuki ili određenim svjetonazorom zaslijepljeni ljudi prihvaćali kao istinu bez imalo razmišljanja, stvarajući tako temelje za tragedije kojih je na ovim prostorima bilo i previše.

Zatupljenost ideologijama​

​Pri tom Klasić – koliko god neupitno bilo njegovo svrstavanje na ljevicu – ne čini razliku između, uvjetno rečeno, desne ili lijeve zatupljenosti idelogijama jer su i jedna i druga jednako štetne i opasne ukoliko odbijaju realne argumente i činjenice. Klasićeva promišljanja i razmišljanja – složili se ili ne s njima – primjer su razmišljanja normalnog čovjeka u vremenu koje je daleko od normalnog. Riječ je o stavovima intelektualca koji ne pristaje na naturanje bilo kakvih stavova i za svaku tvrdnju traži argument, a ne »istinu« utemeljenu na dogmi. Njegova je namjera, a u tome i uspijeva, dokazati kako Tuđman nije bio samo anđeo, a Tito vrag, kako Jugoslavija nije bila toliko i tako negativna kako je danas desnica uporno nastoji prikazati, kako je prethodni društveni sustav, uz sve manjkavosti, nosio i niz dobrih stvari.

Naravno, dio desno usmjerenih čitatelja o ovim argumentima, bez obzira koliko iza njih stajale čvrste činjenice i dokazi, ove tvrdnje neće željeti prihvatiti, a zbog jasnoće i logičnosti iznesenih stavova Klasić im je trn u oku pa bi ga najradije proglasili jugonostalgičarom i komunjarom. No, tu imaju mali problem jer se Klasić zove Hrvoje, a da sve skupa za njih bude još gore, s 18 je godina davne 1991. godine obukao odoru dragovoljca Hrvatske vojske pa mu se baš i ne može prigovoriti nedostak ljubavi prema domovini jer je on za nju bio i na bojišnici, a mnogi koji ga kritiziraju nisu je ni vidjeli.

Nedvojbeno, knjiga poput ove, odnosno kolumne koje Klasić objavljuje na internetu, itekako su potrebne u ovim vremenima poremećenih vrijednosti, a dobro je da ih piše čovjek koji je strukom povjesničar. Jer, previše se u Hrvatskoj okrećemo povijesti i to na krajne nekritičan način. Suočavanje s prošlošću, ako ga već toliko treba biti i ako smo mi Hrvati zaista njome »zaraženi«, trebalo bi, napominje Klasić, biti drugačije, odnosno trebalo bi biti »uvažavanje različitih sudbina i životnih priča, kritika onog što nije valjalo, ali i prihvaćanje te unapređivanje onoga što je bilo dobro. Pritom je važno imati na umu da prošlost bez obzira što o njoj mislili nećemo promijeniti, ali da sve što se u njoj događalo možemo iskoristiti. Problem je u tome što oni mudriji to rade u vlastitu korist, a oni drugi na vlastitu štetu«, zaključuje Klasić.

Bojna pjesma

Među najdojmljivije kolumne svakako spada »Za Europski sud – nespreman!« koja se bavi neuspješnom tužbom hrvatsko/australskog nogometaša Joea Šimunića koji se EU sudu žalio kako mu hrvatski sudovi vrijeđaju pravo na slobodu izražavanja budući da je, po njemu, poklič »Za dom sremni« stari hrvatski pozdrav kojeg su ustaše preuzele iz povijesti. Šimunovićeva je žalba odbijena jer njegovi pravnici nigdje u povijesti, osim u doba NDH, nisu pronašli primjenu tog pozdrava. No, upućuje ih Klasić, niste dobro tražili jer tog pokliča u poeziji ima i prije NDH-a. I to još 1876. godine! Samo, prvi koji ga je koristio je srpski pjesnik Jova Jovanovoić Zmaj koji u »Bojnoj pesmi« koja govori pozivu oslobađanja Srba od Turaka, ima spomenuti stih, i to u nekoliko navrata. Konkretno, citira Klasić »Bojnu pesmu« Zmaja Jove: U boj! Za narod svoj! Da crnoj noći svane, da jako sunce grane. Da Srbin lance zdere, i tešku kletvu spere, Kletvu sa srama svog, pa da nas vidi Bog! Za narod svoj, Napred, u sveti boj U boj! U boj! Za narod svoj!